Draga braćo i sestre,
dopustite mi da se obratim danas, na poseban način, ovim mladima, koji zajedno sa župljanima Bijelog Polja, sudjeluju na ovoj euharistiji.
Ovi mladi su se sastali od prošlog petka kako bi promišljali o jednoj temi koja je, istodobno, i problem. Radi se o pitanju koje se tiče, na poseban način, mladeži Bosne i Hercegovine, ne samo katolika nego i među onim mladima koji pripadaju ispovijestima i vjerama drugačijim od one katoličke.
Fenomen o kojem su oni promišljali se tiče tužne stvarnosti odlaska mnogih mladih iz Bosne i Hercegovine u potrazi za boljom budućnošću.
Najprije bih htio izraziti svoje divljenje organizatorima i sudionicima ove konferencije zbog hrabrosti koju su pokazali stavljajući u prvi plan jednu tako važnu i životnu temu za čitavu zemlju.
Činilo se da o toj temi nitko ne bi htio govoriti. Međutim, potrebno je da se o njoj govori na svim razinama, također i na razini mjesne Crkve.
Vi ste, dragi mladi, puno promišljali ove dane, pokušavajući shvatiti dublje ovaj fenomen. Možda ste također i dali neke prijedloge u obliku rješenja tog problema.
Dopustite mi sada da i ja kažem koju riječ, u kontekstu slavlja koje živimo: ozračje vjere, slušanja riječi i sudjelovanja u Tijelu i Krvi Gospodnjoj.
1. Nadahnjuju me čitanja ove V. nedjelje kroz godinu, koje su usredotočene na temu “poziva”.
Kršćanin je osoba pozvana od Boga.
Ali možemo također i proširiti ovaj vidik i smatrati daje svako ljudsko biće “pozvano” od Boga.
Sada, je moguće shvatiti smisao ovog poziva, među ostalim, i preko konkretne povijesti svakog ljudskog bića. Ja mogu shvatiti smisao mog poziva preko konkretnih događaja moje egzistencije. I, kao i ja, svatko od vas može tumačiti događaje vlastite egzistencije u ključu poziva.
Jedan od najznačajnijih događaja naše osobne povijesti jest naše rođenje i naš život u jednoj određenoj zemlji.
Dakle, u tom smislu se pitamo: koji je smisao našeg rođenja i života u jednoj određenoj zemlji, u jednom određenom području?
Činjenica da smo rođeni i da živimo u jednoj određenoj zemlji uspostavlja neraskidivu vezu sa zemljom gdje smo rođeni i gdje živimo. Ova veza sa zemljom u kojoj se rađamo i u kojoj živimo čini da svatko od nas se poistovjećuje s tom “zemljom”. Svatko od nas, na jedan određen način, jest “dijete” te “zemlje” koja mu je dala život i nastavlja mu davati, unatoč ograničenosti i žrtava koju ta ista “zemlja” može možda ga tražiti. U tom smislu ta “zemlja”, bez obzira na sve, mu je bila i nastavlja biti “majka”.
Stoga, zemlja u kojoj smo rođeni i u kojoj živimo, postaje za nas “zvanje”, poziv koji nam je uputio Bog.
Naime, nije moguće, shvatiti fenomen odlaska mladih, a tim više ni naći rješenja, temeljeći se samo na statistikama ili analizama socio-političko-ekonomskih uvjeta. Naprotiv, potrebno je da vjernik, neovisno o ispovijesti ili vjeri kojoj pripada, nadiđe svakidašnje prilike i otvara se prema superiornijoj viziji, rasvijetljen od vlastite vjere.
2. U analizi fenomena iseljenja mladih i traženja rješenja, mora se uzeti u obzir i jedna druga dimenzija neodvojiva od ljudskog života: žrtva.
Možda je taj egzistencijalni aspekt najmanje cijenjen kada se razmišlja o današnjem svijetu mladih. Ipak, neosporna je činjenica da ništa ne možemo izgraditi u nama niti oko nas bez napora i žrtve; i to vrijedi također kada živimo i djelujemo u povoljnim i snažnim životnim prilikama.
Međutim, kako se u našem kontekstu treba shvatiti pojam žrtve?
Žrtva se ovdje treba razumjeti kao svijest odgovornosti, kao osobno i zajedničko zalaganje u funkciji rasta i razvoja ne samo pojedine osobe, nego cijele zajednice. Pravi građanin, autentični sin svoje “zemlje”, je onaj koji djeluje da doprinese, ne samo za svoje osobno potpuno ostvarenje, nego i za ostvarenje zajednice. Drugim riječima, žrtva je odgovornost i zalaganje za zajedničko dobro, u kojem je uključeno i osobno dobro. Ako pojedinac ne doprinosi zajedničkom dobru, on ne može zahtijevati da se zajednica brine o njemu.
Zbog toga je potrebno da se svaka osoba, svaki građanin, prepusti daje vodi želja i volja za izgrađivanjem, da izgradi nešto za svoj kraj, sa sigurnošću da je, u tome nečemu što izgradi za druge, uključen i njezin osobni rast i razvoj.
3. Među pitanjima koja ste si postavili za vrijeme ovih dana vaše konferencije, vjerojatno je bilo, barem među kršćanima katolicima, i sljedeće: što može učiniti Crkva kako bi ohrabrila mlade da ostanu u ovoj zemlji?
Crkva može dati vlastiti doprinos rješenju tog problema preko velikog područja “društvenog pastorala”, pod kojim se podrazumijeva “poslanje navještaja radosne vijesti siromasima”.
Ovo nas podsjeća na evanđeoski tekst Luke 4,18 gdje Isus, u Nazaretskoj sinagogi proglašava poznati odlomak proroka Izaije 61,1-2: “Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima”.
Pred ovim tekstom, prvi osjećaj koji se pojavljuje je otkriće da smo svi mi, svi ljudi svijeta, uključeni u globalizaciju siromaštva bili mi obrazovani ljudi, puni materijalnih dobara, ili s drugim prestižnim naslovima. Svi smo siromašni i zbog toga kadri biti obogaćeni na svim razinama.
“Što znači: nositi siromasima radosnu vijest?”
Odgovaram riječima korištenima od pape Franje za vrijeme molitve Angelus u nedjelju, 24. siječnja, ove godine.
Papine riječi su glasile doslovno ovako: “Oprez: ne radi se samo o društvenom zalaganju, a još manje o političkoj aktivnosti. Radi se o tome da se ponudi snaga evanđelja Božjega, koje obraća srca, ozdravlja rane, mijenja ljudske i društvene odnose, i to po logici ljubavi.”
Zadatak Crkve, prema tome, je taj da “ponudi snagu evanđelja” srcima.
To ne isključuje društveno zalaganje, shvaćeno kao ljubav. Ali ono što je važnije ponuditi je duhovnu snagu evanđelja: jedina snaga koja je stvarno sposobna duboko promijeniti srca, osposobljujući ih za donošenje herojskih odluka, čak i u kontekstu neizvjesne društveno-ekonomske situacije. Mi, kao Crkva, moramo, bez uklanjanja tjelesnih djela milosrđa, djelovati najviše na oblikovanju mentaliteta i srca naših mladih kako bi oni primili istu Kristovu snagu i postali sposobni donositi odluke koje se tiču odnosa sa svojom “zemljom”. Na taj način oni mogu velikodušno i s odgovornošću ponuditi svoj doprinos idejama i djelovanju kako bi njihova ,“zemlja” mogla postati i biti uistinu ,“majka”.
