Premda joj je čuvena popovska "maksuzija" promovirana u seriji "Lud, zbunjen, normalan" privremeno oduzela primat, gaovica se opet vraća, ali ne popovska, nego imotska. Imotska gaovica, endemska ribica, u Popovo je stigla stjecajem okolnosti.
Nadaleko poznata
Za jednog posjeta skupine radoznalaca iz Ljubuškog Ravnom i Popovu, uz obvezni obilazak spilje Vjetrenice, nije izostalo ni razgledanje obližnjeg Biospeleološkog muzeja, kažu, jedinstvenog u svijetu. Tijekom predstavljanja eksponata i priče o nekadašnjem ribljem fondu, Vesna Slobođan, voditeljica muzeja, spomenula je kako je betoniranjem korita Trebišnjice iščeznula gaovica, čuveni afrodizijak! O njezinoj slavi predaje kažu kako su, zahvaljujući vještim Dubrovčanima, raspredali i sultani u Carigradu. Među prisutnima bio je i Vinko Herceg, zaljubljenik u arheologiju i prirodu, poznat i po nadimku Schleimann, po njemačkom istraživaču koji je promptno ustvrdio da gaovice ima i u virovima na rubovima Ljubuškog polja i vrgoračkog Rastoka. Obećao je da će je preko upućenih znanaca nabaviti i darovati muzeju. Međutim, virovi su kasno proradili, tek u proljeće počeli su izbacivati gaovicu, i to u malim količinama. Ipak, Herceg je za Biospeleološki muzej uspio osigurati nešto više od kilograma tih ribica u koje se umiješala i jedna plotica.
Provjeravajući areal rasprostiranja male endemske ribe, od Josipa Vekića, inženjera lovstva i zaštite prirode iz Parka prirode Hutovo blato, doznali smo da postoje dvije vrste gaovice – čuvena popovska i imotska, koja nije stekla slavu, što znači da za muzej osigurane gaovice nisu odgovarajuće. Nakana je nakana, Herceg je za muzej namijenjene gaovice donio u Zavalu i predao voditeljici muzeja. Bila je jako iznenađena održanom riječi ovog Ljubušaka. A da bi se gaovica, usporedbe radi, izložila, prvo ju je trebalo osušiti pa postaviti kao eksponat. Međutim, sa zakašnjelim ulovom nestala je mogućnost sušenja pa će imotska gaovica vjerojatno prvi put u Popovu poslužiti za kušanje. Prema opisu u stručnoj studiji "Ribe Neretve" Mostar/Metković, 2013. (str. 152. – 155.), popovska i imotska gaovica ipak se razlikuju. Dimenzije su približne, dužina tijela imotske gaovice "najčešće 8 - 9 cm, a najviše 12 cm". Popovska je nešto veća - "može narasti do 13 cm, obično je oko 10 cm". Osnovna je razlika pak u boji leđa - u popovske gaovice "su tamnozelena, bokovi žuti s ružičastim preljevima, a trbuh je srebrnkasto-bijele ili jasnožute boje". Imotska gaovica ima siromašniji spektar boja: "Leđna strana joj je mrkosiva do mrkocrna, bokovi su nešto svjetliji, a trbuh bijel". Imaju li ista svojstva, nezahvalno je reći, tek "trebalo bi obaviti degustaciju", bio je šaljivi zaključak na kraju ove "primopredaje".
Praktički je nestala
Za popovsku gaovicu može se reći da je "bila vrlo značajna vrsta za stanovništvo Popova polja. Lovila se u velikim količinama tijekom migracija i iz podzemlja, nakon čega se sušila i solila te na takav način čuvala za prehranu". Dalje se kaže: "Postoje zapisi da je takva usoljena gaovica bila jedan od darova koje je Dubrovačka Republika slala sultanu. Na glasu je bila kao afrodizijak, vjerojatno radi velikog postotka masti u sastavu tijela". Za imotsku gaovicu stoji da je "slabo poznata vrsta bez vrijednosti za gospodarski i sportski ribolov. Lokalno je stanovništvo katkad lovi za prehranu". Popovska gaovica endemska je vrsta za BiH i Hrvatsku. U BiH je nastanjivala Popovo, potom Ljubomirsko, Dabarsko i Fatničko polje, rijeku Bunu u slijevu Neretve i potok Kasindolka u slijevu Bosne kod Sarajeva. Betoniranjem 67 km korita Trebišnjice 1979. gaovica je iz Popova, praktički, nestala. U Hrvatskoj je zabilježena u Ombli kod Dubrovnika te potocima i rječicama juga Dalmacije. I imotska gaovica autohtoni je endem. U Hercegovini je ima u Tihaljini i Trebižatu, a u Dalmaciji u Crvenom jezeru kod Imotskog, Baćinskom jezerima kod Ploča, Neretvi, Norinu, Vrljici…
