Akademik Josip Muselimović, odvjetnik i književnik, sutra će imati prvo predstavljanje nove knjige "Putevi i stranputice". Razgovarali smo s akademikom o novom djelu, radu na knjizi, odvjetničkoj karijeri i priznanjima, Mostarskom proljeću - Danima Matice hrvatske, novom serijalu "Branilac"...
Akademiče Muselimoviću, svatko od nas na kraju godine svodi račune o onom što je uradio, koje poslove treba dovršiti i koje planira započeti. Kako vi idete ususret završetku još jedne kalendarske godine?
- Kad čovjek doživi ozbiljnije godine i kada se iz dana u dan nalazi u središtu zanimljivih zbivanja, onda se oko njega mogu dogoditi različite stvari. Nekada lijepe i ugodne, nekada manje lijepe i manje ugodne, nekada i one koje nikom ne bih poželio. Moja životna filozofija usmjerena je prema događajima koji su vrijedni pozornosti i osobnog poštovanja. Zapravo, prema događajima koji vuku naprijed i koji bude nadu. Uvijek Sursum corda (Glavu gore), savjetuju stari, mudri Latini.
Sutra će u mostarskom hotelu Mepas biti govora o vašoj knjizi "Putevi i stranputice". Bit će zanimljivo čuti što će reći kvartet akademika – jedan kardinal, jedan književnik i dva sveučilišna profesora emeritusa.
- Sutra, na blagdan sv. Nikole, dogodit će se prvo predstavljanje nove knjige "Putevi i stranputice". Ponosan sam što je moj odvjetnički, književni i kulturni rad zaslužio da ga društvenoj javnosti predstave uzoriti kardinal Vinko Puljić, akademik Miro Gavran, najplodniji hrvatski književnik, akademik Dragan Čović, politički ratnik za ravnopravnost naroda, te akademik Mladen Bevanda, sveučilišni profesor emeritus koji je u rad Hrvatske akademije za znanosti i umjetnost uveo svjetla duhovne renesanse.
Treba puno vremena i puno napora dok se ne izbrusi ovako velika knjiga i na korektan način prikažu naši suvremenici, ozbiljni politički grešnici i pustolovi.
- Silno sam zahvalan predstavljačima mog književnog i odvjetničkog rada. Jednako tako pjesniku Miri Petroviću i Misijani Brkić-Milinković, suradnicima Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH, na savjetima oko oblikovanja onog što će na promociji ugledati svjetlo dana. Imati takve suradnike pravi je dar Božji.
Knjiga se dugo pripremala za tisak i sutrašnje predstavljanje.
- Davno je Ivo Andrić savjetovao da svaku napisanu riječ treba provjeriti, njome dvaput usta omućati i tek je onda pustiti da izađe vani. S pjesnikom Mirom i suradnicom Misijanom propust se ne može dogoditi. Jer teška i neodmjerena riječ može dodatno zatrovati ionako zagađene odnose.
U svojim književnim djelima često se vraćate zagrebačkim zavrzlamama i okolnostima u kojima je "posječen" jedan kraj.
- Nitko od nas ne odlučuje o tome kada će doći na ovaj svijet i gdje će ugledati svjetlo dana. U mom slučaju zvijezde nisu bile naklonjene. Rodio sam se u vremenu grubog svođenja računa pobjednika i onih koji su bili poraženi. Odrastati na prostoru opterećenom hipotekom neprijateljskog kraja nije jednostavna stvar. Treba puno mudrosti i životne odlučnosti. Samo se u miru mnogi životi mogu sačuvati i mnoga dobra ostvariti.
Ratne prilike mnoge mogu zavesti i na krive puteve nepovratno odvesti.
- Mnogi se zanesu i zaborave. Vlast ih ponese i postanu ljudi od kojih se svemu možeš nadati, s njima možeš svašta vidjeti i doživjeti, pa i ono što si mislio da nikada nećeš doživjeti i nikada vidjeti. Naš mudri nobelovac Ivo Andrić ovako piše: "U toj maloj i ubogoj zemlji u kojoj zbijeno žive četiri različite vjere treba četiri puta više ljubavi, razumijevanja i snošljivosti nego u nekoj drugoj zemlji."
To je znanstvena tema za ozbiljne seminare i okrugle stolove. Za ozbiljne povjesničare i one koji se dotiču tog vremena.
- Vrijeme svođenja računa duboko se urezalo u moje pamćenje. Kako su godine odmicale, u meni je sazrijevalo uvjerenje da se tom vremenu i onom što se dogodilo prilazilo na selektivan način, zapravo po metodama grubog političkog revanšizma. Ovim prilikama pristaje molitva našeg nobelovca Ive Andrića:
Gospode,
koji si nad svjetovima,
i vladaš i znaš,
pogledaj, molimo te,
i na ovu našu zemlju
i na nas koji smo iz njenog
tla nikli,
i njen kruh jedemo..
Često pišete o Hercegovini i hercegovačkom čovjeku…
- Unatoč svemu, u državi koja se tako ne može nazvati, vrijedni ljudi napravili su gospodarski i kulturološki uzlet dostojan poštovanja i divljenja. Čitluk i Međugorje, Široki Brijeg i Posušje, Grude i Ljubuški, Tomislavgrad i Livno žive životom ozbiljnih gospodarskih središta suvremene Europe.
O Hercegovini i njezinim ljudima s puno divljenja pišu veliki pjesnici Aleksa Šantić, Mak Dizdar i drugi.
- Pučka pjesma kaže: Nema raja bez rodnoga kraja ni miline bez Hercegovine. Zar ćete igdje na svijetu naći vrednijeg i sposobnijeg čovjeka od našeg hercegovačkog? To je narod kojemu jedino nedostaje uređena i pravedna državna zajednica, prije stotinu godina pisao je i propovijedao glasoviti fra Didak Buntić.
Kako tada tako je i danas.
Nažalost, i današnju Bosnu i Hercegovinu cijepaju poput čapljinske lubenice. Zato ona na svakom zavoju i usponu škripi i plovi poput oronule lađe i hrva se s uzburkanim vodama u potrazi za sigurnim lukom i pouzdanim vezom.
Svijet se uzburkao i veliko je pitanje kud plovi naša barka mala. Dvije su se vode zavadile, Čehotina i studena Drina, pjeva lijepa narodna pjesma.
- Ni u susjednoj Republici Hrvatskoj, članici Europske unije i moćnog NATO saveza, nije sve kako bi trebalo biti. Ne vjerujem da na svijetu postoji država u kojoj se za vrijeme petogodišnjeg mandata predsjednik države i predsjednik njegove vlade, urbi et orbi, sustavno i bezočno prepiru i jedan drugom suprotstavljaju. Nema tu dobra. S njima dobra biti ne može.
Uzalud ih opominju vukovarske, posavske i hercegovačke poljane smrti.
Kakav je odnos prema sunarodnjacima koji žive izvan granica Republike Hrvatske?
- Kakav će biti kada predsjednik države u lice pljuje: "Prvo sapun pa tek onda parfem". Pritom zaboravlja da je ova zemlja iznjedrila dvojicu nobelovaca – Vladimira Preloga i Ivu Andrića.
Iza vas su godine iznimno uspješne odvjetničke, književne i društvene karijere. Jesu li se ostvarili vaši mladenački snovi i nešto stariji planovi?
- Kao mladić, kao adolescent, maštao sam o tome kako ću otići u Ameriku, tamo napraviti biznis i vratiti se. Takav poriv začet je u životnoj priči djeda Ante, zvanog Amerikanac, koji je u mladim godinama otišao na brod i otisnuo se do dalekog New Yorka i tamošnjih rudnika. Drugi svjetski rat posjekao je njegov častan život i sve druge planove.
Nakon mostarskog srednjoškolskog obrazovanja odabrali ste studij prava. Što vas je opredijelilo za takav životni izbor?
- Moramo se vratiti pola stoljeća natrag. U to vrijeme mostarsku sredinu potresala je velika pravosudna afera. Krišom sam odlazio u Okružni sud i divio se dr. Slobodanu Tambiću, branitelju optuženika. To je opredijelilo moju životnu putanju. Diplomirao sam navrijeme i bez apsolventskog staža. Zanimljivo je da je u to vrijeme sarajevski Pravni fakultet bio jedini u Bosni i Hercegovini. Na njemu su studirali studenti iz Dalmacije, Boke kotorske, Posavine i Crne Gore. Danas je na tom prostoru sve pošlo kud ne valja i kako ne treba.
O tom često pišete. Uzalud, sve je pošlo kud ne treba i prijeti ozbiljnoj koroziji jednog uzvišenog poziva.
- U poslijeratnoj Bosni i Hercegovini prilike su se potpuno promijenile. Danas na istom prostoru ima desetak državnih i dvadesetak privatnih pravnih fakulteta. To nije i ne može biti dobro. Vrijeme zahtijeva ozbiljno razmišljanje da se u odvjetništvu, kako je to i u javnoj bilježničkoj struci, uvedu kriteriji po kojima će na određeni broj stanovnika biti i određen broj odvjetničkih ureda. U protivnom dogodit će se potpuna erozija jednog uzvišenog poziva.
U vašim ranijim istupima s poštovanjem govorite i pišete o mostarskoj pravosudnoj akademiji.
- U svakoj prigodi s posebnim poštovanjem sjećam se Ive Čizmića i Branimira Buntića, mojih mentora i učitelja, dr. Branislava Mandića i dr. Slobodana Tambića, zagrebačkih i bečkih doktora struke, profesionalnih i ljudskih mjerila za sve. Naravno, i "rimskih" sudova Općinskog i Okružnog suda, sudaca kakve nisam sretao ni u jednoj drugoj sredini. I ovdje se ukazuje nepravda onovremene komunističke misli. Branislav Mandić i Slobodan Tambić pravosudne su ispite položili u Zagrebu i Beču i tako stekli akademske titule doktora struke. Ivo Čizmić i Branimir Buntić, i svi drugi iz bivše države, s istim pravosudnim ispitom uskraćeni su za to akademsko zvanje.
Burna je odvjetnička karijera Ive Čizmića, kako su ga sugrađani odmilja zvali "šjor Ivo". Bio je silno obrazovan, naglašeno uljudan, lijepo je govorio i pisao i zapjevati je lijepo znao.
- Moj principal Ivo Čizmić bio je intelektualac prvoga reda i briljantan odvjetnik. U obrani dvojice studenata, u neka tvrda vremena, na Okružnom sudu u Mostaru postavio je hrabro i ozbiljno pitanje: "Do kada će se prema ljudima iz zapadne Hercegovine postupati na ovakav način?". Disciplinski sud Savezne odvjetničke komore procijenio je da je takvom obranom postupio protivno Kodeksu odvjetničke etike i izrekao mu suspenzivnu mjeru zabrane rada u trajanju od šest mjeseci.
U svakoj prilici govorite i pišete o svom drugom mentoru, odvjetniku Branimiru Buntiću.
- Moj drugi principal, poslije i partner, odvjetnik Branimir Buntić, bio je oličenje odgoja glasovite širokobriješke Gimnazije i zagrebačkog Pravnog fakulteta. Stručan, etičan, odmjeren i dobrohotan, uživao je iskreno poštovanje pravosudnog i društvenog sustava. Prije Nove godine u Zadvarju i Baškom Polju posjetit ću njihova grobna mjesta i u znak zahvalnosti i poštovanja zapaliti blagdanske svijeće.
O jednom mostarskom procesu i sudbini profesora Ivana Alilovića zanimljivu knjigu napisao je veliki Igor Zidić, bivši predsjednik Matice hrvatske.
- Na početku moje odvjetničke prakse jugoslavenske prostore potresao je proces koji se na Okružnom sudu vodio protiv Ivana Alilovića, profesora u mostarskoj Medicinskoj školi. Obranu je časno predvodio mostarski odvjetnik Petar Znaor. U svemu mu je asistirao Damjan Vlašić, izvanredan mladi odvjetnik. Odvjetnik Znaor i njegova obitelj skupo su platili ovu obranu. Uskoro se i sam našao na optuženičkoj klupi Okružnog suda. Sila Boga ne moli, kažu stari i mudri ljudi.
I nakon pola stoljeća oko ovog procesa vode se zanimljivi razgovori…
- U javnosti je prevladala spoznaja da je profesor nevina osoba, a da je cijeli postupak prebačen na drugi prostor kao uvod u ono što će se za koji mjesec dana dogoditi u Zagrebu, u obračunu s vodećim književnicima i pjesnicima, znanstvenicima i slobodnomislećim političkim djelatnicima, članovima Matice hrvatske.
U to vrijeme živjeli ste prve dane odvjetničkog vježbeništva. Kakva sjećanja nosite?
- Ovaj kazneni postupak uzburkao je pravosudnu i političku scenu. U obrani profesora Ivana Alilovića, time i prigušene slobode misli, pridružili su se najpoznatiji dubrovački, splitski, zagrebački odvjetnici. Pridružio se i beogradski odvjetnik Veljko Guberina, prva perjanica jugoslavenskog odvjetničkog poziva. Unatoč savršenoj obrani, sve je završilo kako je odlučeno u političkim centrima duboke države: tri godine zatvora.
Zašto je bio optuženik profesor Ivan Alilović i što je potaknulo toliko poznatijih odvjetnika da stanu u obranu jednog čovjeka, pravog prosvjetnog siromaška?
- U svom društvu i na drugim mjestima profesor je prepričavao ono što je objavio jedan beogradski mjesečni list i pitao se kako je moguće da u vrlo važnom saveznom tijelu jedna Republika ima pet puta više predstavnika od pet puta brojnijeg naroda druge Republike. Aktualni poredak procijenio je da takva prepričavanja nisu bila u dobroj vjeri, nego u neprijateljskoj namjeri urušavanja bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti, kako se tada govorilo.
Nakon izricanja presude profesor je otpravljen na izdržavanje kazne.
- Krhkog zdravlja i slomljen od brutalnog sudskog obračuna, profesor Alilović upućen je u KPZ Foča na izdržavanje kazne. Godinu dana poslije, opet po istom scenariju i po istoj kazni, u Foču je otpremljen i njegov branitelj Petar Znaor. Po izlasku s izdržavanja kazne odvjetnik Znaor nije mogao obnoviti upis u Imenik odvjetnika. Do kraja života radio je kao službenik u uredu imotskog odvjetnika Paške Repušića. O tempora, o mores.
Ne ponovilo se!
Vaš odvjetnički ured dugo je vremena pravi inkubator izvanrednih sudaca i odvjetnika.
- U mom odvjetničkom uredu stasali su stručni, obrazovani i odgovorni nositelji najvećih pravosudnih dužnosti. Željko Soldo, sudac Županijskog suda u Dubrovniku, Minja Belović, sutkinja Županijskog suda u Mostaru, Robert Muselimović, Dragan Barbarić, Miro Kebo i Mario Bogdanović danas su doajeni jednog uzvišenog poziva. Sa mnom u uredu je bivša vježbenica, danas briljantna odvjetnica Ana Primorac. Brzo će trideseta obljetnica našeg zajedničkog rada.
Exitus acta probat - konac djelo krasi, kažu drevni, mudri Latini.
Uz vaše ime veže se utemeljenje međunarodne kulturne manifestacije Mostarsko proljeće – Dani Matice hrvatske Mostar.
- Na ruševinama nesretnog i razgrađenog grada, s dragim ljudima i bliskim prijateljima, utemeljio sam međunarodnu kulturnu manifestaciju Mostarsko proljeće. Za petnaestak godina uspjeli smo povezati teško podijeljene prostore i posvađane narode i gradove. Mostarsko proljeće doveli smo do punopravnog članstva u Savezu europskih festivala.
Za promicanje kulturnog identiteta svoga naroda, u potpunom suglasju s kulturom bošnjačkog i srpskog naroda, dobili ste najveća moguća priznanja.
- Za prepoznatljiv rad u poslijeratnom vremenu nagrađen sam Poveljom počasnog građanina Grada Sarajeva, ordenjem Grada Mostara i Istanbula, poveljama Večernjeg lista, Centra za mir i multietničku suradnju te hrvatskog Sveučilišta u Mostaru. Posebno mi je drag Orden predsjednika Republike Hrvatske i predsjednika Matice hrvatske. Tu je sažetak mog životnog puta.
Za dugogodišnji odvjetnički rad i razdoblje predvođenja bosanskohercegovačkog odvjetništva dobili ste najveća staleška priznanja.
- Kada čovjek dulje poživi i kada svoj posao radi stručno, predano i etično, dođu i draga staleška i druga priznanja. Propria laus sordet! (Nije lijepo govoriti o svojim stvarima), savjetuju stari, mudri Latini.
Unatoč svemu, danas, kada slavim pedeset i pet godina odvjetničkog rada, ponosno mogu reći da sam dobio i najveća profesionalna priznanja: zlatne povelje za životno djelo odvjetničkih komora Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Srbije, Vojvodine, Hrvatske i Slovenije.
Posebno sam ponosan na Zlatnu povelju Hrvatske odvjetničke komore, jer ona nosi ime dr. Ive Politea, i Odvjetničke zbornice Slovenije s imenom dr. Danila Majarona, teško ponovljivih velikana uzvišenog poziva.
Uz profesionalna, na vaše ime dodijeljena su i druga najveća društvena priznanja. Prava kolekcija.
- Sretan sam i zbog toga što je u poremećenim političkim odnosima moj odvjetnički i književni rad prepoznat i izvan zemlje. Radiotelevizija Srbije ima popularan serijal pod nazivom "Branilac". Do ovog vremena prikazali su obrane File Filote, Veljka Guberine i Srđe Popovića, najvećih odvjetničkih imena s prostora bivše Jugoslavije. Ponosan sam što je seriozna televizijska kuća prepoznala moj rad i snimila novi serijal. Snimali smo u Mostaru, na Tari, Bajinoj Bašti, na Ubu i Beogradu. Početkom siječnja počet će televizijsko emitiranje.
Tko su glumci koji igraju u serijalu?
- U serijalu igraju Robert Pehar, Ivo Krešić i Miro Barnjak, glumci Hrvatskog narodnog kazališta, te glumci narodnih kazališta iz Sarajeva, Banje Luke, Beograda i Podgorice. Imao sam priliku vidjeti dio radnog materijala. Bit će to lijepa i uzbudljiva priča. Vjerujem da će doći do daljnje suradnje jer je ova televizijska kuća zainteresirana za još nekoliko slučajeve iz moje odvjetničke prakse.
Vaš književni rad dobio je priznanje koje vrijedi spomenuti…
- Na daskama Hrvatskog narodnog kazališta Mostar drama "Druga savjest" igrana je pedesetak puta. Ante Vican, Dana Kurbalija, Jozo Lepetić, Toni Pehar, Tatjana Feher i Velimir Pšeničnik, velikani glumišta, preselili su na druge prostore. Ne vjerujem da će se drama ponovno naći na kazališnom programu. Radiodrama "Tek iza rešetaka osjetila sam slobodu", prvonagrađena na natječaju Radija Sarajevo, i danas se, s vremena na vrijeme, može čuti. Izvodi se i na programu Radija Beograd.
Uz knjigu koju sutra predstavljamo, možemo li se nadati nekom novom djelu?
- Želio bih doživjeti kazališno izvođenje drame "Josip - Jole Musa". To je moja obrana uz koju sam posebno vezan. Na tom ozbiljno radim i vjerujem da i ozbiljno napredujem. Uz sudbinu Josipa Muse, glavnog junaka, vezana je sudbina jednog grada i jedne nikom krive i nikom dužne zemlje.
Što očekujete od sutrašnje promocije?
- Vjerujem da će promocija proći na najbolji način. Silno me zanima što će o svemu reći promotori - jedan kardinal i tri redovita akademika.
Otvori KEKS Pay
