Dr. sc. don Stanko Lasić, generalni vikar dubrovačke biskupije, katedralni župnik u Dubrovniku, rođen je u Jarama pokraj Širokog Brijega 6. siječnja 1942. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Dubrovniku, a filozofiju i teologiju studirao na Visokoj bogoslovnoj školi u Zadru i Centralnoj bogoslovnoj školi u Splitu. Teologiju je diplomirao na Rimokatoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
Ove godine ste rekli zlatnu misu. Pedeset godina svećeničke službe je iza vas. Da ste na početku, što biste mijenjali u svom svećeničkom radu i djelovanju?
- Na završetku osmog razreda osnovne škole nisam ozbiljnije razmišljao o svećeničkom zvanju. Poslije prvog razreda gimnazije na Širokom Brijegu tijekom ljeta susreo sam kolege iz Biograca Franju Markića i Vinka Damjanovića koji su jednu godinu bili u Dubrovniku u Biskupskom sjemeništu u kojem su bili jako zadovoljni, oduševljeno su pričali o Dubrovniku i nakon toga nadošla je misao da i ja pođem njihovim putem. Nije to bio njihov nagovor, nego Isusov poziv koji sam osjetio i prepoznao i točno pamtim mjesto u našem polju gdje se to dogodilo. Od tada pa do danas svoje svećeničko zvanje doživljavao sam kao veliki Božji dar u kojem sam mogao najbolje ostvariti svoje životne ideale: služenja Bogu, Crkvi i svom hrvatskom narodu. U školi, a i u životu bio sam zdravo ambiciozan, nisam bio odlikaš nego vrlo dobar, ali sam se trudio napredovati u znanju i tako sam sve do svoje 42. godine života polagao ispite do onog najtežeg u obrani doktorske disertacije u Rimu 1984. Sve donedavno sam sanjao kako nisam položio jedan ispit iz pedagogije, a kad sam shvatio da je to upozorenje na zadnji ispit na Božjem sudu, prestao sam sanjati školske ispite. U životu sam slijedio svoju logiku i ne bih je puno mijenjao, osim što bih svoju prirodnu hiperaktivnost uspješnije kočio kako bih svoje poslove i dužnosti obavljao temeljitije i odgovornije i imao više vremena za molitvu i meditaciju.
Cijeli razgovor čitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH...
