U drugom krugu predsjedničkih izbora u Crnoj Gori građani te države u nedjelju će odlučivati između Mile Đukanovića i Jakova Milatovića, a proces izbora u toj zemlji, kao nikada do sada, izazvao je zanimanje unutar dijela BiH, prvenstveno u bošnjačkom i srpskom političkom korpusu, čiji su se predstavnici javno odredili u kontekstu potpore jednom odnosno drugom kandidatu. I dok bi se izbori u jednoj suverenoj zemlji kao što je Crna Gora trebali pratiti isključivo na medijskoj razini, u ovom slučaju dužnosnici koji su na visokim političkim pozicijama u BiH, državi koja ima aspiracije postati članica EU-a, u svojim su medijskim istupima odavno prešli granicu koja bi se mogla smatrati miješanjem u unutarnje stvari druge države.
Potpora
Ovih je dana javnost u BiH svjedočila izjavama i komentarima u kojima su ocjenjivane politike jednog ili drugog kandidata, pa su dovođene u kontekst situacije u BiH, njezine unutarnje stabilnosti, ali i integrativnog procesa. To možda ne bi bilo toliko sporno da dolazi isključivo od političkih komentatora i analitičara, no postaje upitno kada izjave predstavnika institucija države, neovisno o tome o kojoj je razini riječ, upućuju na nešto više od pukog utvrđivanja činjenice da se ove nedjelje održavaju izbori. Naime, osim analitičkog promišljanja o tomu što bi jedan ili drugi kandidat značio za BiH, otišlo se i korak dalje pa je upućena i javna potpora jednom odnosno drugom. Drugim riječima, dio institucija BiH time se neizravno uključio u predizbornu kampanju u drugoj državi, inače članici NATO saveza i kandidatkinji za članstvo u Europskoj uniji. Usporedno s takvim potezima dodatno se polariziraju odnosi između dvaju političkih središta moći unutar BiH, a što u konačnici može samo negativno utjecati na teško stečeno pozitivno ozračje koje vlada od vremena dobivanja statusa kandidata za Europsku uniju.
Takva ocjena dodatno dobiva na snazi ako se analiziraju medijski istupi političkih snaga iz Sarajeva i Banje Luke, a koje su prilično agilne kada treba kritizirati svaki medijski istup političkih predstavnika susjedne Republike Hrvatske u odnosu prema BiH. Međutim, razlika je u činjenici što je Republika Hrvatska potpisnik i jedan od jamaca Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je odredio BiH kao državu dvaju entiteta i triju konstitutivnih naroda te samim tim ima, pravno gledajući, obvezu pratiti primjenu navedenog sporazuma, a osobito kroz prizmu potrebe poštivanja temeljnog načela daytonskog Ustava BiH, a to je konstitutivnost naroda.
Hrvatska je aktivno sudjelovala u pregovorima u Daytonu i jedna je od supotpisnica Daytonsko-pariškog sporazuma te je u obvezi poštivati i promicati ispunjavanje Sporazuma. Kada se tomu doda i kako je Republika Hrvatska kroz diplomatske napore, ali i vojne pobjede koje su stvorile osnovu za potpisivanje sporazuma, odigrala ključnu ulogu u zaustavljanju rata u BiH, raste i razina obveze za poštivanje potpisanoga.
Osim pravnog konteksta, Republika Hrvatska je i najsnažniji vanjskotrgovinski partner BiH, ali i država koja aktivno financira niz značajnih infrastrukturnih i drugih projekata od gospodarskog značaja za niz lokalnih zajednica diljem BiH. Ne pomaže se pritom samo područjima na kojima žive Hrvati već koristi od hrvatskog novca imaju i svi građani BiH, no sve to zapravo ne znači mnogo dijelu kreatora dnevnopolitičkih agendi koji na ulogu Republike Hrvatske u gospodarskom oporavku BiH gledaju uz konstantnu dozu kritike.
Dijalog
I dok se svakom potezu hrvatske vanjske politike u Sarajevu i Banjoj Luci traži dlaka u jajetu te se pomno analizira svaka izgovorena riječ hrvatskih dužnosnika, medijsko-politički establišment bošnjačkog i srpskog naroda u BiH nije se kritički referirao na izjave kojima se dužnosnici BiH aktivno uključuju u predizbornu kampanju u susjednoj Crnoj Gori. Dapače, takve istupe redovito se aktivno prati, čime se postupno gradi i agenda kroz koju se kod građana BiH redovito izaziva raspoloženje koje se onda iskazuje kroz sekcije komentara, a poglavito kada govorimo o objavama na društvenim mrežama. Tako se dio političko-medijskog prostora BiH preobražava u aktivnu arenu koja ima sve karakteristike aktivnog čimbenika predizborne kampanje u jednoj susjednoj zemlji.
Koliko je to dobro za BiH, državu koja bi zbog svojeg složenog ustavno-pravnog položaja morala sve svoje snage usmjeriti na postizanje unutarnjeg dogovora oko tema koje ne izazivaju podjelu među narodima, ostaje za vidjeti. Takvo što prioritetno je u vremenu izmijenjenih geopolitičkih okolnosti, kada je od suštinske važnosti da predstavnici triju konstitutivnih naroda provode politike oko kojih postoji suglasje i koje će u konačnici BiH približiti europskoj obitelji suvremenih demokratskih društava.
