Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

Riječi imaju žalac stršljena, zato ja, kad mi nešto nije pravo, izbrojim do deset

01. listopada 2021. u 15:34 0 komentara 119 prikaza

Spisateljica i prevoditeljica Mara Cica Šakotić u svojoj trećoj dobi proživljava zlatne književne vrhunce. Njezin novi roman “Cvjetni trn”, istinsko književno remek-djelo, osvaja čitateljsku publiku, ali i razne književne stručne žirije koji su ga ovjenčali nagradama. Upravo njezin novi roman bio je i povod za ovaj intervju koji je po mnogočemu poseban i poučan.

Večernji list: Jesu li priče u knjizi autobiografske ili fikcija?

- Roman “Cvjetni trn” prava je riznica stvarnih događaja, likova i njihovih sudbina. Kroz Modran, Derventu, Doboj, Brestovo, V. Bukovicu, Tuzlu, Zagreb, Libiju, Njemačku... tekla je bujna rijeka događaja koje je samo trebalo promatrati, pamtiti i zapisivati. Fiktivno znači stvaranje književnog djela zasebnog tipa, stvaranje zasebnog svijeta u umjetnosti svih vrsta. Fiktivno se može odnositi i na izmišljeno, a po znanosti o književnosti i na laž, u smislu - to što se opisuje nije sam život, nego mogućnost života, nešto kao replika svijeta. Ja to ne bih mogla, sve da sam i umjela, 517 stranica teksta izmišljati i pisati. A u ovom slučaju, događaji su se sami nametali, gurali i lijepili za mene i papir te sam tipkala tekst kao da sam pod magijom ili nekim jakim opijatom. Márquez, predstavnik magičnog realizma, priznao je da je uzimao drogu kad je pisao “Sto godina samoće”, a meni se čini da nisam pila ni vodu. Ni jedno svoje djelo nisam pisala s takvom lakoćom kao ovo iako je opsežno i po stranicama, i po likovima i po događajima. Znam samo da su mi se misli pretakale u slova, a skladnosti rečenica bila sam odmah svjesna i čudila sam se samoj sebi kako se to sve lijepo slaže i slijeva kao med koji izlazi iz posude, a niti žuri niti prska. Znači, ipak, ništa nisam morala izmišljati, montirati i uljepšavati. Ima tu još nešto - bila sam rezignirala: dugo pišem, a jedini mi je domet nekoliko glavnih i otkupnih nagrada za pripovijetke i dvaput uži izbor na književnim natječajima. Kako god ispadne, znam gdje mi je mjesto. Nikad duša nije zadovoljnija kao onda kad joj pustiš na volju i tražiš od nje samo ono što može i koliko može dati, a oni drugi, ocjenjivači, čitači i kritičari, izvan su naše muke i naše vrijednosti. U “Cvjetnom trnu” su različite i mnogobrojne sudbine junakinja i junaka, a jedini lik u kojemu ima autobiografskih elementa je Lucija, mlada, tek svršena učiteljica, koju općinske vlasti službenim dekretom raspoređuju na rad u OŠ Brestovo, u mjesto smješteno na jednoj kosini srednjobosanske planine Krnjin, s njezine hladne i vlažne sjeverne strane. Svi potonji događaji i njezini doživljaji, a i sudbine mnogih njezinih kolegica i kolega, osobito učitelja Marka, otjelovljeni su u tom liku koji prožima cijelu knjigu i daje joj odsjaj života u dugom vremenu i širokom prostoru. Svi ostali likovi vode svoju borbu i nose svoju sudbinu s manjim ili većim dodirom s Lucijom, ali ugravirani, ipak, u njezino tijelo i njezin um. Svi su oni stvarni, istiniti, kao što je istinito i vrijeme koje je opisano u romanu. Ubačeni u ralje divljine, ostavljajući pritom pitoma mjesta Bosanske Posavine, roditeljsku kuću i uređene ceste, izvore i uključene žarulje, cvijeće u dvorištu i majčinu hranu, navlače duboke gumene čizme za duga, blatna pješačenja, oblače kišne kabanice zbog naglih i čestih planinskih pljuskova, a najvažniji rekvizit tih mučenika je štap kako bi se, idući kroz sela, šume i divljinu, obranili od gladnih pasa lutalica.

Večernji list: Opisujete život prosvjetnih djelatnika nekada. A kako danas žive i s čime se bore prosvjetni djelatnici na selu?

- Živi se civilizirano te tako i radi. Nema velike razlike između grada i sela. Uostalom, može se i putovati zahvaljujući razvijenoj cestovnoj mreži i drugim pogodnostima modernog doba, a, osim toga, rade u jednoj smjeni, a i plaće su danas veće nego u vrijeme opisano u ovom romanu. Do jučer sam bila gradska učiteljica i nastavnica i sjećanja na početak samo me rastužuju i plaše. Mlado, neiskusno biće baciti u nanose, među vukove i bijesne pse, dati mu praznu učionicu za stan, primorati ga da spava sa starijim, debelim kolegom u istom krevetu jer će se u suprotnom do jutra smrznuti, a kad ustane, nema ni hrane ni u blizini prodavaonice…

Radilo se u dvije smjene, jela su se samo jaja kao najbrži i najdostupniji doručak, plaće male, a izgledi da se stanje izmijeni ili barem popravi - nikakvi. Mladi učitelji žene se seoskim ljepoticama i ostaju tu zauvijek, a mlade učiteljice, pritisnute samoćom, čežnjom i bezizlaznošću, udaju se za trećerazredne prosce, samo kako bi se riješile samoće i pustoši života. Lucija se nije dala na koljena. Ostavlja nesretnog učitelja Marka i čak po cijenu da pogine od njegova pištolja, koji poteže na nju, bježi od svega kako zna i može i krči si novi put, opet pun neizvjesnosti i zamki. Što ju sve na tom novom poprištu života čeka, što sve mora uraditi i što svladati, proširilo je ovu knjigu i zapečatilo mnogo toga u umu i srcu svakoga čitatelja.

Večernji list: Kako su u to vrijeme prošle legendarne derventske ljepotice, dvojnice svjetskih filmskih zvijezda, zbog kojih je, kako vidim, i nastala ova knjiga?

- Kako koja. Zbog jedne, Jelene Jeke Rašić alias Grace Kelly, roman je dobio svoje ime. Ona saznaje na Cvjetnom trgu u Zagrebu, u poodmakloj trudnoći, da joj dečko ima drugu, također trudnu s njim, i nikad više nije znala reći Cvjetni trg, nego joj se uvijek omakne pa kaže Cvjetni trn. Ljepota je važan adut u životu. Lijepe žene ne moraju se puno truditi kako bi osvojile željenog muškarca, pa su tako i u svemu lakše prolazile, a pogotovo one koje su imale dobro zaleđe i veću roditeljsku skrb i moć.

Večernji list: A ostale, Jana alias Gina Lollobrigida, Katica alias Maria Schell, Mila Milić alias Liz Taylor…?

- Mila Milić alias Liz Taylor udaje se za svog zgodnog profesora, zapošljava se u jednoj od osnovnih škola u gradu (protekcijom), a učenici su za sva vremena zapamtili njegove riječi: “Da bi čovjek produljio svoju bajku, mora se čuvati riječi. One imaju žalac ose, bumbara i stršljena. Zato ja, kad mi nešto nije pravo, izbrojim do deset, a za to vrijeme moj mozak zaboravi na ono što me je naljutilo i ja imam mir u kući”.

Večernji list: I je li uspjela njegova formula sretnog braka?

- Neću sad otkriti. Samo ću reći da mu je dosadilo brojiti do deset, hahaha!

Večernji list: Sve mi se čini da će ove vaše natuknice iz sadržaja romana mnoge pobuditi na čitanje?

- Moram vam priznati da se i sama uzbuđujem kad ga čitam, kao da ga nisam napisala ja, nego netko drugi. Moje prve retke nastajućeg romana, a zatim i sve sljedeće, prvi je pročitao moj muž. On je matematičar, prije mene nije puno čitao, čak je i u srednjoj školi zabušavao i prepisivao školsku lektiru, ali uz mene je krenuo u književnu umjetnost i koju god ja knjigu pročitam, a koju pohvalim, pročita je i on. Čak je i sam, nećete vjerovati, napisao svoj roman o 70 godina dugom traganju za 16-godišnjim bratom, koji je nestao početkom II. svjetskog rata, i pobrao mnogo simpatija te suza rodbine i prijatelja, kao i ostalih čitatelja. Ali da nastavim što je rekao za moj “Cvjetni trn” kad ga je na kraju cijeloga pročitao. Rekao je: “Kako si znala ovakvo nešto napisati? Opraštam ti sve one trenutke za koje si me zakidala i ostavljala samoga kad si mi trebala”. Ima jedna izreka: “Muž i žena spavaju na istom jastuku, ali ne sanjaju isto”. Tako je bilo i s nama. On je imao svoju slobodu, ja svoju. Kad sam odlučila bolje upoznati članove DHK-a HB, ljude s kojima sam vezana i knjigama i riječima i koje sam željela za prijatelje, a nisu mi dostupni, a kad se sastanemo na godišnjoj skupštini, razbježe se kud koji u svom smjeru i za svojim poslom, od upoznavanja ne ostane ništa, odlučila sam od svakoga pročitati barem po jedno djelo; htjela sam zadovoljiti svoju znatiželju i intelektualnu glad. Bilo nas je te, 2013. oko 130 članova na popisu, a ja sam pročitala isto toliko knjiga, i više, te sam 2016. tiskala knjigu kratkih stihovnih eseja “Svjetla moga vremena”. Kratko, jasno: htjela sam živjeti u svom vremenu, a ne stalno u prošlosti.

Večernji list: Je li vam se svidjelo kako vaši kolege iz DHK-a HB pišu?

- Naši suvremenici lijepo pišu i prozu i poeziju, a ni za koga se puno ne zna. Ako navodimo nečije citate, navodimo one iz pradavnih vremena, a ove današnje, suvremenih pisaca, rijetko. Zato sam ja stavila za moto te svoje knjige divnu, prikladnu i istinitu tvrdnju književnika Mirka Marjanovića: “Neki pisci nas su potpuno opčinili; od njihovih junaka mi ne vidimo ove, svoje, u svom vremenu”, a za kraj sam napisala ove stihove (posljednja strofa): “Napisala sam knjigu sebi / al’ pripada vama svima / i u budućim vremenima / ostajemo upleteni”.

Večernji list: U vašoj biografiji piše da ste radili u SR Njemačkoj i da prevodite s njemačkog na hrvatski…?

- Da. Prevodim u slobodnom vremenu iz čistog zadovoljstva. U Njemačkoj sam radila u tadašnjoj JDŠ kao učiteljica i nastavnica, a primljena sam od tadašnjih naših vlasti, između ostalog, jer sam dobro govorila njemački jezik, a bez tog se znanja teško moglo dogoditi (osim ako imate vezu, a mnogi su je imali) da vas prime na to radno mjesto. Tamo sam upoznala cijenjenoga njemačkog pjesnika, prozaista i prevoditelja s latinskog na njemački, profesora i rektora gimnazije Winfrieda Schindlera s kojim sam se sprijateljila i počastila ga s nekoliko prijevoda s njemačkog na hrvatski njegovih pjesama, sentencija i humoreski.

Kad sam tiskala svoju knjigu pripovjedaka “Navij radio, Hana”, svaka je za moto imala po jednu njegovu sentenciju. Knjiga je ušla u uži izbor za nagradu “Fra Grgo Martić”.

Večernji list: A o ostalim vašim djelima…?

- Čekat ćemo drugu priliku.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.