Pojava anonimnih profila poput “Spotted Grude” i “Parovi Grude” na TikToku, gdje se maloljetnici javno prozivaju, ismijavaju i označavaju punim imenom i prezimenom, izazvala je veliku zabrinutost u lokalnoj zajednici te potaknula zajednički apel ravnatelja grudskih škola i najavu uključivanja policije. No, uz reakcije prosvjetnih djelatnika i školske mjere, ovaj problem otvara i dublja pitanja o mentalnom zdravlju djece, granicama digitalnog prostora i odgovornosti cijelog društva.
O svemu smo razgovarali s Andreom Leko, magistrom psihologije, koja nam je iznijela stručni osvrt na cijelu situaciju:
“Mislim da je najvažnije razumjeti da ovo nije priča o TikToku, mobitelima ili jednoj društvenoj mreži. Ovo je priča o vršnjačkim odnosima koji su se preselili u digitalni prostor. Ono što se nekada događalo u hodniku škole, danas se može dogoditi pred stotinama gledatelja, može se dijeliti i ponavljati, a dijete od toga ne može jednostavno pobjeći tako što će otići kući. Ono što u ovom slučaju posebno zabrinjava iz psihološke perspektive jest činjenica da se vršnjački odnosi više ne završavaju izlaskom iz škole. Oni se nastavljaju u digitalnom prostoru, a ono što se događa online vrlo brzo se vraća u školsku učionicu. Zato danas više nije dovoljno govoriti samo o vršnjačkom nasilju nego moramo govoriti o kontinuitetu između online i offline odnosa djece”, kaže Leko za Večernji list.
Dublji tragovi
Upozorava kako u osjetljivoj dobi odrastanja javno ponižavanje ostavlja znatno dublje tragove nego što to odrasli mogu pretpostaviti: “Kod djece i adolescenata posebno je važna potreba za pripadanjem i prihvaćanjem od vršnjaka.
U razvojnom razdoblju, u kojem se tek formira slika o sebi, javno prozivanje, ismijavanje fizičkog izgleda, komentiranje simpatija ili označavanje pogrdnim etiketama može imati puno veću psihološku težinu nego što odraslima ponekad izgleda. Poseban problem društvenih mreža je publika. U klasičnoj situaciji dijete može biti ismijano pred nekoliko vršnjaka, dok se online sadržaj može proširiti velikom broju ljudi, ponovno dijeliti i ostati dostupan. Dijete pritom može imati osjećaj da više nema kontrolu nad vlastitim identitetom i načinom na koji ga drugi vide”, objašnjava nam magistra psihologije.
Govoreći o ponašanju onih koji takve sadržaje objavljuju, psihologinja naglašava ulogu lažnog štita anonimnosti: “Anonimnost dodatno mijenja ponašanje. Kada osoba nije neposredno suočena s djetetom koje vrijeđa, smanjuje se neposredna emocionalna povratna informacija, ne vidi njegovo lice, reakciju ni posljedice. To može olakšati ponašanja koja dijete možda ne bi pokazalo u neposrednom kontaktu. Zato rečenicu ‘samo smo se šalili’ ne treba automatski prihvatiti kao objašnjenje.
U psihologiji je važno razlikovati namjeru od posljedice. Netko možda nije imao namjeru ozbiljno povrijediti drugu osobu, ali posljedica za dijete može biti stvarna i značajna.” Ipak, ističe kako same platforme ne treba demonizirati te da stroge zabrane nisu jedino i cjelovito rješenje: “Istovremeno, važno je ne stvarati sliku da su društvene mreže same po sebi problem. Stručna literatura je puno nijansiranija. Američka psihološka udruga naglašava da društvene mreže nisu same po sebi ni štetne ni korisne; učinak ovisi o sadržaju, načinu korištenja, razvojnoj dobi djeteta, njegovim osobinama i socijalnom kontekstu. Zato bih umjesto isključivog fokusa na zabranu mobitela naglasila digitalnu pismenost, razvoj samoregulacije i odgovorno digitalno ponašanje. Djecu moramo učiti što napraviti kada vide da se nekoga vrijeđa, kako prijaviti sadržaj, kako zaštititi privatnost i, možda najvažnije, kome se mogu obratiti kada se njima nešto dogodi.”
Osvrnula se i na ulogu roditelja te važnost izgradnje povjerenja umjesto pukog kažnjavanja: “Roditeljski nadzor također ne bih izjednačavala sa špijuniranjem djeteta. Kod mlađih adolescenata stručne preporuke podržavaju aktivno praćenje, razgovor i usmjeravanje roditelja, ali uz postupno razvijanje autonomije i poštivanje razvojno primjerene privatnosti.
Ako dijete zna da će mu prva posljedica prijavljivanja problema biti oduzimanje mobitela, postoji rizik da će sljedeći put problem prešutjeti. Zato odrasla osoba prvo treba biti sigurna osoba kojoj se dijete može obratiti, a tek onda dolaze odgojne i druge mjere.” Posebnu ulogu u cijelom lancu digitalnog nasilja ima i takozvana tiha većina. I još jedna stvar koju bih posebno naglasila: ne smijemo promatrati samo dijete koje je napisalo uvredu i dijete koje je uvrijeđeno.
Postoji i cijela publika, odnosno djeca koja lajkaju, dijele, komentiraju ili promatraju. Upravo tu možemo puno napraviti preventivno, učeći djecu biti promatrač nasilja također nosi odgovornost. Ovo nije problem koji može riješiti samo škola, ni samo roditelji ni psiholog. Potreban je zajednički pristup škole, obitelji, stručnih službi i, kada situacija to zahtijeva, drugih nadležnih institucija.
Cilj nije samo ugasiti jedan profil. Cilj je promijeniti obrasce ponašanja koji dovode do toga da se takvi profili ponovno pojavljuju.”
Složenost virtualnog svijeta
Upozoravajući na posljedice na zdravlje djece, podsjeća na složenost utjecaja virtualnog svijeta: “Ono što odraslima može izgledati kao nekoliko komentara na TikToku, za dijete može predstavljati javno iskustvo poniženja pred vršnjačkom publikom, a upravo je percepcija vršnjačkog statusa u adolescenciji razvojno vrlo značajna. Izloženost cyberbullyingu povezana je s većim rizikom za različite oblike psihološke teškoće, uključujući anksiozne i depresivne simptome, ali ne reagira svako dijete na isti način.
APA upravo upozorava da su nalazi složeni i da dostupna istraživanja često ne omogućavaju jednostavne zaključke o uzročnosti. Istodobno, navodi da online bullying i uznemiravanje mogu biti ozbiljniji i psihološki štetniji od nekih oblika offline nasilja. Školska pravila i ograničavanje korištenja mobitela mogu biti jedna od mjera zaštite i stvaranja prostora za neposrednu komunikaciju, ali sami po sebi ne rješavaju problem cyber-bullyinga. Ako se problem događa izvan škole, potrebno je raditi i na digitalnim kompetencijama, odnosima među vršnjacima, roditeljskom praćenju i dostupnosti stručne pomoći.”
Na kraju, psihologinja Andrea Leko šalje jasnu poruku o postupanju u kriznim situacijama i važnosti pravodobnog traženja podrške: “Važno je da djeca znaju da online prostor nije prostor bez posljedica. Kada se radi o ozbiljnim prijetnjama, ucjenama, seksualiziranom sadržaju, neovlaštenom dijeljenju fotografija ili drugim ponašanjima koja mogu imati obilježja kaznenog djela, potrebno je sačuvati dokaze i uključiti policiju.
No istovremeno ne smijemo zaboraviti dijete koje je takvim ponašanjem pogođeno. Ako zbog onoga što se događa na internetu dijete počne šutjeti, povlačiti se, izbjegavati društvo ili školu, teško spavati, gubiti interes za stvari koje su mu prije bile važne ili jednostavno kaže da mu je teško, to je dovoljan razlog da potražimo pomoć.
Ne moramo čekati da problem postane ozbiljniji da bismo razgovarali sa psihologom. Razgovor sa stručnom osobom može djetetu pružiti siguran prostor da izrazi ono što proživljava, pomogne mu razumjeti i regulirati emocije te ponovno izgraditi osjećaj sigurnosti i kontrole.
Otvori KEKS Pay
