Svetkovanje Blažene Djevice Marije i bliskost s likom Majke Božje tradicija su Hrvata. Mnogi su razlozi za to i duboko su povijesno ukorijenjeni. Vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić, otvorenog srca i pastirskom mudrošću poziva na dosljednost te upozorava na korijene problema – nejednakopravnost.
• Zašto se Velika Gospa kod nas naziva “kraljicom Hrvata” ili najvjernijom odvjetnicom Hrvata, otkuda ta povezanost?
Ovdje moramo reći da mi Majku Božju zovemo kraljicom Hrvata i ne slavimo samo svetkovanje Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, koje pučki zovemo Velika Gospa. U crkvi slavimo i rođenje Marijino, koje nazivamo Mala Gospa, a Uznesenje Marijino na nebo je Velika Gospa. To da je u naš vjernički mentalitet ušao naziv kraljica Hrvata jest povijesna baština. Uz njezine blagdane često su vezani važni povijesni događaji, kao što je obrana od neprijatelja i spas narodnog bića. Hrvatski identitet nije građen kao kod Poljaka, ali naša je povijest važno obilježena upravo tom pobožnošću Gospi. Vidimo da su to pastiri Crkve u Hrvata svi podupirali. Sluga Božji Stadler, preuzimajući obnovu hijerarhije, posvetio je Božanskom Srcu Isusovu cijelu nadbiskupiju i katedralu, a ujedno je stavio kao suzaštitnika Bezgrešno začeće BDM. Vidimo da je Blaženi Alojzije Stepinac u teškim vremenima ne samo hodočastio, nego hrabro pozivao da se utječemo Mariji. Vidimo to i za vrijeme turske okupacije, kada su apostolski vikari obilazili župe i nalazili tu pobožnost Gospi i u Olovu i u Komušini. Lijepi su ti opisi kako se narod moli Gospi u teškim trenucima opstanka. I u Domovinskom ratu branitelji su spontano Gospinu krunicu nosili kao znak nade u pobjedu. Zato je i nikla ona uzrečica: ‘Tko Mariju ljubi, taj se ne gubi!’ Tako je kroz tu molitvu i pobožnost Marija vladala, unatoč svim okupacijama, progonu i tlačenjima.
• Nije li pomalo pretenciozno da Hrvati katolici ‘privatiziraju’ Majku Božju?
To ne bi bio uopće problem da nije antihrvatske klime koja se strašno nameće u javnosti. Poljacima nitko ne prigovara, ali ne samo Poljacima, niti drugim narodima što vole i mole Mariju te je nazivaju nazivom svoga naroda. Nama Hrvatima žele nabiti kompleks krivnje gdje god mogu. Mnogi to prihvate jer se žele dodvoriti toj agresivnoj politizaciji, a mnogi ne razumiju igru koja se igra u javnosti. Time što je mi zovemo svojom kraljicom nikoga ne isključujemo, niti mu branimo da joj se moli i naziva je svojom zaštitnicom. Zato smatram da je važna ta pobožnost posvete Prečistom Srcu Marijinu, koju smo obavili i još je u procesu u našoj Nadbiskupiji. Prigodom 100 godina fatimskih ukazanja, njezin lik iz Fatime ide iz župe u župu i obavlja se posveta njezinom Srcu, a cijelu nadbiskupiju ćemo posvetiti u zadnju subotu listopada u Komušini, na brdu Kondžilo!
• Gospa je uzor ženama u svojoj požrtvovnosti, ljubavi, pažnji. Kako danas istodobno ispuniti tu ulogu majke, supruge, ...?
Kao što je po prvoj ženi Evi ušao grijeh u svijet, tako je po novoj Evi, Blaženoj Djevici Mariji, ušlo u svijet otkupljenje. Ona je uzor poslušne vjere i ponizne službenice. Za društvo je previše važno dostojanstvo i lik žene. Time društvo pada ili raste. Vidimo da se ovo društvo počelo urušavati kad je žena postala roba. Kako bi opravdali to trgovanje ženskim tijelom izumili su razne nazive i obrane. Međutim, lik Gospe je uzor, ne samo ženama nego svakom biću, ali posebno ženama da im vrati ljepotu i dostojanstvo žene i majke. Života nema ako ga žena ne voli, ne prihvaća i ne odgaja. Kao što je Marija bila nositeljica života, tu ulogu ima svaka žena, bilo kao duhovna ili tjelesna majka. Taj mentalitet moramo formirati i u osobnom i javnom životu. Nekad je vjera izgrađivala kulturu, sada se događa obrnuto.
• Žene su često izložene mobingu na poslu pa doslovno moraju birati između radnog mjesta i djeteta. Što reći za takve pojave i kako mijenjati to grabežljivo, nehumano lice kapitalizma?
Nekada smo nosili teški jaram bezboštva, sada nosimo jaram bezdušnog kapitalizma. Ni u jednom ni u drugom sustavu nema vrjednovanja čovjeka. Zato je važno u javnost, društveno-politički život, ugraditi socijalni nauk Crkve. Materijalna sredstva trebaju ostati sredstva, a ne cilj. Ako izvrnemo vrednote, onda čovjek postaje rob. Nažalost, sada se nametnuo profit kao glavni cilj i sve je tome podvrgnuto. Ako takao nastavimo, sve će manje biti mladih radnika, a onda se nameće jedna druga klima o kojoj sada ne bih govorio. U javnosti čujemo kuknjavu kako se škole zatvaraju jer nema djece, što znači da nema budućih radnika. Starimo. Gdje je strategija nataliteta, dokle će mortalitet biti veći od nataliteta? Time otvaramo brojne upitnike, na koje nije lako odgovoriti, ali nas nitko ne oslobađa te odgovornosti. Bez pravednih i stabilnih socijalnih zakona nećemo uspjeti zaštiti majku radnicu, kao i zdravu obitelj.
• Uzoriti Oče, vaša izjava u Podmilačju, ako je točno prenesena, “Odlaskom u bijeli svijet novac će ljude zatrpati i progutati, prestat će biti i Hrvat i katolik...” izazvala je brojne komentare, neke i vrlo negativne. Što ste željeli reći?
To sam rekao u zanosu propovijedi, ali ne bez uvjerenja jer to sam doživio. Jedno vrijeme se naši ljudi, koji su otišli u tuđinu, drže korijena vjere, ako su povezani s rodnim krajem i zavičajem ili s hrvatskom misijom. Mali broj vjernika se održi, a ako se udalji od svojih korijena. vrlo brzo postanu integrirani u materijalizam i potrošački mentlitet. Vidimo da se tamo crkve prodaju, pretvaraju u razne restorane ili galerije. Ako mi ne shvatimo odgovornost za osobnu vjeru i za opstanak svoga naroda, postat ćemo ljudi interesa koji će za taj novac sve prodati. Stara je poslovica “sve za obraz a obraz ni za što!”, ne smijemo izgubiti taj stav vrednovanja.
• Kada razgovarate s ljudima koji odlaze iz BiH, onda vam kažu da je razlog za njihovu odluku neizvjesnost, izostanak posla, nepoštovanje, a kod nekih je to postalo pitanje trenda. Ostaje li ‘Bosna bez svjedoka’, kako to u jednoj svojoj knjizi napisa pokojni ugledni Ante Markotić?
Ne samo da BiH ostaje bez svjedoka, nego se i Hrvatska prazni. Netko je uspješno nametnuo takvo razmišljanje kako bismo ono što smo krvlju branili sada zabadava ostavljali. Kako tako brzo promijenismo stavove i uvjerenja? Neki elementi govore o strategiji koja se perfidno uvlači, a naši je ljudi olako prihvaćaju ili se prepadnu križa i tako napuštaju grudu za koju su naši preci krv lili, na njoj se znojili i suzama je zalijevali. Toj klimi jako doprinose i političke svađe i ne rješavanje egzistencijalnih pitanja. U tome ih podupire i nekorektna međunarodna politika, a prodani mediji služe toj svrsi.
• Ostvaruje li se ‘curenjem Hrvata’ strategija onih koji su dugoročno zacrtali na taj način riješiti ‘hrvatsko pitanje?
U prethodnoj sam riječi naslutio da je to istinski jedna strategija. Dobro se sjećam organizacija koje su sustavno iseljavale naš narod i dobivale debela sredstva za to. Čini mi se da su sada malo prefidniji i skrovitiji, ali to ne rade samo u BiH, nego i u Hrvatskoj. EU nije rješavala naše pitanje, a sada im dobro dođu već školovani ljudi za koje nisu morali trošiti sredstva nego ih dobivaju badava pa im nije teško mamiti ih s boljom plaćom. Nažalost, mnogima prisjedne takva djelatnost.
•“Mi (Hvati katolici) moramo naći način kako živjeti u jednakopravnosti”. To je jedna od vaših poruka. Kako to ostvariti i postaje li ta rečenica previše otrcana ili jednadžba bez rješenja?
Imam osjećaj da u rešeto lijevam te stavove. Stalno govorim o jednakopravnosti. Nažalost, partneri u vlasti to ne shvaćaju, nego uporno idu klimom koja stvara nesigurnost i opterećavajuću klimu. U tome im pomažu međunarodni čelnici koji ne shvaćaju važnost jednakopravnosti. Njih nije briga što će hrvatski narod “iscuriti”, nego im je važno da se ne puca i da se ide nekakvom rješenju, a je li to pravedno ili nije, njih glava ne boli jer se ne tiče njihove kože. Ta perfidija je tako ružna da jedne sude radi podjele BiH dok druge, koji su uspjeli podijeliti BiH, nagrađuju. U to ne daju dirati iako je to skrojeno na nepravdi i ozakonjenju etničkog čišćenja.
• Jedan od ključnih testova oko hrvatske institucionalne ravnopravnosti je izmjena Izbornog zakona. Vidite li bilo što prijeporno oko zahtjeva da Hrvati biraju vlastite predstavnike?
Ono što imaju druga dva naroda, trebaju priznati i nama. To je tako normalno. Kako će to izraditi pravno, nije mi jasno. Razumljivo da od ovog nakaradnog Daytonskog ugovora nije lako skrojiti normalnu državu u kojoj će vladati institucionalna ravnopravnost i jednakopravnost svakog građanina i svakog identiteta. Kod tog traženja rješenja tako je vidljivo da se nitko ne želi odreći privilegija, a radi toga je i zametnut i rat, jer su privilegirani željeli imati vlast.
• Stalno se u bh. javnosti nastoji nametnuti teza da građani gube ako su narodi zadovoljni oko izbornih rješenja. Je li tome tako?
Vrlo je prozirna ideja o građanskoj državi u kojoj bi bila vladavina većine. Vidimo kako to živi u RS-u pa bi htjeli i u FBiH. Takav model je neprihvatljiv, ako se neće stvoriti mehanizam da smo svi, bilo osobno ili kao etnička skupina, jednaki. To prvo moraju shvatiti EU i Amerika, kao i druge velike sile koje igraju nekorektnu igru interesa.
• Ponovno se stvara nova osovina za poslijeizborne prijevare Hrvata, a, s druge strane, iz dijela međunarodne zajednice se nastoji ukinuti odrednica konstitutivnih, tvorbenih naroda, koja je praktično posljednja linija obrane Hrvata, makar i u takvom nepravednom Daytonu. Kako gledate na te pojave i kako im se suprotstaviti?
Ta ideja je da od nepravde iz Daytona načine novu nepravdu. Takvi stavovi ne idu za rješenjem nego za stvaranjem “turbulentnog” područja. Kao da im odgovara takva klima. Na taj način pozornost svraćaju na nas kako se ne bi vidjeli problemi u njihovoj zemlji.
• Može li vrh katoličke Crkve i Islamske zajednice pomoći u rješavanju problema u BiH, posebice između Hrvata i Bošnjaka, te ostvarenja ove jednakopravnosti?
Pružiti pomoć možete onima koji su je spremni primiti. Katolička Crkva ne želi djelomično, nego cjelovito rješavati probleme u BiH, budući da pokrivamo cijelu BiH. Ako zatraže posredovanje, dužnost nam je raditi na općem dobru.
• Nedavno ste u kontekstu odnosa vlasti istaknuli da je ‘stranka jedno, narod drugo’ u kontekstu stavljanja stranačkih interesa u prvi plan?!
- To ne trebam tumačiti, jer svaka stranka služi narodu i općem dobru. Crkva ne može stati uz stranku, nego poduprijeti rad na općem dobru, a Crkva ostaje uz narod i za narod. Ne znači da smo uvijek prepoznatljivi u tim stavovima, ali to nam je dužnost. Dobro je napisao dr. fra Luka Marković u Katoličkom tjedniku br 31/6. kolovoza 2017. u čemu je glavni problem Hrvata u BiH “Vrijeme je za otrežnjenje” i “Nema odlaganja problema” i “Činjenice zvone na uzbunu”.
• Često se nastoji nametnuti teza o podjelama između Hrvata iz Posavine, RS-a, Hercegovine i Bosne, a podjele nastoje potaknuti i pojedini svećenici. Kako vi gledate na to pitanje i koliko su podjele ili, pak, jedinstvo danas prisutni?
Nažalost, klima je zatrovana. Valja ozbiljno promišljati kako premostiti nezdravu klimu te unutar hrvatskog korpusa stvarati zauzetost i zajedništvo. To je dužnost, ne samo svećenika i redovnika, nego svih političara. Premalo nas je da bismo rasipali snage, a pogotovo gradili jedno na račun drugoga. Poznate su mi sve te “prljave rabote” kojim se služe, ili su u službi onih koji bi htjeli da nas nema. Valja se ozbiljno suočiti s problemima, ne blatiti jedni druge, nego se hrabro suočiti s istinom, prihvatiti odgovornost i pretvoriti je u zazuzetost. •
