U Kreševu, središnjoj Bosni, BiH, Hrvatskoj i šire malo je onih koji ne poznaju poduzetničku obitelj Stanić. Veliki gospodarstvenici koji nikada nisu zaboravili rodno Kreševo i BiH pomažu na razne načine. Začetnik obiteljskog biznisa, grupacije Stanić, jest Anto Stanić. Odavno je posao prepustio sinovima, a, kako kaže, sada se bavi onim što voli - književnosti. Izdao je više od 30 djela, član je Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, HAZU-a. U intervjuu govori o svojim počecima, obitelji, biznisu, književnosti, životu u Kreševu, iseljavanju...
Iseljavanja iz BiH, a posebice mladih, tema su svih razgovora u BiH. Vi ste u mladosti otišli u Njemačku, ali ste se vrlo brzo vratili i pokrenuli posao. Kako gledate na današnje odlaske?
Sve do prije pet – šest godina odlazak na rad u zapadnoeuropske zemlje smatrao sam kao nešto normalno, pozitivno; otići, vidjeti te razvijene zemlje, steći radne navike, zaraditi nešto novca, vratiti se, napraviti kuću, pokrenuti neki biznis. Međutim, odlasci posljednjih nekoliko godina su skoro pa iseljenje iz BiH. Ljudi odlaze s obiteljima, odlaze nezaposleni, ali i zaposleni, i oni koji imaju biznis. Ljudi osjete nekakvu nesigurnost i neizvjesnost jer je prije dvadesetak godina prolijevana krv, strahote rata nisu zaboravljene. Veliki razlog odlaska je svakako i bolja zarada. Političari svako malo u svojoj retorici prijete oružjem i referendumima. Odlaze sve nacije, svi se boje rata i bijede. Neka političari umjesto nacionalne mržnje počnu razvijati među narodima ljubav, poštovanje, toleranciju, pa će BiH ponovno procvasti kao ruža.
Zašto ste se odlučili tada vratiti i pokrenuti biznis u BiH?
Radio sam kao učitelj tih šezdesetih godina. Nisam vidio mogućnost da mogu riješiti stambeno pitanje za dulje razdoblje, a već sam imao dva sina i ženu koja nije radila. Godine 1969. odlučili smo otići na privremeni rad u Njemačku, jer i tada su puno odlazili radnici iz središnje Bosne. Tada je bio jedini motiv otići zaraditi nešto novca i što prije vratiti se kući. Tako je bilo i s nama. Poslije pet, odnosno devet godina boravka i rada u Njemačkoj vratili smo se u BiH. Napravili smo veliku kuću u kojoj smo otvorili restoran. S tim biznisom smo brzo propali. Zaposlio sam se u ZOIL-u Sarajevo, a žena Luca u kreševskom ugostiteljstvu. Poslije kraćeg vremena žena Luca je u našoj kući otvorila privatnu trgovinu, a poslije nekoliko godina, ja sam otvorio trgovinsko poduzeće Eksport import Stanić. Radio sam s tehničkom robom i bijelom tehnikom. Prometi su bili više nego dobri, ali dođe taj prokleti rat 1992. godine.
Što bi, po vama, bio ključ ostanka mladih u BiH?
Političari sa svih razina, a posebno Predsjedništvo, trebaju prestati s nacionalističkom retorikom; trebaju se pomiriti s tim da nam je BiH naša draga država ili da je napustimo; da se Europska unija uključi u rješavanje nekih bitnih pitanja kao što su pravosuđe, školstvo, socijalna politika; da se uvedu velike kazne za nacionalna i vjerska vrijeđanja, da Predsjedništvo dovede strane investitore, a ne strane političare koji produbljuju jaz mržnje između nacija i vjera; da se umirovljenicima i radnicima povećaju primanja kako bi mogli živjeti kao normalni ljudi. Većina je umirovljenika s primanjem do 400 KM. Još uvijek mnogi ljudi zaslijepljeni nacionalističkim strastima ne vide situaciju u kojoj se nalaze. Otklonimo ovo i nitko neće ići iz svoje domovine, čak ni pomisliti na to.
Krenuli ste od jedne trgovine, koliko danas grupacija Stanić zapošljava ljudi?
Da, bio je Božji blagoslov. Kako navedoh, prvo jedna trgovina, pa poduzeće, pa rat. Sinovi su otvorili svoja poduzeća i uspješno radili i širili se, a ja sam se umorio od rata i godina te sam se 2002. godine priključio radu kod sina Svjetlana. Još uvijek sam zaposlen u poduzeću kod Svjetlana, ali ne obavljam trgovačke poslove, već se bavim književnošću i donatorskim radom. Nisam nadležan govoriti o broju radnika koji rade kod mojih sinova, ali znam da ih radi dosta.
U jednom trenutku odlučili ste sve prepustiti sinovima. Kada je to bilo?
Taj trenutak sam već opisao; umorio sam se od rata i biznisa, a i godine su učinile svoje. Želio sam se vratiti svojoj ljubavi, pisanju, to sam i učinio.
Je li vam se bilo teško naviknuti na mirniji život nakon što ste napustili gospodarske vode?
Zbog okolnosti koje sam naveo nije bilo teško napustiti biznis za koji treba snage i volje. Prelazak u književnost meni je činio radost, zadovoljstvo i odmor. Sreću i zadovoljstvo našao sam u knjigama i pisanju. Svaki je sin imao svoja poduzeća i vodili su poslove više nego dobro, a i žena Luca i danas pomaže u granicama svojih mogućnosti.
Tijekom rata niste napustili BiH?
Cijeli rat sam bio u Kreševu i Kiseljaku. Prije rata sam imao biznis u Sarajevu i na samom početku rata 1992. godine pobjegao u Kreševo, spasio živu glavu. Roba u vrijednosti 850 tisuća maraka ostala je na Stupu u skladištima, istu nisam zatekao po ponovnom dolasku. Tijekom rata u Kreševu i Kiseljaku imao sam zaduženje od ratnog zapovjedništva da opskrbljujem narod životnim namirnicama. Bilo je teško, ali se ostalo živo. To je priča za sebe.
Središnja Bosna posebno je važno mjesto za Hrvate u BiH zbog proteklog rata i događanja. Kako gledate na njezin položaj danas?
Živim u središnjoj Bosni i ona je za mene uvijek bila važna i lijepa životna sredina. Nisam je napustio, a i ne namjeravam. Ona je sastavni dio Federacije, odnosno BiH. Položaj joj je dobar i poslije rata se počela prilično dobro razvijati u svakom pogledu. I njezin bolji i brži razvoj koče problemi koji koče i razvoj cijele BiH. Osim tih problema, dosta gradova središnje Bosne razvija se brzim i zavidnim tempom.
Rodom ste iz Kreševa koje slovi da ima među najmanjim brojem nezaposlenih u BiH. Što su, po vama, razlozi tome?
Kreševo je i prije rata ‘92. godine bilo po industrijskom razvoju veoma razvijeno. Poslije rata su mnoga poduzeća počela s radom, naravno, s manjim kapacitetom. Tu su i moja dva sina sa svojih nekoliko poduzeća i velikim brojem zaposlenih. Kreševo po broju stanovnika nije veliko pa skoro svi radno sposobni nađu posao. Ako se trend iseljavanja u zapadne zemlje, nastavi uskoro će biti problem radna snaga u Kreševu.
Koliko je danas teško biti poduzetnik u BiH?
Hvala Bogu, ja sam se odmorio od toga. U biznisu je uvijek bilo problema, a i bit će ih. Čujem da je danas veliki problem u biznisu visoke stope doprinosa. Država bi morala tu nešto učiniti pa bi bio manji broj radnika koji rade “na crno”.
Već neko vrijeme bavite se književnim radom. Koliko ste do sada djela objavili?
Aktivno se bavim književnošću dvadeset godina. Književnost, čitanje i pisanje zavolio sam u Učiteljskoj školi u Sarajevu. Tada sam počeo i pisati prve pjesme i pripovijetke. Pomalo sam pisao i slagao svoja djela u fascikle. Kad je sazrela materijalna situacija, a i dobio dosta vremena, aktivirao sam se i izdao prvu knjigu pjesama “Biseri ispod Inča” 1998. godine.
O kakvim se djelima radi?
Moj književni opus je dosta širok. Prvo sam pisao pjesme, jedanaest zbirki; pripovijetke, četiri knjige; deset romana; četiri knjige eseja; mudrost življenja četiri knjige i jedna knjiga psihološka tema te još obiteljska monografija.
Što su teme vaših romana?
Teme mojih romana su slikanje života iz zavičaja, a budući da puno putujem po svijetu, slikam život naših ljudi koji rade diljem kugle zemaljske. Imam dva romana s ratnom tematikom, a rado opisujem teške ljudske sudbine. Dobio sam dosta priznanja za svoje romane. Nekoliko doktora znanosti pročitalo je moje knjige i predložili me u članstvo HAZU u Mostaru. U 2018. godini sam postao član HAZU.
Napisali ste i obiteljsku monografiju. Što sadrži ta monografija i koliko ju je bilo lako ili teško napisati?
U kontekstu moga književnog opusa, monografija koju spominjete bilo je lako štivo. Monografiju obitelji Stanić sam napisao s kolegom književnikom Ivom Mijo Andrićem. Materijal je poznat, trebalo je dosta fotografija za ilustraciju i to je to. U monografiji je iskreno opisan početak biznisa Stanića, ratna događanja i život i rad za vrijeme rata i sva događanja u obitelji Stanić.
Inicirali ste utemeljenje Književne zaklade/fondacije “Fra Grgo Martić”. Čime se bavi i kako funkcionira?
Godine 2006. cijelim bićem bio sam u književnosti. Nazočio sam raznim dodjelama nagrada za dobra književna djela. Dobio sam ideju da registriramo književnu fondaciju, odnosno predložio sinu Svjetlanu.
Svjetlan je prihvatio ideju i pristao na financiranje Fondacije i od 2006. godine radimo pod imenom Književna fondacija “Fra Grgo Martić”. Fra Grgo je bio velika ličnost, svećenik, književnik i političar, rođen u Hercegovini, a skoro cijeli svećenički život proveo u Kreševu. Svake druge godine dodjeljujemo nagrade za najbolje književno djelo proze i poezije. Upravo ove godine oglas za natjecanje otvoren je do kraja veljače 2019. godine. Nagrade su uvijek bile na zavidnoj razini.
Pokretač ste brojnih kulturnih događaja u SBŽ-u i cijeloj BiH. Jeste li zadovoljni zanimanjem za kulturu među mladima?
Ne želim se kititi tuđim perjem, nisam nikakav organizator kulturnih događaja, ali sam suorganizator mnogih promocija nagrađenih knjiga Fondacije “Fra Grgo Martić”, po svim republikama bivše Jugoslavije i još u Austriji gdje je nazočio veliki broj naših ljudi koji tamo žive i rade. S književnicima Mirom Petrovićem, Antom Zirdumom, Milom Jukićem i još nekima organiziramo “Grah za Iliju Ladina” jednom godišnje, a to je sjećanje na pokojnog velikog pjesnika Iliju Ladina. Organiziramo i druga književna druženja u Vitezu i Kreševu.
Što se tiče mladih i njihova zanimanja za knjigu, nažalost, moje viđenje je kako je zanimanje slabo, ali zato koriste razne elektroničke uređaje gdje svakako mogu dosta naučiti, naravno, ako se zanimaju za poučne stvari.
