Nakon savršenog slavlja za vrijeme mise u Sarajevu, vjernici, ali i cijela BiH, još uvijek slažu dojmove i poruke Svetoga Oca, dojmove zajedništva koje je ostvareno na koševskom stadionu i ulicama Sarajeva. Jedan od glavnih “krivaca” za upravo takvu organizaciju je mjesni ceremonijar don Tomo Knežević koji je ovaj posao obavio treći put nakon Sarajeva i Banje Luke sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom II., a sada i papom Franjom.

- Kako ocjenjujete pohod Svetoga Oca Sarajevu s obzirom na poruke koje je izrekao, pozive na mir, izgradnju sklada...?

- Ne samo dolazak Pape Franje u Sarajevo i u Bosnu i Hercegovinu nego i njegov boravak među konkretnim ljudima odaslali su snažne poruke kako vjernicima katolicima tako i svim žiteljima ove napaćene zemlje bez obzira na njihovo zvanje i poslanje u bosanskohercegovačkom društvu i u Katoličkoj crkvi. Očekivanja su bila velika i različita, kao što su i komentari različiti. Međutim, papa Franjo u svoj svojoj širini bio je jasan. Istaknuo je kako ova zemlja i ovi ljudi trebaju mir i pomirenje, prvo u duši svakog pojedinca, a onda mir na svim razinama života ove zemlje. Vidjelo se da je Papa bio svjestan naše teške i patničke prošlosti koju se ne smije zaboraviti, nego se treba graditi mir svakodnevno. Bez iskrenog mira, prožetog iskrenim i konkretnim činima praštanja, nema pomirenja. Osim poticajnih riječi, njegovo osobno ponašanje, koje je bitna pretpostavka za razumijevanje pape Franje, bili su dodatni poticaj i poziv na građenje sadašnjosti i budućnost na svim bh. prostorima.

- Neki su primijetili kako toga sklada još uvijek nema, koliko je ovaj poticaj važan za oživotvorenje izgradnje normalne države, zadovoljnih naroda i ljudi?

- Svi mi, kojima je BiH domovina i kojima je stalo do njezine sadašnjosti i budućnosti, svjesni smo kako u njoj nema sklada i kako svi ne idemo istim putem prema tom skladu s kojim ćemo biti zadovoljni. U ovoj zemlji postoje razna “politička”, “građanska”, “nacionalna” i “interesna” središta koja se uz pomoć politički usmjerenih medija i osobnih probitaka žele nametnuti kao jedine mjerodavne osobe i ustanove odgovorne za izgradnju Bosne i Hercegovine prema vlastitom promišljanju kao zemlje ravnopravnih, sretnih i zadovoljnih žitelja, naroda, građana, vjernika… Vrijeme političkih komesara je prošlo i ono je iza nas, a konkretna ljubav prema ovozemaljskoj domovini BiH, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, treba se stalno pokazivati konkretnim činima na mjestima osobnog ovozemaljskog življenja.

- Iako nije bilo izravnih poruka, obraćanja Hrvatima katolicima, mnogi su posjet razumjeli kao snažno ohrabrenje upravo najmalobrojnijem narodu da ne napuštaju svoja ognjišta, da budu vjerni grudi svojih pradjedova?!

- Tijekom svih dosadašnjih dolazaka u Bosnu i Hercegovinu, prvo svetog Ivana Pavla II. u Sarajevo 1997. i u Banju Luku 2013., kao i ovog zadnjeg pape Franje, brojni su dobronamjerni, kao i mali i zanemarivi broj nedobronamjernih postavljali isto pitanje - a kome Papa dolazi? Pri tom su smetnuli s uma temeljno pitanje - a što je Papa i koje je njegovo mjesto i poslanje u životu Katoličke crkve i cijeloga svijeta, vjernika i nevjernika… Dok se Papa zauzimao za Bosnu i Hercegovinu i prestanak rata, kao malo koji vjerski poglavar i državnik iz svijeta, nije se postavljalo ovo pitanje kome Papa govori i za koga se moli. Jednostavno smo bili sretni i radosni za konkretnu i stalno izricanu ljubav prema ovoj zemlji i svim njezinim žiteljima i narodima. Ovakva pitanja su pokušaj političke podjele i političkog bojanja pape Franje. Hrvatima katolicima i svim drugim nazočnim vjernicima katolicima bilo je potpuno jasno, a to se posebno očitovalo u euharistijskom zajedništvu kojemu je on predsjedao. Poruka im je bila jasna da u zajedništvu s drugima grade svoju sadašnjost i budućnost. A za sve druge, sama odluka da posjeti BiH, isto tako je jasna. Posjećuje se onoga koga se voli i tko vas pozove da ga posjetite. To su svi žitelji ove zemlje. I sve zajedno pozvao je da budu mirotvorci i da zajedno budu graditelji mira i pomirenja konkretnim činima, a da pri tom stalno ne ispituju samo tuđu savjest bez stalnog ispitivanja i vlastite savjesti.

- Susret vjernika sa Svetim Ocem bio je posebno emotivan. Skandirali su kao jedan veliki zbor ‘Papa, mi te volimo’, ‘Mir vama’, ‘Dobrodošao, Sveti Oče’. Kako ste vi doživjeli taj trenutak?

- Svi koji smo bili na Koševu ili ispred svojih televizijskih ekrana nismo mogli ostati hladni i nismo mogli ne pokazivati ljudske emocije. Puno toga smo čuli, gledali i čitali o papi Franji. Svaki njegov čin tijekom minuloga vremena stvarao je simpatije prema njemu. Posebno je velika njegova iskrenost, osobito u svakodnevnim euharistijskim slavljima u vatikanskom Domu sv. Marte, da se obrati i osvrne na sve pojave u Katoličkoj crkvi, u društvu i u cijelom svijetu. Papa Franjo isti je bio na Koševu, u katedrali, na Kovačićima i u susretu s mladima. On ne poznaje ljudske granice koje bi mu bile smetnja u pristupu prema konkretnom čovjeku bez obzira na njegovu starosnu dob, njegovo zvanje i poslanje. I zato svi povici radosti konkretnog okruženja bili su iskreni odgovor na Papin govor riječima, gestama i konkretnim ponašanjem. Uzmimo samo na primjer odstupanje od dva pripremljena govora u katedrali i u susretu s mladima, kada se odlučio na slobodno komuniciranje i obraćenje okupljenima. Vidjelo se da papa Franjo nije rob nikakvim ovozemaljskim granicama. Za njega je jedino mjerilo Bog i njegov zakon, kao i sretan čovjek u svome ovozemaljskom okruženju.

- Je li se, po vašem mišljenju, ostvario pohod s geslom ‘Mir vama’, jesu li riječi ‘nikada više rata’ pomalo zastarjele?

- Spomenute riječi nisu zastarjele i one su itekako aktualne na svim bh. prostorima, ali i na drugim prostorima našeg bližeg i daljeg okruženja. Bogu hvala, rat je na ovim prostorima završio, a ljudi više nemaju ratnih patnji i stradanja. Međutim, drugi “privatni” i “politički” ratovi se nastavljaju. Svatko od nas na izravan i neizravan način sudjeluje u svemu tome kao i u izgradnji i razgradnji ove zemlje, na gradnji mira i pomirenja ili... I zato nas netko mora snažno i stalno na to poticati jer smo ljudi zaborava i pospanosti. Treba doći veličina i naš prijatelj papa Franjo koji će nas potaknuti i pozvati na odgovoran odnos prema miru u ovoj zemlji i u svakom njezinom žitelju. Sveta Stolica od nas nije dignula ruke, a to se na razne načine očituje. Brojni su primjeri.

- Za vrijeme mise, sve je funkcioniralo savršeno, jeste li imali tremu kako će proteći ceremonija?

- Ovo je za mene treća priprema liturgijskih slavlja nekoga od papa: Sarajevo (1997.), Banja Luka (2003.) i ovo u Sarajevu (2015.). Snaga mjesnog ceremonijara i kvalitetna priprema liturgijskih slavlja je u tome da se napravi kvalitetna liturgijska ekipa svećenika, bogoslova i časnih sestara, a koje je, na moj prijedlog, imenovao vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Tu su bila trojica mladih svećenika: vlč. Dubravko, vlč. Bojan i vlč. Marko, dvojica ceremonijara bogoslova Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa Ivan i Marin, pet sestara sakristanki iz Družbe kćeri Božje ljubavi s. Zrinka, s. Fidelis, s. Davorka, s. Laureta i s. Angela. Posebna zahvalnost i priznanje pripada kvalitetnoj i odgovornoj asistenciji iz triju sarajevskih bogoslovija. Pogledajte sjajno liturgijsko pjevanje više od tisuću pjevača pod vodstvom vlč. Marka Stanušića. U svemu tome nije izostala ni konkretna potpora kardinala Vinka Puljića i apostolskog nuncija u Bosni i Hercegovini mons. Luigija Pezzuta. Nakon rečenog, mogu kazati kako treme nije bilo jer se odgovornost dijelila i nosila. I zato brojne usmene i pismene čestitke od Vatikana do Sarajeva i iz drugih dijelova svijeta govore i svjedoče o svemu tome.

- Ljudi danima poslije prepričavaju sitne detalje Papina pohoda, o njegovu fordu focusu, rukovanju s djecom, kršenju protokola, a napose pastirskom štapu koji je zalijepio ljepljivom vrpcom. Kako se dogodilo da štap pukne, tko je ‘priskočio’ pomoći?

- Papa Franjo isti je u Vatikanu i isti je bio i u Sarajevu s obzirom na jednostavnost i nerobovanje dogovorenom protokolu. Brojna su mjesta i sadržaji iz Sarajeva koji oslikavaju njegovu širinu srca i jednostavnost. Nije nikakvo iznenađenje da netko, čak i od Papinih suradnika, neoprezno obori pastirski štap. To se događa i na našim prostorima i u našim sakristijama i nekima iz asistencije našim nad/biskupima. I zato svatko ima odgovornost u liturgijskim činima biti odgovoran ili... Nakon toga papa Franjo u svojoj jednostavnosti koristio je štap zalijepljen jačom vrpcom. I takav zalijepljeni štap nije izgubio na svojoj liturgijskoj snazi i ljepoti euharistijskog slavlja.

- Mnogi su priskočili pomoći da organizirate misno slavlje, kako gledate na to da su brojni nekatolici doslovno došli kopati kanale, postavljati pozornicu, a među njima bili su Enis Bešlagić, Halid Bešlić...?

- Širina srca iz svih naših nad/biskupija, brojnih redovničkih zajednica, poglavito naših časnih sestara, sunarodnjaka sa svih prostora življenja Hrvata katolika, ali isto tako brojnih sugrađana nekatolika bili su svima nama dodatna potpora. Brojni su liturgijski i neliturgijski darovi, kao na primjer iz župa Šikara i Zavidovići, akademskog slikara Ilije Skočibušića, Stolarije “Kraljević” iz Tomislavgrada, Roberta Tomića iz Posušja, Salema i Edina Hajderovca iz Zavidovića. Njihova širina srca, njihova radost zbog Papina dolaska za sve nas bili su dodatna snaga koja nam je pomagala sve kvalitetno pripremiti, posebno za euharistijsko slavlje. Među njima, posebnu pozornost zaslužuju Enis Bešlagić, Halid Bešlić i druga brojna imena koja su ostala anonimna. Mnogi od njih mogli su se vidjeti i na euharistijskom slavlju na Koševu. U svemu tome dvije osobe su bile nezaobilazne svojom stručnošću i svojom odgovornim postupanjem vlč. Fabijan Stanušić i Damir Ramljak Tigar.

- Iznimno dirljivo bilo je svjedočenje svećenika i časne sestre koji su doživjeli teške torture u ratu. Papina gesta, poljubio je ruku svećeniku koji je mučen, pokazala je njegovu iskrenu ljubav koja ide toliko daleko da ruši sve granice. Je li vas iznenadila, kakva je reakcija svećenika?

- Dok sam slagao tekstove svjedočenja za Vatikan zaplakao sam, iako mi je bio poznat put svjedočke vjere praštanja spomenutih svećenika i sestre. Sestru Ljubicu sam u jednom od postdaytonskih konvoja Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije iz Travnika dovezao do Splita. Očinsko i pastirsko postupanje pape Franje prema njima troma izazvalo je muk i suze kod svih nazočnih u sarajevskoj prvostolnici, ali i kod brojnih gledatelja uz televizijske ekrane. Papa njima prilazi, ljubi ruku i traži svećenički blagoslov. To je jedna od brojnih veličina pape Franje. Njih troje nisu znali kako reagirati na ovakvo Papino postupanje. Iako su šutljive osobe i o svojim patnjama tijekom minuloga rata na bh. prostorima nisu rado govorile, izrekle su velike riječi praštanja uz Papinu potporu i poziv da se patnička povijest naše Crkve i brojnih znanih i neznanih svjedoka vjere nikada ne smije zaboraviti.

- Za vrijeme međureligijskog susreta istaknuto je nekoliko važnih poruka, posebno važne su bile poruke kardinala Puljića o potrebni jednakopravnosti sviju, dok je vladika Grigorije pozvao na pomirenje i opraštanje. Kako ste ih vi doživjeli?

- Znakovito je bilo da se međureligijski susret događao kod otaca franjevaca na Kovačićima. Duh Asiza odjeknuo je sve do Sarajeva i u Sarajevu. Osim ove velike znakovitosti i sadržajnih govorâ vjerskih poglavara, na svoj način bili su potpora Papinu govoru o građenju mira i pomirenja na svim našim prostorima. Za mene je osobno bilo malo iznenađenje unesena promjena već dostavljenog govora reisu-l-uleme ef. Kavazovića u jednoj rečenici tumačenja dokumenta Ahdname: “Mi bosanskohercegovački muslimani želimo posebno razvijati naše dobre odnose s katolicima u duhu Ahdname sultana Mehmeda II. Fatiha”.

- Sarajevo je doista bilo svečano, okupano, veselo toga dana kada je u Sarajevu bio Sveti Otac... Je li ovo labuđi pjev, ima li nade za BiH i ove narode?

- Širina sarajevskog srca mogla se osjetiti na svakom koraku i svaka vožnja gradom tih tjedana odavala je predivnu sliku. Lijepo je bilo biti i Sarajlija, i Hrvat, i katolik, i pripadnik Vrhbosanske nadbiskupije, a koji će zajedno s drugima biti domaćin svima koji dolaze u Sarajevo, od pape Franje pa do malog djeteta koje sa svojim roditeljima dolazi na susret s papom Franjom. U životu sam uvijek bio optimist i mislim da su svi ti sadržaji znak početka jednog novog vremena građenja mira i povjerenja. Ništa se ružno nije dogodilo, a što bi na bilo koji način ugrozilo Papin dolazak i obeshrabrilo skeptike, a kojih je bilo na brojnim mjestima u društvu i u Crkvi. I zato sam posebno zahvalan svima u Sarajevu, svim žiteljima Sarajeva što su bili strpljivi, radosni i dobri domaćini Papi i svim hodočasnicima koji su došli u Sarajevo. Brojni su, poglavito nekatolici, ispunili prostore u gradu Sarajevu na mjestima dolaska pape Franje. Zahvalnost pripada svim policijskim strukturama i svim bosanskohercegovačkim razinama za veliki i kvalitetno urađeni posao. Ista zahvalnost i čestitke pripadaju i svim domaćim i stranim medijima.

- Gotovo cijela BiH bila je jedinstvena u potpori Papinu pohodu, imate li osjećaj da se to zajedništvo može održati u korist zajedničkog, ali i pojedinačnih identiteta?

- Živim u nadi protiv svake nade i mislim da nada zadnja umire. Vjerujem u brojne dobre i plemenite ljude koji vole ovu napaćenu zemlju i u nju se stalno ugrađuju. Ta pozitivna klima i energija zalog su naše zajedničke sadašnjosti i budućnosti. Ljubav prema ovoj zemlji i ovom čovjeku pokazuju brojne osobe koje susrećem na cijelom bosanskohercegovačkom prostoru. Dobro uvijek pobjeđuje i zato u tom nastojanju ne smijemo gubiti nadu i posustati. I tijekom minuloga rata, vodeći Caritas Vrhbosanske nadbiskupije u gradu Sarajevu i izlazeći i ulazeći svaki drugi dan s karitativnom pomoći preko prvih borbenih crta, susretao sam dobre i plemenite ljude na svim stranama i u svim narodima u Sarajevu, Ilidži, Kiseljaku na drugim prostorima…

- Samo dva dana prije Papina pohoda u BiH je svetkovano Tijelovo, ali nije bio neradni dan, što se trebalo utvrditi posebnim zakonom na temelju međudržavnog ugovora. Koliko, s jedne strane, svi ‘plješću’ Papi dok je u BiH, a kada treba provesti obveze, samo odmahuju glavom. Slično je i s osiguranjem svećenika, doprinosima, liječenjem...

- Malo dobre volje, zatim dobra informiranost, i svi se problemi mogu riješiti. Nažalost, na mnoge se stvari u Bosni i Hercegovini tako gleda kao na zakon spojenih posuda, pa i na pitanje vjerskih blagdana. I ovaj je problem rješiv kao i svi drugi problemi koji stoje pred crkvama i vjerskim zajednicama s jedne strane i države s druge strane. Kvalitetna i sadržajna priprema i kvalitetno informiranje svih onih koji dižu svoje zastupničke ruke, mogu donijeti konkretne i očekivane plodove. Sve sam to osjetio i doživio živeći i radeći više od jedno desetljeće u federalnim i državnim ustanovama i u rješavanju važnih stvari za Vrhbosansku nadbiskupiju i Bosnu i Hercegovinu.

- Poruke pape Franje bile su umnogome slične riječima pape Ivana Pavla II. prije osamnaest godina. No, čini se kako domaći akteri u BiH, uključujući političare, nisu shvatili da je ipak glavni potez na njima i da ne postoje čarobni štapići za ostvarenje boljeg sutra bez osobne inicijative?

- Spomenute poruke svetoga Ivana Pavla II., kad je u pitanju bosanskohercegovačka stvarnost, nisu izgubile svoju aktualnost sve do današnjeg dana. Napravljeni su brojni kvalitetni koraci i potrebno ih je ponovno osvježavati za jedno novo vrijeme. Prošlo je gotovo dvadesetak godina. Jasno je da su političari najodgovorniji. I od njihove odgovornosti, koju su dobili na izborima, nitko ih ne može osloboditi. Osim njih, puno je u ovoj zemlji velikih i malih “političara” koji imaju sva prava, a nikakve političke ili druge odgovornosti. Imamo ih iz međunarodne zajednice, ali i iz domaćeg okruženja. Od odgovornosti ne mogu biti oslobođeni ni brojni mediji i medijski djelatnici koje treba krasiti odgovorno novinstvo i odgovornost za svaku izgovorenu i napisanu riječ.

- Koliko su, s druge strane, živa Crkva, svećenici, vjernici..., spremni slijediti Papine pozive, riječi koje su često i sukob s prošlošću? On poziva na otvaranje...

- Uopće ne sumnjam u spremnost Katoličke crkve na bosanskohercegovačkim prostorima svih vjernika, redovništva, svećenika i nad/biskupa da u svoju svakodnevnicu pretočimo ono što nama je kazao papa Franjo. I do sada svi su na razne načine pozivani, ali svi nisu jednako odgovarali. U životu je najteže sebe pobijediti. A kad se to učini, onda je čovjek u životu najsretniji. I kad bol i nepravdu doživimo i tada smo pozvani na praštanje, te na građenje mira i pomirenja. I nakon odlaska pape Franje, ne sumnjam u spremnost svih u Crkvi da se iskreno i nesebično odazovu Papinu pozivu da ne zaborave prošlost, nego da budu graditelji mira i pomirenja i spremnosti na praštanje u sadašnjosti i u budućnosti.

- Nakon Papina pohoda slušao sam izjave da su neki njegove riječi ‘razumjeli’ kao potporu za sebe, pa čak i u političkom kontekstu. Kako na to gledate?

- Privatiziranje Pape i njegovih riječi samo za sebe, samo za svoje, samo za svoj “tor” i za svoje konkretno okruženje pogrešan je pristup njegovim govorima i izjavama. Ako smo shvatili Papine poruke, onda smo pozvani primijeniti ih u konkretnom okruženju svoje župe, svoje nad/biskupije, svoje redovničke zajednice, svoje političke stranke, svoga grada i svoje domovine Bosne i Hercegovine. Pozvani smo da ne budemo srca tvrda i da Papin glas poslušamo s konkretnim izjavama i porukama, a posebno njegovo svjedočko življenje. One su zahtjevne i izazov su za svakoga od nas. Otvorimo se Papinim porukama za dobro svakog čovjeka, cjelokupnog bosanskohercegovačkog društva i cijele Crkve u našoj ovozemaljskoj domovini.

Čovjek kupio stan za 98.000 eura i sad ga prodaje za 275.000. Zagrepčanka: ‘Rekla sam da se treba sramiti’