- Ove godine nisam mogla otići. To je prvi put otkako su pokopani na našem groblju u Kaknju, u Grmačama. Put iz Čapljine, gdje sad živim, je dug, a ja se još oporavljam od operacije kuka i ne mogu se kretati. Jako mi je teško zbog toga, ni jedna godišnjica nije prošla da im nisam otišla na grob zapaliti svijeću, pomoliti se - kazala nam je u telefonskom razgovoru, kroz suze koje nije mogla sakriti, 76-godišnja Anica Jurić.
U civilu i bez oružja
U samo jednom danu, 13. lipnja 1993., Anica je ostala bez trojice sinova i supruga. Pred njezinim očima ubili su ih pripadnici Armije RBiH na njihovu kućnom pragu u kakanjskom selu Kovači. Suprug Jure ubijen je u 52. godini, najstariji Stjepan imao je 25, Ljubomir 21, a Dragan ni punih 20. Svi su bili u civilu i bez oružja, posvjedočila nam je Anica, koja i 31 godinu poslije zločina osjeća jednaku bol zbog gubitka sinova i supruga. - U samo jednom trenu ja sam ostala bez sve svoje djece i supruga. Da mi je netko rekao: "Anice, ubili su ti svu djecu", ne bih mu vjerovala. Ali ja sam sve gledala svojim očima - dio je Aničina sjećanja na trenutak koji joj je obilježio život, a koji je s nama podijelila prošle godine na 30. godišnjicu zločina kada je, iako se teško kretala, ipak smogla snage za posjet posljednjim počivalištima sinova i supruga. Oporavak od operacije kuka ove godine stajao joj je na putu do groblja u Grmačama, a njezinu zdravstvenom stanju zbog kojeg se morala podvrgnuti operaciji značajno je doprinijela činjenica da je u danu kada je ostala bez sve svoje djece i supruga i sama ranjena. Ranjena je i nevjesta Antonija, supruga najstarijeg sina Stjepana. Tri žene: Anica, nevjeste Antonija i Zrinka, Ljubomirova supruga, s Aničinom tada dvoipolgodišnjom unukom Lidijom i petomjesečnim unukom Ivom te s još 11 tisuća Hrvata tog 13. lipnja ratne '93. doživljavaju progon i egzodus kakav ne pamte, egzodus u kojem su ubijena 102 hrvatska civila i vojnika. Iza Armije RBiH ostala su porušena i opljačkana 22 hrvatska sela, porušene i oskvrnavljene katoličke crkve, groblja i kapelice. - Nije mi lakše kako vrijeme prolazi, svaki dan je sve gore. Gdje su moja djeca, zašto su ubijena? Nikom nikakvo zlo nanijela nisu. Ove mi je godine još teže jer im nisam mogla ni na grob otići - kazuje nam Anica.
Zločin koji nije kažnjen
O zločinu kojemu je svjedočila, Anica Jurić govorila je u Haaškome sudu, kao i pred domaćim pravosuđem. I jedni i drugi ostaju slijepi na priču žene koja je simbol stradanja kakanjskih Hrvata. - Ja se nikad nisam umorila pričajući o tome što se dogodilo mojoj djeci i suprugu. Ali imam osjećaj da moje vapaje za pravdom i istinom nitko ne čuje, da naša žrtva nikom nije važna - kaže nam s gorčinom Anica Jurić, spremna, kao i uvijek, odagnati bol kako bi podsjetila na tragediju svoje obitelji, ali i kakanjskih Hrvata.
Ova hrabra žena snagu je pronašla u vjeri, a radost u unučadi i praunučadi koju su joj podarili unuk Ivo i unuka Lidija. Zapaljene svijeće na grobovima Aničinih sinova i supruga, kao i brojnim drugim grobovima, nijemim svjedocima zločina koji se prije 31 godinu dogodio Hrvatima Kaknja, u sablasnoj tišini i dalje pustih hrvatskih sela, potvđuju da je plan etničkog čišćenja Kaknja uspio, a izostanak optužnica da je ostao nekažnjen!•
