“Rijetko kada u napisima crne kronike ne prepoznamo nekoga od naših pacijenata. A možete li samo zamisliti što bi bilo da nas nema”, počinje priču ravnatelj Centra za prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti Mostar dr. Siniša Skočibušić. Dodaje kako je njegova slobodna procjena da na području Mostara nema ulaza u kojem ne živi barem jedna osoba koja ima problem s ovisnosti o drogama, međutim, još uvijek je jako malo onih koji odluče potražiti pomoć. Zaključno s 31. prosinca prošle godine, Centar je imao u registru 923 osobe. Riječ je o ovisnicima, bivši ovisnicima ili osobama koje su se izliječile. “To su samo oni koji su se uključili u program, zatražili našu pomoć. Koliko je onih koji nisu... to samo možemo pretpostaviti”, ističe Skočibušić.
Svakodnevna terapija
Dok razgovaramo o ovoj zdravstvenoj instituciji i njezinoj ulozi, na vrata Centra ulazi čovjek 40-ih godina. Pristojno odjeven, došao je automobilom. Dočekuje ga medicinski tehničar koji s njim razgovara dok mu druga zaposlenica kroz mali otvor na vratima daje čašicu. Čekajući za vratima djeluje pomalo nervozno, a na pitanje kako je - odgovara dobro i da žuri na posao. Popio je terapiju, pozdravio se i otišao. Nakon njega na ista vrata ulazi djevojka duge crne kose, djeluje umorno, nema više od 25 godina. Manje je razgovorljiva, a postupak je isti. Nakon što je dobila terapiju, pozdravlja se i odlazi uz rečenicu: “Vidimo se sutra”. U Centar trenutačno svaki mjesec po lijekove koji su zamjena za heroin dolazi 190 pacijenata. Različitih su godina, spolova, nekad i cijele obitelji. Najstariji pacijent ima 61 godinu. “Imamo nekoliko pacijenata te dobne skupine. Zaposleni su, rade, piju tablete kod nas, vode računa o obiteljima, imaju djecu koja se ne drogiraju”, priča nam Skočibušić. Kada je riječ o najmlađim pacijentima Centra, oni su čak 60 godina mlađi od najstarijeg pacijenta.
Cijeli tekst čitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH...
