Edoh (38) i Francois (34) su dio kamerunske obitelji koja boravi u sigurnoj kući u Tuzli zajedno s dvije sestre i bratom. Velika želja im je bila prisustvovati svetoj misi, po prvi put u svoje tri godine na izbjegličkom putu. Vrata su im otvorili u Franjevačkoj crkvi Sv. Petra i Pavla u Tuzli, Bosni i Hercegovini. Pokušavali su više puta prisustvovati na misama u zemljama kroz koje su prolazili, u Grčkoj i Srbiji, ali tamo nisu bili dobrodošli. Unatoč tome nisu izgubili svoj vedar i pozitivan duh, piše Hrvatski glasnik.
„Vjera i prakticiranje svoje religije su bitni faktori otpornosti na brojne nedaće koje ljudi u pokretu doživljavaju. Imati priliku povezati se sa zajednicom vjernika, mjestom gdje se može obaviti molitva, osjetiti prisutnost Božjeg blagoslova je nova obnova i izvor snage za veliki dio ljudi u pokretu“, kaže za Hrvatski glasnik Danijel Vasilj, socijalni pedagog i programski koordinator Centra za pružanje usluga u zajednici PUŽ.
Ovo nije prvi put da su tuzlanski franjevci otvorili vrata vjernicima bez osude i stigme prema ljudima u pokretu.
Nurdin Bajrić, djelatnik u Sigurnoj kući Centra “Puž” kaže da su i ranije neki od korisnika imali priliku za molitvu u Franjevačkom samostanu u Tuzli.
„Ovakva podrška naravno da mnogo znači ljudima u pojretu. Tuzla i naš način života su za njih potpuno novo iskustvo, i uglavnom pozitvno. Po prijemu porodice iz Kameruna u našu Sigurnu kuću, osim ispunjavanja osnovnih potreba svakog pristiglog korisnika mnogo pažnje posvećujemo i njihovom psihološkom stanju. Kroz razgovor sa njima saznao sam da su pripadnici kršćanske zajednice iz Kameruna i da na svom putovanju do Tuzle nisu imali priliku da prisustvuju svetoj misi niti u jednoj crkvi na koju su naišli na svom putovanju. Razlog su predrasude i diskriminacija sa čime se inače svi ljudi u pokretu susreću. Odmah mi je na um pala ideja da im organiziram odlazak na svetu nedjeljnu misu u crkvi Sv. Petra i Pavla. Ohrabren ranijim pozitivnim iskustvima sa župnom crkvom odmah sam krenuo u realizaciju ideje“, kazao je Bajrić za Hrvatski glasnik.
Dolazak u katoličku crkvu u Franjevčki samostan doživjeli su jako emotivno i sretni su što su unatoč velikoj udaljenosti od svoje države porijekla na trenutak se osjećali kao kod svoje kuće.
„Nakon toliko teških trenutaka na svom putovanju, konačno smo osjetili ljudskost, dobrodošlicu i dobili smo šansu da obavimo molitvu na način kako smo to radili i u svojoj državi“, rekao je Edoh.
Edoh i Francois sa svojim bratom i sestrama su krenuli na ovaj put jer je Kamerun, zemlj koja je bila poznata po stabilnosti, od 2018. godine počela se suočavati sa nasiljem i teškim kršenjima ljudskih prava militantnih i ekstremističkih skupina. Ovo je jedna od zemalja gdje se naporima radikaliziranih vođa zaoštrava sukob između religija sa velikim civilnim žrtvama, a pored teške ekonomske krize koja je pogodila zemlju, procjenjuje se da je više od 680 000 raseljenih osoba.
Ova organizacija uz podršku CRS-a i Caritasa BiH, u Tuzli organizira rad dva sigurna smještaja za najranjivije kategorije ljudi u pokretu, obitelji, žene te osobe lošeg zdravstvenog stanja, kao i Drop-in centar za tražitelje azila i ljude u pokretu koji borave u Tuzli i kantonu. Drop-in centar osigurava razne osnovne usluge poput odjeće i obuće, prehrambenih i higijenskih paketa, vešeraja, ali i usluge informiranja, psihosocijalne podrške, zaštite te razvoja njihovih vještina kroz jačanje uključenosti u lokalnu zajednicu.
Djelatnici Centra PUŽ koji se skrbe o stotinama izbjeglica i migranata, čuli su za ovu neispunjenu potrebu Edoha i Francoisa, ono što je bilo živo u ovoj dvojici braće. Posegnuli su za svojim kontaktima u zajednici i organizirali njihov dolazak na nedjeljnu misu u lokalnoj crkvi.
U BiH na humanitarnom i socijalnom radu sa izbjeglicama, migrantima i tražiteljima azila djeluje veliki broj katoličkih organizacija, između ostalih Catholic Relief Services (CRS), Caritas BiH sa Caritasom biskupija kao i Isusovačka služba za izbjeglice (JRS), koje uz svoje lokalne partnere opslužuju na tisuće ljudi u pokretu. Ove organizacije predstavljaju jedan od stupova na kojima počiva odgovor države na „migrantsku krizu“ u BiH.
Gdje će dalje put odvesti Efoha i Francoisa, teško je reći. Oni žele sigurno mjesto kako bi mogli nastaviti graditi svoj život. Procesi azila su otežani anti-migrantskim politikama koje se sve više šire Europom i Balkanom. Hoće li biti prisiljeni vratiti se ili će dobiti novu priliku nitko ne može reći, ali zahvaljujući radu organizacija poput Centra PUŽ, barem na kratko, na dan osjetili su se kako kažu: „ispunjeno i sretno”.
Nakon mnogo pokušaja konačno mi je dopušteno da komentiram. Iako imam svoj profil ovdje, uglavnom se ne mogu prijaviti. Sistem prijavljivanja me stalno navodi da se prijavim preko fejzbuka što ne želim. Primjećujem da mi je prijava i komentiranje omogućeno samo ako nema komentara. Zašto VL preferira facebook i diskriminira druge, ima li VL od toga materijalne ili druge koristi?