U Republici Srpskoj postoji veliki broj malih poljoprivrednih proizvođača i stanovnika ruralnih područja koji bi se potencijalno mogli baviti ozbiljnijom poljoprivrednom proizvodnjom i na taj način ostvarivati značajne prihode.
Međutim, pojedinačno ne mogu ostvariti neophodne preduvjete da bi bili konkurentni na tržištu, jer ne mogu dostići neophodni minimum količine i kvalitete, ili kontinuiteta isporuke proizvoda, usljed svojih ograničenih kapaciteta, pišu Nezavisne novine.
Kao jedno od rješenja nameću se klasteri, koji su sve popularniji model poslovnog organiziranja u Republici Srpskoj, gdje bi samo do kraja ove godine trebalo biti aktivno sedam novih, i to upravo u oblasti poljoprivrede.
Već su osnovani u Istočnom Sarajevu, Prijedoru i Banja Luci, a uskoro se očekuju i osnivačke skupštine u Gradišci, Doboju, Bijeljini i Trebinju.
U Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS kažu kako je uloga klastera višestruka, te da udruživanje u poljoprivredi ima višestruke prednosti.
"Unapređenje proizvodnje, marketing, nabavka osnovnih i obrtnih sredstava pod povoljnijim uvjetima, zajednički nastup na tržištu, međusobno informiranje, ruralni razvoj regije, samo su neki od ciljeva zbog kojih su formirani ovi klasteri", kažu oni.
Dodaju kako je svrha klastera povezivanje proizvođačkih organizacija, otkupljivača, znanstvenoistraživačkih institucija, fakulteta, ministarstva i općina kako bi se zajednički borili s problemima regionalnog ruralnog razvoja.
Smatraju kako je ključ uspješnosti definiranje zajedničkih interesa i ostvarivanje zacrtanih ciljeva, pri čemu nova znanja i tehnologije predstavljaju nezaobilaznu komponentu razvoja i poticanja konkurentnosti.
Međutim, iako ovaj oblik udruživanja nosi brojne prednosti, mnogi klasteri osnovani u RS nisu zaživjeli ili ostvarili punu funkciju.
Prema ocjeni Laze Šinika, tajnika Udruženja šumarstva i drvoprerade u Gospodarskoj komori Republike Srpske, razlog tome je i nedostatak povjerenja.
"Moje mišljenje je da bi u klasteru više članova trebalo biti uključeno u stvaranje i razvijanje istog proizvoda, gdje bi svatko bio zadužen za određenu fazu u proizvodnji, a gdje bi se i sirovina nabavljala zajednički. Kod većine to nije slučaj i sve se svodi na korištenje povlastica poput manjih kamatnih stopa za kredite ili dobivanja tehničke pomoći", kaže Šinik.
