Na suđenju za zločine počinjene na području Konjica, svjedok Tužiteljstva Bosne i Hercegovine ispričao je da je 1992. godine, tijekom zatočeništva u logorima Čelebići i Musala, bio premlaćivan te da danas, kako je naveo, zbog zadobivenih ozljeda ide na dijalizu.
Pero Stojanović kazao je da je krajem svibnja 1992. godine odveden zajedno s drugim muškarcima iz Bradine, nakon dolaska pripadnika Armije BiH, Teritorijalne obrane, policije i Hrvatskih obrambenih snaga, piše Detektor.
„Odvojili su žene i djecu, a nas ispred kafane, 50 do 60 muškaraca“, naveo je Stojanović.
Ispričao je da su ih tukli dok su ih vodili prema kamionima, nakon čega su odvezeni u sportski centar „Musala“, gdje je, kako je rekao, odmah dobio udarac nogom u glavu.
„Drugi je išao sa štangom prema meni… pukla ruka“, kazao je svjedok.
Nakon desetak minuta, kako je naveo, rečeno im je da su greškom tu te su prebačeni u Čelebiće. Prema njegovim riječima, u jednom hangaru bilo je zatvoreno više od 300 Srba.
Kazao je da su ležali na betonu, dobivali jednu porciju hrane na deset osoba te obavljali nuždu u hangaru, a premlaćivanja su se nastavila.
„Miro Vujičić više nije mogao da trpi batine i počeo je da bježi. I oni su pucali i ubili ga“, rekao je Stojanović.
U rujnu je, kako je naveo, prebačen u „Musalu“, gdje je upoznao optuženog Ismeta Hebibovića. Ispričao je da je u njegovoj kancelariji bilo kupatilo i da se ondje prvi put okupao nakon zatvaranja.
Naveo je da su dobivali hranu jednom dnevno i da su mogli koristiti toalet. Kazao je da ih je Hebibović navečer zaključavao, ali da je njegov sin Avdo dolazio poslije i tukao ih. Zatvorenici su to, prema njegovim riječima, kazali svjedokovu bratu, koji je poznavao Hebibovića.
„Avdo je dobio batine od ćaće i više nije bio stražar“, rekao je Stojanović.
Dodao je da njega u „Musali“ nitko nije tukao te da ih je Hebibović vodio na kopanje rovova i kanala te na čišćenje. Iz „Musale“ je pušten u prosincu.
Na pitanja obrane svjedok nije mogao precizirati koju je funkciju Hebibović obnašao, te je naveo da su ih na radove vodili stražari. Kazao je da je Hebibovićev sin Avdo imao 14 godina, ali se nije složio s braniteljicom Mirsadom Beganović Žutić da kao maloljetnik nije mogao biti stražar.
„Bio je, vidio sam ga s puškom tu“, rekao je Stojanović.
Na početku svjedočenja govorio je i o događajima iz travnja 1992., navodeći da je srpskom stanovništvu oružje podijelila Srpska demokratska stranka te da je i bošnjačko stanovništvo bilo naoružano. Rekao je da je imao pušku i da je držao stražu ispred svoje kuće. Obrani je potvrdio da je srpsko stanovništvo 12. svibnja uspjelo odbiti manji napad.
Za zločine na području Konjica optuženi su Esad Ramić, Omer Borić, Šefik Nikšić, Adnan Alikadić, Mitko Pirkić, Hamed Lukomirak, Safaudin Ćosić, Muhamed Cakić, Ismet Hebibović i Željko Šimunović. Na teret im se stavlja da su u razdoblju od svibnja 1992. do svibnja 1993. godine, u okviru širokog i sustavnog napada na srpsko civilno stanovništvo na području Konjica, počinili progon ubojstvima, silovanjem, zatvaranjem, mučenjima i drugim nečovječnim djelima.
Svjedok Redžo Sinanović kazao je da je kao rezervni policajac bio na punktu u Podorašcu te da su se 25. svibnja tijekom noći čuli pucnjava i detonacije, nakon čega je taj punkt ukinut.
„Ja 27. dolazim u Bradinu, formira se punkt“, rekao je svjedok.
Prema njegovim saznanjima, muškarci iz Bradine odvedeni su u Čelebiće, dok su žene i djeca bili smješteni u školi koju je čuvala Teritorijalna obrana.
Kazao je da su u srpnju, nakon što su u Repovcima ubijeni pripadnici jedne jedinice, paljene kuće u Bradini te da smatra da su civili bili sklonjeni radi sigurnosti.
Braniteljica Nina Karačić pitala ga je odakle mu je poznato da je Teritorijalna obrana čuvala civile u školi. Sinanović je naveo da nije znao tko je pripadao kojoj formaciji te da je tako rekao jer je u početku bila Teritorijalna obrana.
Nastavak suđenja zakazan je za petak, 13. veljače.
Otvori KEKS Pay
