Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

Nakon 30 godina znamo: nije dovoljno imati državu, treba imati dobru državu

17. siječnja 2022. u 16:29 0 komentara 223 prikaza

Hrvatska je država u sadašnjem formatu postojala prije 15. siječnja 1992. kad su je članice Europske zajednice izvukle iz tadašnjih jugoslavenskih ralja. Na dan priznanja ona je ušla u međunarodno knjigovodstvo pod svojim imenom, formalno rame uz rame s Amerikom i Rusijom, ili s Francuskom i Njemačkom koje su odlučivale o njezinu priznanju. U stvarnosti, 30 godina poslije ravnopravna je onoliko koliko se uspijeva izboriti za svoju ravnopravnost po ekonomskoj razvijenosti, političkoj vjerodostojnosti, kreativnoj snazi. Da nije praznično vrijeme, moglo bi se, iz terapeutskih razloga, raspravljati o tome koliko je Hrvatska dužna i sebi i svojim državljanima. Točno je da je novac platežno sredstvo i u hrvatskome okruženju koje se zaklinje u druge, nematerijalne vrijednosti. Ali, kvaliteta jedne države ne mjeri se (samo) novcem. U prvo vrijeme borbe za državu Hrvati su bili prepušteni na milost i nemilost puno snažnijem agresoru. Hrvatska je i do međunarodnog priznanja vodila sve poslove koje jedna država obavlja, a i jedan više koji druge države nisu imale – organizirala je obranu od agresije. Kod jednih je izazivala simpatije, kod drugih ravnodušnost, ovisno o tome kako je tko gledao na Jugoslaviju. Bilo je pitanje dana kad će u svijetu (u)vidjeti da jedna nova – ustvari veoma stara – europska nacija traži svoje mjesto pod istim nebeskim krovom koji je politički modeliran tako da koristi jačima, a da se slabiji ili pridružuju ili pokoravaju. Velika politika svodi se na takve male odluke. U posljednjoj, pobjedničkoj borbi za neovisnost presudan je bio moral naroda; on je nagrađen prije točno 30 godina priznanjem države. Mogla je to Europa učiniti i prije da se nije kolebala pred drugim demonima, ali još je bilo na vrijeme. Solidarnost je na kraju pobijedila podjele.

Put do države vodio je kroz trnje. Još nije gotovo  

Nakon teškoga razdoblja konstrukcije političkoga projekta hrvatske države i još težeg razdoblja obrane od agresije, Hrvatska je morala dobiti i složenu diplomatsku bitku da dokaže da su Hrvati zreli za svoju državu. Dokazivanje nije potpuno završeno. Put do države vodio je kroz trnje: dvije diplomatske konferencije, s kojih sam izvještavao, ilustriraju bijedu i sjaj tadašnje Europe. Na prvoj, u Haagu sredinom rujna ‘91. ministri obrane i vanjskih poslova Europske zajednice nisu se mogli suglasiti treba li u Vukovar poslati vojsku ili i dalje gledati kako moćna Jugoslavenska armija, k tome i narodna u nazivu, i u savezništvu s nacionalističkom falangom razara hrvatski grad i ubija njegove stanovnike, i Hrvate i Srbe. Nisu svi Srbi, uvijek se to mora reći, bili protiv Hrvatske. CNN je baš tu večer ponavljao slike iz Beograda, kako žene, majke, s nadvožnjaka bacaju cvijeće na tenkove koji idu ubijati nečiju tuđu djecu. Ministri su, bez ikakvih emocija, vijećali do kasno u noć i razišli se bez dogovora. Možda su i mirno spavali. Podijeljena Europa agresorskoj je vojsci otvarala put da nastavi agresiju, sve do potpunoga uništenja Vukovara. Puno je lakše dokazati da Franjo Tuđman nije mogao obraniti grad nego da ga je žrtvovao za međunarodno priznanje države. Obje su teze i dalje u optjecaju. Moral i oružje nisu bili u ravnopravnom odnosu. Europa se ne može oprati od odgovornosti što nije pružila pomoć narodu u opasnosti. Pucalo je najviše na najosjetljivijem mjestu: Njemačka je govorila o agresiji i tražila od europskih saveznika da je zaustave; Francuska je govorila o opasnosti od nacionalizma i tražila dodatno vrijeme da može zaključiti tko je manje u pravu, napadač ili napadnuti narod. Helmut Kohl prepoznao je da je u bivšoj Jugoslaviji riječ o obrani slobode i da Europa ne može biti neutralna; François Mitterrand vidio je aveti prošlosti, dijelom u hrvatskome ustaštvu, a dijelom u njemačkoj veličini (mrvicu i u vatikanskim interesima); nije htio da se Europa upliće u taj sukob. Pokazalo se da je Europa u blokadi svaki put kad njezine dvije glavne članice ne mogu zauzeti zajednički stav. Hrvatska je ispala kolateralnom žrtvom francusko-njemačkoga rivalstva, pa i nepovjerenja. Druga i sudbonosnija konferencija, ona u Bruxellesu uoči Božića, trajala je još dulje, do zore, i završila sretno za Hrvatsku: Europa je prihvatila realnost novih država nakon raspada Jugoslavije. Francuska je, konačno, došla na njemačko stajalište da treba priznati bivše republike kako bi se zaustavio rat koji je iz osvajačkih razloga forsirala Srbija. Šef njemačke diplomacije Hans-Dietrich Genscher nekoliko se puta tijekom noćnih pregovora spuštao u prizemlje, gdje su dežurali novinari, očito da se može u miru konzultirati sa svojim kancelarom. Već je svitalo kad je objavljeno da su se zemlje članice suglasile da će priznati Hrvatsku i Sloveniju s datumom 15. siječnja 1992., da se “dade vrijeme vremenu”, kako je volio reći francuski predsjednik kad bi odgađao neku odluku. Hrvatska je u ta dva-tri tjedna, računajući blagdane, trebala priložiti dokaze da će srpska manjina živjeti u novoj državi sigurno i ravnopravno s hrvatskom većinom. Nije to trebala posebno govoriti ni Francuska ni Europa: Tuđmanove su vlasti trebale dati sva jamstva hrvatskim Srbima. U njihovoj pobuni bilo je najviše manipulacije iz Beograda, ali i straha kako će se Hrvatska odnositi prema njima. Vjerojatno bi se dalje taktiziralo s priznanjem da Njemačka nije stavila nož pod grlo svojim saveznicima, a prvo glavnome savezniku, da će sama priznati Hrvatsku i Sloveniju ako to neće učiniti Francuska i još nekoliko država koje se drže uz nju. Pitanje Hrvatske (i Slovenije) postalo bi eminentno eksplozivno europsko pitanje da je Njemačka solirala s priznanjem i da je Francuska nije slijedila. Hrvatska je mogla izazvati raspad podijeljene Europe. Roland Dumas u jednome razgovoru priznao mi je da je Mitterrand kalkulirao, ali da nije htio – niti smio – razbijati Europu, čekajući da se stvari raspletu među republikama bivše Jugoslavije. Njegove simpatije nisu bile na strani Hrvatske, Tuđmana je tretirao kao sirovoga nacionalista i smatrao ga većim krivcem za raspad Jugoslavije nego Miloševića. Real-političar u njemu nije mogao zbog Hrvatske žrtvovati strateško partnerstvo s Njemačkom ni ugroziti proces ujedinjenja Europe. Zažmirio je i dao signal svojoj diplomaciji da stavi potpis na priznanje novih država.

 

Jugoslavija nije bila rješenje 

Cijelo jedno stoljeće Europa je stvarala poredak koji će izdržati njezine brojne unutrašnje suprotnosti, i povijesne, i etničke, i ekonomske; najprije na crti koja je bila najvažnija, ali je najjače pucala, između Njemačke i Francuske. Što bi u ratu odlučile, europske zemlje u miru su teško održavale, a nekad su i same rušile. Nakon prvog velikog rata, mir iz Versaillesa je i slavni francuski maršal Foch nazvao “primirjem koje će trajati 20 godina”. Baš tako je i bilo. Njemačkoj su nametnuti uvjeti koji su bili odlučni za pojavu Adolfa Hitlera, a ne za stabilnost u Europi; za još teži rat, a ne za mir; za jednog patološkog zločinca, a ne za zdrave vođe. Hrvatsko pitanje nije riješeno u Versaillesu, samo je odloženo za drugi rat: iz Austro-ugarske, gdje su se Hrvati osjećali podstanarima, Hrvatska je premještena u Jugoslaviju, sa Srbijom koja je igrala ulogu Austrije i Ugarske. U drugom velikom ratu Hrvati su još više stradali, a nisu riješili svoje pitanje. Ratna hrvatska država samo je pogoršala međunarodni položaj Hrvata, antifašistička i oslobodilačka borba bila je jedina obrana od velikosrpske monarhije koja bi dobila međunarodni placet da nije bilo Titovih partizana. No partizanska pobjeda u ratu prerasla je u ideološki i politički trijumf komunističke partije poslije rata tako da ni druga Jugoslavija nije bila trajno rješenje za Hrvate. Hrvatska država prije 1990-ih godina nije bila moguća, najviše zbog međunarodnih konstelacija: nije bila moguća ni poslije prvog, ni poslije drugog rata kad je bila ratni plijen kod velikih diplomatskih vaganja; nije se približila svom ostvarenju ni s Hrvatskim proljećem, koliko god sa simpatijama mogli gledati na taj romantičarski pokret koji je svojim žrtvama najavio hrvatske ambicije, kad za njih dođe vrijeme. Trebao je pasti Berlinski zid da se jugoslavenske republike mogu odcijepiti od Jugoslavije. Da nije bilo Franje Tuđmana, pojavio bi se u Hrvatskoj neki drugi vođa na čelu naroda koji je bio zreo za povijesni iskorak prema vlastitoj državi. Bilo je kandidata. Tuđmanove se zasluge za državu ne mogu umanjivati, računa li se pozitivno da je država najviši doseg u povijesti jednoga naroda. Ali država je pobjeda naroda, prije svake politike koja je narod usmjerila k državi. Jednostavno su se poklopili svi uvjeti za samostalni put i odcjepljenje od Jugoslavije; i unutarnji uvjeti, jer je među Hrvatima oslobođena potrebna energija, jugoslavenski model iscrpio je sve svoje mogućnosti, a Milošević ih je s velikosrpskim projektom dodatno udaljio od Jugoslavije, i vanjski, jer je raspadom socijalističkog lagera otvorena mogućnost za oblikovanje novih odnosa na kontinentu. Ono što mali narodi, parafrazirajući povjesničara Tuđmana, nisu uspjeli u velikim ratovima, dobili su priliku ostvariti u miru. Jedino su Hrvati – izuzimajući BiH, koja je poseban slučaj – nacionalnu državu morali stvarati oružjem. Višenacionalne zajednice došle su do svoga kraja s krajem komunističke epohe u Europi; u Čehoslovačkoj su se dva naroda razišla u miru, zahvaljujući vodstvu koje je znalo pregovarati o budućnosti država; čak su se i u Sovjetskom Savezu zapadne, tj. europske republike lakše odvojile od Rusije nego jugoslavenske republike od Srbije. Rusija je bila razumnija i realnija od Srbije koja je krivo procijenila da će na ruševinama Jugoslavije izgraditi veliku srpsku državu za sve Srbe. Na megalomanskoj platformi nametnula je rat, najprije Hrvatskoj, da joj odcijepi dio u kome je živjela znatnija srpska zajednica, a onda i BiH, da proširi srpski prostor. U Hrvatskoj je velikosrpska politika doživjela politički poraz pobjedom hrvatske državotvorne politike, diplomatski poraz međunarodnim priznanjem hrvatske države i vojni poraz oslobađanjem velikog dijela okupiranih područja (drugi je dio oslobođen bez žrtava, diplomatskim putem). U BiH ni dandanas nije dovršena borba između pristaša jedne države zasnovane na labavom načelu konstitutivnosti triju naroda i nerazumnih boraca za njezinu podjelu, glavninom opet među Srbima.

Krivi smjer 

Hrvati imaju državu već 30 godina ili tek 30 godina; može se o tome kratkom razdoblju govoriti i na jedan i na drugi način, zna li se da prije toga državu nisu imali gotovo tisuću godina, ne računa li se ratno razdoblje o kojemu je bolje ne govoriti, s obzirom na to kakva je bila tadašnja državna tvorevina. Nije dovoljno imati državu, treba imati dobru državu. Hrvatska država ostvarila je neke strateške ambicije da bude dio zapadnoga svijeta koji jamči sigurnost i prosperitet; da bude s državama koje se zasnivaju na demokratskim načelima, koje jamče slobodu i ravnopravnost; da bude dio sustava koji se drži prava i pravde, da ne bude povlaštenih. Ali ne može se vječno pozivati na povijesne činjenice; Hrvatska u prva tri desetljeća nije osigurala ni razinu standarda ni kvalitetu života ni jednakost građana ni efikasnost institucija, da može – slaveći državu – žmiriti pred njezinim slabostima. Hrvatska u prvih 30 godina nije opravdala sve nade, nije se pokazala kao uspješna država da većina građana ne bi mislila da “ide u krivom smjeru”. Za velike obljetnice, Hrvati – politički, ne samo etnički – imaju pravo isticati zastavu i slaviti svoje pobjede. Umjerenost je jedna od antičkih vrlina, u svemu. Između jednog i drugog slavlja, morali bismo svi zajedno i svatko ponaosob pokazivati više poštovanja prema državi. Vlasti samohvalom zbunjuju građane koji se pitaju žive li u Hrvatskoj dok jedni bježe iz takve uspješne države, a drugi padaju u depresiju. Katolički narod, jedan od najkatoličkijih u Europi, ne bi smio zaboravljati da je dragi Bog bio Hrvatsku rezervirao za sebe prije nego što ju je dao Hrvatima. Nije sigurno da bi je uzeo natrag kad bismo mu je danas vraćali.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.