Naslovnica Vijesti

Najveća vrijednost Daytona je što 
je zaustavio rat i donio mir u BiH

21. studenoga 2017. u 16:30 0 komentara 137 prikaza

Akademik Mirko Pejanović, profesor emeritus sarajevskoga Fakulteta političkih znanosti, ratni član Predsjedništva BiH, predsjednik SGV-a, sudjelovao je u pripremi pregovaračkoga tima BiH za pregovore u Daytonu. Pejanović uz 22. obljetnicu od potpisivanja Daytonskog sporazuma govori o tome što je sporazum donio dobroga i lošeg BiH, snazi pregovaračkoga tima, naklonjenosti Holbrookea i američke administracije Slobodanu Miloševiću te o utjecaju njegova pregovaračkoga tima koji nije pripadao bloku nacionalnih stranaka HDZ-u i SDS-u.

Najveća vrijednost je mir

Gospodine Pejanoviću, s današnje vremenske distance, možete li ukratko iznijeti rezultate potpisanog Sporazuma u protekle 22 godine?

- Najmanje je uputno suditi Daytonski mirovni sporazum na vrijednosni sud o tome koliko je dobar, a koliko loš. Kada se vratimo u društveni povijesni kontekst i realnost koja je bila prisutna u BiH te 1995., BiH je bila poharana zemlja. Agresija Slobodana Miloševića, zatim bošnjačko-hrvatski sukob, sukob s AP Bosanska Krajina. Dakle, na svim stranama BiH je imala stradanje ljudi, civila, stradanje materijalnih dobara, rušenje infrastrukture i država je bila dovedena u jako teško stanje. Budući da sam bio sudionik u pregovaračkim timovima u to vrijeme, vodile su se rasprave hoće li se ići na mirovno političko rješenje, odnosno kakao zaustaviti rat i pod kojim minimalnim uvjetima to učiniti. Naši razgovori u tadašnjem Predsjedništvu tijekom 1995. godine sveli su se, nakon provjere na svim ratnim sjednicama, a i kod građana, da se rat mora žurno zaustaviti. Došli smo do stajališta da se mora zagovarati mirno političko rješenje, a da je uvjet tom rješenje s naše strane očuvati i potvrditi suverenitet, neovisnost, integritet i međunarodno pravni subjektivitet BiH. Čak smo u drugi plan stavljali unutarnje ustroje BiH. Dio takvog stajališta su prihvatili i subjekti međunarodne zajednice koja je u to vrijeme odlučivala kako dovesti mirovni proces do kraja, koji će donijeti konačno rješenje. Na sreću građana ove zemlje, te godine je SAD, kao vodeća sila, odlučio preuzeti liderstvo u vođenju tog procesa. Do tada se vođenje mirnog procesa prenosilo na EU i UE, a to je išlo dosta teško. Kako je Holbrooke dobio mandat od predsjednika SAD-a pripremiti pregovore i dovesti ih do kraja, gotovo svakog tjedna je bio kod nas u Predsjedništvu i vodio razgovore, išao je svakog tjedna do Miloševića kao subjekta pregovora, kao i do predsjednika RH Franje Tuđmana. On je objedinio pristupe i stajališta te su nakon toga zakazani pregovori u Ohiju. Iz tih pregovora proistekao je Daytonski mirovni sporazum koji je na snazi već 22 godine. Taj sporazum je bh. građanima donio mir. Najveća vrijednost tog sporazuma je što je zaustavio rat i donio mir na cijelom prostoru BiH. Osobno sam na terenu doživio radost ljudi kada se završio bošnjačko-hrvatski sukob. To je najveća vrijednost Daytonskog sporazuma. Isto tako, doveo je u BiH međunarodne mirovne snage, kao i civile preko OHR-a.

Za BiH su najvažniji EU i NATO

Ipak, danas, 22 godine nakon mirovnog sporazuma, svjedoci smo kako vlat ne funkcionira ni na jednoj razini. Je li to posljedica mirovnog sporazuma ili je nešto dugo u pitanju?

- Mir i završetak rata glavne su odlike sporazuma, a druga je da je on uspostavio novu geopolitičku osnovu za izgradnju mira u BiH uz angažiranje međunarodne zajednice. Također, uspostavio je ostvarenje povijesnog procesa integracije BiH u EU i NATO savez. Također se mora spomenuti jedna od odlika sporazuma, a riječ je o daytonskom Ustavu, koja je izveden tako da je dominantno etničko načelo, što znači da se svi interesi ljudi iskazuju kroz etničku komponentu koja je, nažalost, u ratu stvorena i zbog toga su i u sudstvu i odlučivanje u parlamentarnim tijelima u BiH specifični i podložni blokadama bez obzira na to tko obnaša vlast. Problem u odlučivanju, što se pokazuje u posljednje vrijeme, leži u činjenici da su narodnjačke stranke, koje su stvorene prije rata, i nakon rata zadržale svoju dominantnu moć, ali, nažalost, nemaju povijesnu prohodnost da uspostavljaju programsku čvrstu koaliciju na kojoj počiva vlada i koja biva stabilna. Nažalost, toga u praksi nema, već postoje samo partnerstva o podjeli resora. Od slučaja do slučaja se odlučuje, a često dolazi i do pada u odlučivanju, dolazi do konfrontacija. Takav način odlučivanja parlamentarnih stranaka došao je do svog krajnjeg ishoda koji cementira BiH u krizi, i to, prije svega, u socijalno-ekonomskoj. S druge strane, često imamo ponavljanje krize na etničkoj osnovi, jedni istrčavaju s vatrenom retorikom, drugi istom mjerom uzvrate, a BiH gubi povijesno vrijeme i sporo se kreće prema integracijama u EU i NATO. Ovakvo stanje će se najvjerojatnije nastaviti i dalje, što znači da može biti i teže kriza od ove sadašnje s ekonomsko-socijalnog gledišta. Trenutačna situacija u BiH je posljedica nepostojanja stabilne parlamentarne većine, kao i nedovoljne posvećenosti moćnih etničkih stranaka koje čine parlamentarnu većinu ekonomsko-socijalnim pitanjima. Smatram kako je Dragan Čović, hrvatski član Predsjedništva BiH, najviše gurao integraciju BiH prema EU i NATO te se zalagao da se upitnik EK pošalje te da se dobiju odgovori i da se konačno za BiH ustvrdi njezin status kandidata. To je možda najvažnije u ovom trenutku za BiH. Naime, u onoj mjeri u kojoj se ubrzava i odvija integracija BiH u EU i NATO, u istoj toj mjeri se društvo stabilizira, kao i njezine institucije, i zemlja se unutar sebe integrira.

O Miloševiću i Izetbegoviću

Po vašem mišljenju, koliko su Holbrooke i američka administracija bili naklonjeni Slobodanu Miloševiću?

- Prema onome kako se dnevno odvijala komunikacija s Miloševićem, može se s dosta pouzdanosti kazati kako je on bio glavna ličnost u pregovorima u Daytonu. Svaki je dan komunicirao s Holbrookeom, a i s članovima američke administracije. Vladao je dobro engleskim jezikom, u pregovore je unio najviše moći, mislim na političku i vojnu, a poznato je kako je bio američki čovjek sve do kosovskoga sukoba. Zasigurno se može reći kako ga je Holbrooke uvažavao, kao i američka administracija te druge osobe. Mora se naglasiti kako je i tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović bio uvažavan, ali na drugi način. On je bio lukav političar i točno je procijenio što može iz pregovora dobiti, a što ne. Ono što je procijenio da može dobiti, on je na tomu i inzistirao. Svi danas spominju neku prodaju teritorija koji se zove RS, ali Republika Srpska je bila tu na pregovorima, samo je bilo pitanje kako je unijeti u sporazum. Ono što je Milošević dobio u pregovorima posebno, to je da je u politički sustav BiH ugradio entitetsku suglasnost, a to je ono što najviše može blokirati državu ako nema konsenzusa vladajućih stranaka. Amerikancima je bilo stalo da se sporazum postigne, a sporazum nije mogao biti ni na vidiku ako ga Milošević, a tek onda Franjo Tuđman potpiše. Takav je bio redoslijed. No, Milošević je morao zauzvrat iz pregovora potjerati Radovana Karadžića jer on nije prihvaćao nikakve pregovore ni rješenja.

U javnosti se stekao dojam kako je bh. izaslanstvo na pregovorima bilo moralno najjače, ali da je u pregovorima bilo najslabije. Kakvo je vaše mišljenje?

- To mišljenje ima svoje mjesto. Na našoj strani su bili etika i moral, veliki broj ljudi je stradao. Ratno Predsjedništvo se više borilo za povijesno biće BiH. Dakle, da BiH bude i dalje neka povijesna sreća za njezine državljane da žive u miru, u ravnopravnosti i u prosperitetu. Sva ta stradanja prije toga dakako su bila moralna prednost. Međutim, treba uzeti u obzir da smo na pregovore išli u ratnim uvjetima, a to znači da nismo imali potencijale, poput kadrovskih i administrativnih, kao ni jaku stručnu pratnju. Drugi su to imali, oni su iza sebe imali državu, a mi smo bili jedna ratna struktura. To je de facto bilo tako.

Koliko je pregovarački tim koji nije pripadao nacionalnim strankama HDZ-u i SDS-u imao utjecaja u pregovorima?

- Imao je značajnog udjela, kako u iskustvu, znanju tako i u pameti, pa i u potpori svjetskih moćnika. Podsjetit ću na trenutke kada su prije Daytona vođeni teški pregovori oko tri etničke republike, gdje smo tražili sredinu života, ravnotežu nacionalnog i životno građanskog. U tom teškom trenutku američki predstavnici u Ženevi su nam rekli: “Mi ćemo podržati rješenje koje vaše izaslanstvo u konačnici prihvati”. Tako je i bilo, mi smo rješenje o tri etničke republike odbili. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.