Prije nekoliko mjeseci serija o monstruoznom višestrukom ubojici Jeffreyju Dahmeru na Netflixu je oborila rekorde gledanosti, a oni koji su seriju pogledali i pomislili da se tako nešto događa „samo u Americi“ mogli bi se iznenaditi informacijom da je otprilike u isto vrijeme kad je Dahmer krenuo sa svojim zločinima u slične jezive pohode u mjestu udaljenom tek nešto više od stotinjak kilometara od Zagreba krenuo i po mnogima najstrašniji serijski ubojica u bivšoj državi – Slovenac Metod Trobec. Novinski stupci koje su novinari crnih kronika svojedobno ispisivali opisujući njegove zločine mnogima su ledili krv u žilama, a kako i ne bi s obzirom na činjenicu da je taj psihopat, silovatelj i kriminalac (p)ostao poznat po krušnoj peći u kojoj je spalio najmanje pet žena koje je prethodno silovao, ubio pa razrezao na komade.
Od tada pa sve dok se 30. svibnja 2006. nije objesio u svojoj ćeliji Trobec i njegovo nedjelo bili su predmet zanimanja stručnjaka, a kako to već biva, Trobec je postao i idol svih onih iščašena uma, kao i onih koji su njegov slučaj koristili za privlačenje pozornosti, poput zagrebačkog punk-benda iz 80-ih koji se nazvao „Trobecove krušne peći“.
"Sve je počelo potkraj srpnja ove godine, kad se Metod Trobec (31) iz Zgornje Bele pokraj Kranja susreo sa zapadno-njemačkim turistom Hermanom Lempenauom u gostionici 'Kod Cirmana'. Njemački turist, kojeg je Metod Trobec dovezao u gostionicu, u njegovu automobilu ljubljanske registracije 144-021 ostavio je svoj kovčeg. Ušavši u gostionicu Trobec je rekao strancu da ga na trenutak sačeka dok telefonira sestri... Umjesto u telefonsku govornicu, Trobec je sjeo u svoj stojadin i odmaglio zajedno sa strančevim kovčegom", riječi su kojima svoj tekst naslovljen "Sablasno otkriće u Dolenjoj Vasi" u Večernjem listu 21. rujna 1979. započinje novinar Ivo Šućur. U nastavku saznajemo kako je Nijemac pukim slučajem nekoliko dana kasnije na autobusnom kolodvoru susreo Trobeca i upitao ga što je s njegovim kovčegom, na što mu je ovaj smireno odgovorio „u mojoj je vikendici“ i pozvao ga u goste. Naravno, Trobec ga uopće nije imao namjeru dovesti sebi u goste, nego ga je po putu na nekoj šumskoj osami izbacio iz automobila, prebio te mu još uzeo i novčanik s novcima i dokumentima. Sudbina je htjela da sve to vidi čovjek koji je malo dalje u šumi skupljao gljive. Zapamtio je broj registracije Trobecova automobila i slučaj prijavio policiji, koja je još iste večeri Trobeca strpala u pritvor.
"Ispitujući njegovu prošlost istražni su organi utvrdili da je ta povučena osoba dosad šest puta bila u sukobu sa zakonom i četiri puta osuđivana zbog raznih krivičnih djela. Na privremenom radu u SR Njemačkoj bio je od 1971. do 1974. godine. Dva puta se ženio i dva puta rastavljao. Prva žena bila je starija od njega 21 godinu. Trenutačno živi sam. U Trobecovoj kući pronađeno je cijelo skladište ukradenih stvari. Između ostalog, i stvari koje su pripadale tvornici Metalka u kojoj je radio", piše Šućur u nastavku svog teksta te otkriva kako je policiji pažnju privuklo to što su ukradene stvari pripadale isključivo ženama. Istražitelji su Trobeca doveli u sumnju s nestankom triju žena u kratkom razdoblju. Zatim su ustvrdili da se Trobec godinu dana prije, 1978., preselio iz rodne kuće u Dolenjoj Vasi u kuću u Zgornjoj Beli koju mu je majka pomogla kupiti prodavši prethodnu. Tada je sud naredio da se kuća u Dolenjoj Vasi u koju je Trobec navraćao i nakon što se odselio pretraži još jednom, temeljito.
Uslijedilo je otkriće koje je šokiralo i iskusne forenzičare: nađene su ljudske kosti i tri ženska leša koja su bila u takvom stanju da ih detektivi nisu mogli identificirati. Poslije je utvrđeno da su te tri nesretnice tri nestale Ljubljančanke – umirovljenica Marjana Cankar (55), radnica Ana Plevnik (44) i također radnica Zorica Nikolić (34), inače iz Gradačca u BiH. Kako to obično biva u takvim situacijama, i Trobecovi susjedi bili su preneraženi. Smatrali su ga mirnim i povučenim mladićem za kojeg nikad ne bi rekli da je spreman na bilo kakav prijestup, a kamoli na grozna umorstva. Međutim, još veći šok uslijedio je kad je na vidjelo izašlo kako su skončale Trobeceve žrtve. Zadavio ih je, sasjekao na komade, polio benzinom i zapalio u krušnoj peći na svojem imanju. Istražitelji su Trobecu ubrzo „prišili“ još dva ubojstva – ono jedva punoljetne Vide Markovčić (18) iz Gornje Brezovice i 21-godišnje Urške Brečko iz Črnivca.
Prije samog suđenja za ubojstva Slovenca su najprije osudili na osam godina zbog razbojstva nad Nijemcem. Potom je krenulo suđenje za ubojstva koje su mediji pratili s dotad neviđenim zanimanjem za jedan sudski postupak. Tijekom 1980. na Temeljnom sudu u Kranju uz dotad neviđene mjere sigurnosti izredalo se tridesetak svjedoka, četiri vještaka psihijatra (od njih tri iz Zagreba) i tri vještaka za sudsku medicinu. Njegov branitelj pokušao ga je braniti tvrdeći da je duševni bolesnik i da nije mogao shvatiti svoje postupke, ali psihijatri su bili složni: Trobec je psihopat, ali znao je što radi i prema tome mogao je odgovarati za svoja nedjela. U dupkom punoj sudnici na vidjelo su krenuli izlaziti fragmenti mučne istine. Evo što je rekao o svojoj najmlađoj žrtvi.
– Mogla je imati oko 19 godina. Upoznao sam je u blizini Maksimarketa u Ljubljani. Rekla mi je da se zove Vera ili Tončka i da je iz Brezovice ili Borovnice. Nije krila ni to da je jedno vrijeme boravila u odgojno-popravnom domu… Odvezao sam je motorom u Dolenju Vas. Vikala je kad sam je počeo udarati i daviti. Zatim sam je stavio u krušnu peć i zapalio. Gorjela je najmanje četiri sata…– ispričao je u istrazi, a na suđenju je šturo odgovarao kako se ničega ne sjeća otkad je izašao iz psihičke bolnice. Na pitanje kako to da je u detalje opisao žrtvu za vrijeme istrage, rekao je kako mu je policija prijetila.
Trobecova druga žrtva bila je umirovljenica Marijanca Cankar koja je radila kao čistačica, a iz firme u kojoj je bila honorarno zaposlena nestali su neki predmeti otprilike u isto vrijeme kad je nestala i ona, pa je policija vjerovalo kako ih je nesretnica ukrala i pobjegla. Trobec je u istražnom postupku o ubijenoj izjavio:
– Bila je to starija žena. Mogla je imati oko 50 godina. Zvala se Marijanca Cankar. Upoznali smo se u pivnici, u blizini ljubljanske Name. Rekla mi je da je zaposlena kao čistačica u Galtexu… Odvezao sam je u Dolenju Vas. Iza nje je ostao karirani kaput i neki ključevi…
Također se na sudu nije ničega sjećao.
Za svoju treću žrtvu, 21-godišnju Uršku Brečko, monstrum je rekao kako uopće ne može pojmiti da je ikad postojala. Ta djevojka, za koju se u sudskim spisima govori da je bila mentalno retardirana, radila je kao kuhinjska pomoćnica u gostionici Ivanke Mlakar na Črnivcu pri Brezjah. Dan kada je nestala išla je podignuti majčinu mirovinu. Iako mu je na suđenju sjećanje isparilo, u istrazi je policajcima Trobec ipak rekao nešto drugo.
– Rekla je da joj je ime Urška. Imala je na sebi plavi ili sivi ogrtač. Objasnila mi je da je zakasnila na vlak ili autobus, mislim. Odveo sam je u Dolenju Vas. Skuhao sam joj kavu i nisam je imao namjeru ubiti. Kad sam je zgrabio za vrat počela je vikati. I ja također, od strasti. Iza nje je ostala torba s ključevima – priznao je u policijskoj postaji. Četvrta Trobecova žrtva, 44-godišnja Ana Plevnik, ubijena je, a zatim spaljena u krušnoj peći neutvrđenog dana potkraj ožujka ili početkom travnja 1978. Plevnikova je stanovala u Medenskoj ulici u Ljubljani, u kući koju je kupila nakon što se 1977. vratila s privremenog rada u Njemačkoj. Imala je muža i sina, ali joj je muž u međuvremenu umro, a sina su socijalne službe poslale u dom.
– Sreo sam je početkom 1978. u lokalu Daj-dam u Ljubljani. Osobnim automobilom Zastava 101 odvezao sam je u Dolenju Vas. Sjećam se, bilo je hladno pa smo legli na peć. Počeo sam je daviti za vrijeme seksualnog čina. Bila je sva krvava. Kad sam vidio da je mrtva, zamotao sam je u odjeću, gurnuo u peć i zapalio. U kući su ostali njezini dokumenti, ogrtač, šal, vesta, kemijske olovke – rekao je Trobec u istražnom postupku.
Peta žrtva bila je Zorka Nikolić koja je radila kao čistačica u Metalki gdje je Metod Trobec bio skladištar. Otišla je k liječniku u novom kaputu i nitko je više nije vidio. Kasnije se otkrilo kako se Zorka požalila prijatelju da hoda s Trobcem te da je vrlo čudan i da strahuje da bi je mogao ubiti, što se potom i dogodilo. Presudio joj je na identičan način kao i prethodnoj žrtvi. Veći dio pepela koji je ostao nakon što je spaljivao žrtve Trobec je prosipao u gnojnicu na dvorištu.
Na suđenju je monstrum isprva hinio nezainteresiranost i govorio kako će šutjeti. Nakon nekoliko rasprava ipak je izgubio strpljenje i stao vikati da nije učinio ništa od toga za što ga terete i da su ga liječnici uništili te da će ih sve tužiti. Uoči objave presude svađao se s fotoreporterima koji su ga snimali. Sve to rezultiralo je najstrožom mogućom kaznom – osuđen je na smrt. U trenucima dok je slušao presudu držao se sasvim mirno. Nije bilo lako ni pravosuđu. U Sloveniji nakon 1959. nije izvršena ni jedna smrtna kazna. Najrazvijenija republika, koje je htjela svjedočiti svoju naprednost i u kaznenoj politici, čak ni za monstruma Trobecova ranga nije se mogla odlučiti na pogubljenje. I zaista, nitko više poslije Trobeca nije u Sloveniji osuđen na smrt, a i njemu je Vrhovni sud Slovenije smrtnu kaznu zamijenio 20-godišnjim zatvorom. U zatvoru je njegova nasilna priroda opet došla do izražaja kada je 1992. godine pokušao ubiti cimera, zbog čega je osuđen na još 15 godina. Nije mu se dalo više među rešetkama čekati slobodu, na koju bi, da je ostao živ, izašao 2014. godine. Odlučio si je oduzeti život tako da se objesio plahtom koju je zavezao za ventil iznad vrata svoje samice.
– Nečovječno su se ponašali prema meni. Svi. Ranije, na slobodi, tražio sam povremeno utjehu u alkoholu. Sve moje nevolje počele su sa 16 godina kada sam, što nikada nije dokazano, u svom rodnom selu osumnjičen za podmetanje požara u nekoj štali. Od tada ljudi su me poprijeko gledali, a ja sam samovao. Nikada u životu nisam imao pravoga prijatelja. Imao sam dosta žena i nikad nisam bio grub prema njima. S njima nisam imao djece, ali je jedna djevojka s kojom sam se zabavljao ostala trudna. Istinski sam želio to dijete jer volim djecu. Međutim, ona je odlučila drukčije. Mališane moje samohrane sestre, a ima ih četvero, također sam s radošću obilazio i čak im poklonio mali moped. Ali, još u ranoj mladosti na moje ime i na ime moje obitelji, jer smo izvanbračna djeca, bačena je ljaga. Kasnije, kad sam osuđivan, ljudi su me izbjegavali. Majka Marija oduvijek mi je bila najbliža, iako je za mene imala malo vremena. Ja sam joj jedini bio desna ruka, jedini koji joj je istinski pomagao. Od nje mi nitko nije bio preči, nijedna druga žena. Bio sam četiri godine u Njemačkoj. Tamo, u Porscheu gdje sam radio, nisam imao nikakvih problema s policijom – riječi su kojima je sebe svojedobno novinarima kojima je dopušteno da s njim razgovaraju opisao Metod Trobec. Psihijatri su vjerovali kako je upravo vezanost za majku, a njezina nezainteresiranost za njega, jedan od razloga njegova manijakalnog ponašanja. Iako su ga kao 17-godišnjeg dječaka strpali u psihijatrijsku bolnicu i „liječili“ elektrošokovima, utvrđeno je kako ti elektrošokovi na njega nisu ostavili posljedice jer se u gotovo svim aspektima života normalno ponašao, u smislu da se, iako je bio povučen, znao ophoditi s ljudima.
– Vas su još 1974. liječili elektrošokovima? – pitali su ga novinari.
– Da, Mislim da sam id dobio od 12 do 15. Ni danas ne znam zašto, jer nikad nisam dobio dijagnozu duševne bolesti – odgovorio im je, na što su ga oni upitali misli li da su ga ti elektrošokovi promijenili.
– Razliku sam svakako osjetio. Postao sam vrlo živčan i rastresen, depresivan – zaključio je. Razgovor je zaključio konstatacijom kako ne mrzi žene jer za to nema razloga. Nije znao ili želio objasniti zbog čega je onda na tako monstruozan način oduzeo život najmanje pet puta, iako se sumnja da su u njegovoj krušnoj peći završile još neke nesretnice, što sud ipak nije uspio dokazati.
