Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

Misle li oni da dijete ima gumb za šaltanje s kućnog na vrtićki način?

01. svibnja 2020. u 15:42 0 komentara 54 prikaza

Nazire li se to svjetlo na kraju tunela? Nakon više od mjesec dana stroge izolacije, restriktivne (i osobno vjerujem, opravdane!) mjere stožera polako ali sigurno popuštaju. Produženo je radno vrijeme dućana pa više ne moram mahnito kad mi završi radno vrijeme juriti do obližnjeg Kauflanda kako bih shvatila da je u međuvremenu rasprodana sva piletina. No ono što je dalo nadu i osjećaj da život opet ima smisla je – odobrenje za otvaranje frizerskim salonima. Oduševljenje djele i klinci vrtićke dobi. Barem jedna klinka, a to je moja Prva koja jedva čeka posjetiti svoju 'frizerkicu', kako je zove. Termin smo već zakazale.

Lekcije o stajlingu jedne pegododišnjakinje

U međuvremenu je odlučila podučiti svoju mlađu sestru važnim ženskim stvarima. - Vidiš, Druga, ja ću uskoro ići frizeru. Tako ćeš i ti jednog dana, Druga, kad ti naraste više kose. Ali znaš, nije ti to dosta. Moraš imati i 'aksesoris', onda ti je stajling potpun, Druga. Druga ju je samo šutke pogledala. No unatoč nedostatku reakcije na sestrinu poduku, ne brinem za nju. Mlada dama se već sada pokazala pravom šminkericom. Doduše, njeno poimanje ljepote sastoji se u tome da traži da joj na ono malo kose što ima na glavi stavim špangicu, a onda si još na nju nabije rajf s jelenjim rogovima kojeg smo kupili pred Božić za pet kuna da bi trolati mačku i obuje ni više ni manje nego – tatine cipele. I onda stane pred veliko ogledalo u predsoblju i šeretski se smijulji svom odrazu. Jer je ona sebi jako zgodna. Tak si je super. Da, s Drugom zna biti zabavno. No moram priznati da sam u posljednje vrijeme zabrinuta za nju. Naime, stožer je najavio da bi 11. svibnja mogle početi raditi škole i vrtići.

Je li mi dijete spremno za vrtić?

Istina, bit će mi lakše dok su cure u vrtiću. Neću vam lagati, nije nimalo jednostavno usredotočiti se na posao dok vas cure dozivaju doslovno svake dvije minute, penju se po vama, ciče i vrište na svega nekoliko metara udaljenosti... Ali ne mogu reći da nisam nimalo zabrinuta. OK, ne mogu reći da baš brinem oko toga kako će se Prva prilagoditi na povratak. Ona je sa svojih pet godina već dovoljno velika djevojčica i razumije što se događa. Uz to, često spominje vrtić, svoje male prijatelje u njemu i što planira raditi s njima kad se ponovno vide. Druga je tu, pak, misterij. Još uvijek ne govori dovoljno dobro da bi nam mogla reći u kojoj mjeri se uopće sjeća vrtića, kamoli želi li se vratiti u njega. Ona inače teže podnosi kućnu izolaciju od starije sestre jer osjeća jaču potrebu za kretanjem, čega nema previše unutar četiri zida ne prevelikog stana. Ali, znači li to automatski da je spremna na povratak u vrtić? Tko zna.

Fizička distanca u vrtiću? Ma dajte

U medijima se puno govori o tome kako će se organizirati povratak školske djece. Priča se o održavanju fizičke distance (žao mi je, ljudi, ali ja čvrsto vjerujem da je socijalna distanca nešto sasvim drugo i da se termin opetovano pogrešno koristi). Ajde, recite mi, kako će tu fizičku distancu držati vrtićki klinci? Pogotovo jasličari. Tijekom pisanja ovog teksta objavljen je naputak u kojem se vrtićima preporuča imati maksimalno devetoro djece u jednoj vrtićkoj prostoriji. U tu svrhu su u vrtiću kojeg pohađaju moje cure proveli online anketu među nama roditeljima da bi vidjeli tko će vratiti svoje dijete u vrtić. I što ako ustanove da je broj djece koja se moraju vratiti prevelik i da ne mogu ostvariti plan 'devetoro djece po prostoriji'? Čak i da nekako mogu, kako tako maloj djeci objasniti da se ne smiju približavati jedni drugima na manje od dva metra? Prva otprilike kuži što je metar ali kristalno mi jasno da neće izdržati dulje od pet sekundi a da se ne približi svojoj škvadri. Trebam li uopće govoriti kako će Druga poštovati distancu? Kažu i da svaka vrtićka prostorija mora imati osiguran WC u kojeg idu samo klinci iz te skupine. Evo, odmah ću vam reći da je takvo što apsolutno neizvedeivo u vrtiću kojeg pohađaju Prva i Druga. I što sad?

Nemaju svi roditelji izbora

U naputku se također spominje da će roditelji djecu predavati u vrtić ispred ulaza u zgradu, gdje će također i dolaziti po njih. Za svaku vrtićku skupinu predviđeno je zasebno vrijeme primopredaje. Pokušavam zamisliti kako će ta primopredaja funkcionirati za mene, majku dvije djevojčice u različitim dobnim skupinama vrtića, pogotovo uzevši u obzir da od posla do vrtića vozim skoro sat vremena. Misle li da će roditelji po defaultu odlučiti ostaviti svoje vrtićare i jasličare kod kuće i dalje te na taj način elegantno riješiti problem i prije no što se pojavi? Što ako se moramo vratiti na posao i ako nama koji privremeno radimo od kuće to više ne odobre? I što ako nemamo nekakav baka servis na koji se možemo osloniti?

I ako smo ispucali sav godišnji? Kuda ćemo onda s djecom ako se ispostavi da se ona famozna fizička distanca i pravila 'do pet u grupi' ne mogu primjenjivati? Nemaju svi roditelji izbora. Što se tiče emocionalne prilagodbe na staro-nove okolnosti, svojoj mlađoj djevojčici pokušat ću maksimalno pomoći. Za sad me polomljena noga (bizarna kućna nesreća u kojoj mi je drvena daska za rezanje povrća pala na boso stopalo) u tome sprječava ali nadam se da ću ove dane uspjeti s njom i sa sestrom prošetati do vrtića. Da Druga barem malo vidi ulaz u vrtić i njegovo veliko dvorište, kroz šupljikavu ogradu. Možda ritual odijevanja za vrtić, put do njega te pogled na mjesto koje je nekoć redovno posjećivala pobude sjećanja. Čitavo vrijeme izolacije trudim se održati nekakvu rutinu tipičnu za ona 'normalna' razdoblja. Čak nastojim djeci, koliko god je to moguće, kod kuće prenijeti atmosferu vrtića. Trudim se u njihovim malim životima zadržati rutinu koju inače imaju znajući koliko su djeci važne sigurnost i pouzdanost. Hoće li to biti dovoljno, posebno kad je u pitanju Druga, ostaje pitanje. Ako ne bude i ako malim jasličarima bude potrebno neko vrijeme za prilagodbu, kako će se ona provoditi u ovakvim epidemiološkim uvjetima?

Hoće li poslodavci imati razumijavanja za mame i tate koji će možda morati ranije bježati s posla jer njihovo dijete teško podnosi iznenadni povratak u vrtić? Jer mu on predstavlja šok? Jer je premaleno da razumije što se, kvragu, tu događa?

Je li čaša polupuna ili poluprazna?

Tješim sebe da sam obično među onima kojima je čaša poluprazna, a ne polupuna. Pesimist koji sebe naziva realistom. Što će reći da obično očekujem da će biti gore no što na kraju ispadne. Ipak, na stranu moj karakter i moje brige, voljela bih znati što stožer i svi oni koji su nadležni za organizaciju rada vrtića te institucionalnu brigu o djeci predškolske dobi misle o svemu tome. Računaju li da će djeca imaju gumb kojim ih se s moda 'budi kod kuće' može prešaltati na 'budi bar osam sati dnevno u vrtiću' ili su mislili i na to prijelazno razdoblje prilagodbe? Ili je sve na nama roditeljima i našoj sposobnosti snalaženja? Nadam se, kao zabrinuta mama, da ću do 11. svibnja, dobiti odgovor na barem jedno od tih pitanja.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.