Tri desetljeća života proveo je služeći hrvatskoj dijaspori u Sjedinjenim Američkim Državama. Krajem travnja na kapitulu u Mostaru izabran je za provincijala Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije. U nedjelju, 5. lipnja, vratio se kući. Oproštajni intervju s fra Jozom Grbešom kao župnikom i kustosom hrvatskih franjevaca u Americi i Kanadi objavio je ekskluzivno portal dijaspora.hr. Prenosimo ga u cijelosti:
U proteklih deset godina služili ste kao starješina nas hrvatskih franjevaca u Americi i Kanadi. U Americi ste već tri desetljeća. Kada pogledate unatrag, što vam dolazi u misli?
- Zahvalnost. Uvijek kada nastavljamo tamo gdje su stali oni prije nas, čovjek mora osjećati zahvalnost. Puno je naše braće utkano u naš put na ovim prostorima. Mnogi ljudi koje sam susreo nadahnuće su za služenje. Sve sudbine koje su postale dio moje sudbine veliki su dar. Ljudi su najveće bogatstvo. Oni čine i povijest i sadašnjost. Zbog njih sam ja ovdje uvijek bio i ostao doma.
Vi ste jedna od osobe koje možda i ponajbolje poznaju stanje naših zajednica u Sjevernoj Americi. Koje su prednosti, koji izazovi, a koja su ograničenja ovoga našeg trenutka?
- Naše zajednice su obiteljske zajednice. Naše župe su obiteljske župe. Obitelj je središte svega. Obitelj je mjesto gdje je čovjek doma. U toj obitelji svi se poznaju. U našim župnim zajednicama svi se poznaju, dijele svoje dane s onima koji dijele njihov život. Budući da se danas obitelj pokušava redefinirati, sve je veći izazov sačuvati je od napada Zloga i ostati dosljedan originalnosti nakane i smisla. Vjerujem da su naše župne zajednice i odgoj u Duhu tu ključni.
Kako u svemu tome izgleda šira svehrvatska slika? Kako iz vaše perspektive izgleda veza koju domovina drži s nama u tuđini? Računa li domovina na nas i u kolikoj mjeri?
- Vjerujem da računa. Dijaspora ja velika i zahtjevna, ali je dijaspora u stalnoj ljubavi s domovinom. Mislim da joj domovina treba više otvoriti ruke, pokazati više ljubavi i dati joj priliku da dođe doma. Kada imate ovakvu dijasporu, to je blagoslov.
Vjerujem, isto tako, da ima dobrih želja sa strane nekih ljudi na vlasti, ali čini mi se da nedostaje praktičnosti provedbe. Bilo bi jako dobro kada bi domovina samo poslušala čežnju hrvatskoga čovjeka iz daljine svijeta.
Nakon 30 godina svećeničkoga rada u iseljeništvu, braća su vas izabrala da vodite Provinciju hercegovačkih franjevaca. Naša je Provincija opsegom ogromna, poviješću bogata i zvanjima plodna. Ipak, u svemu tome postoje i brojna otvorena pitanja. Kakve vam misli prolaze glavom sada dok preuzimate ovu važnu službu?
- Bože, pomozi! Teret je velik. Ali vjerujem da je i milost veća. Ovo je ogromna promjena za mene, ali i za braću. Ako mogu ja, vjerujem da svi možemo! Ja nisam nikada bio za održavanje statusa quo. Vjerujem da je čovjek pozvan rasti i ići naprijed. Stoga vjerujem da ovo vrijeme pred nama jest vrijeme rasta, promjena, napuštanja "comfort zone" svagdašnjice i uranjanje u novo i nepoznato u kojem pronalazimo jednostavnu mudrost koja kaže: - Ako čovjek ne raste i ne ide naprijed, on umire.
Ovih dana preuzimate upravljanje Provincijom koja je brojna i čiji je apostolat vrlo širok. Jedno od najbitnijih područja našeg apostolata je i rad s hodočasnicima u Međugorju. Tamo ste i sami često odlazili kao hodočasnik. Kakav je osjećaj sada u Međugorje doći kao hercegovački provincijal?
- Postoje mjesta na kojima čovjek može samo šutjeti. Ponizno se sagnuti i reći - evo me! Međugorje je postalo milost svima onima koji ozbiljno shvate poniznost.
U Bosni i Hercegovini brojna su otvorena pitanja, a među njima se ističe pitanje ravnopravnosti našeg naroda. Što mi kao Crkva možemo učiniti na ovome polju rada i dijaloga s jedne strane te jasne opredijeljenosti za slobodu našeg nacionalnog bića na tim povijesnim hrvatskim prostorima s druge strane?
- Hrvati stoljećima putuju ovim prostorima. Sami sebi određuju put. Prijeđeni put nimalo nije jednostavan, pun je mučenika i sukoba, ratova i odlazaka, bijede i uspjeha, ali je njihov put. Sloboda je očitovana u izboru. Ako nema izbora, onda nema slobode! Ako vam netko drugi određuje granice slobode ili granice izbora, onda nema ni jednoga ni drugoga. Ljudsko dostojanstvo upravo traži jamstva u političkom načelu samoodređenosti jer povijest totalitarizma ga uči da je suprotno opasno. Crkva, slijedeći Kristov nauk, mora uvijek biti jasna: sloboda je dar, a istina oslobađa. Stoga, glavu gore i bez straha!
Svećenik ste gotovo 30 godina, fratar koju godinu više… Što je ono što je vas oduševilo i što vas trajno oduševljava da svakoga dana birate služiti Bogu, Crkvi i ljudima u habitu siromašnoga Franje iz Asiza?
- Ljubav! Sve što mislim, i želim, i radim i sanjam potječe od nje. Ako volite, onda je tako jednostavno služiti. Ako služite, onda ste sretni. Ako volite, tako je jednostavno imati dobru obitelj, biti dobar brat, sestra, otac, majka, suprug, supruga, dijete, svećenik, sestra. Ako ljubav nije prvotni naš poziv, riječi su prazne, a život formalan. Zato je ljubav prva i temeljna Kristova zapovijed. Ja sam bez nje ništa.
U ovo naše vrijeme, nakon svega što se sa svijetom događalo u proteklih nekoliko godina, kao da su u nama i oko nas duboka duhovna glad i žeđ. A svijet i ljudi kao da neprestano tu glad pokušavaju utažiti na pogrešnim mjestima i na pogrešne načine. Što mi, ljudi vjere, možemo učiniti kako bismo pomogli sebi i drugima na ovom polju?
- Hrana je najvažniji dio zemaljskog postojanja. Svi smo danas postali svjesni vrijednosti zdrave hrane i utjecaja loše hrane na naše tijelo. Oni koji se bave hranom, savjetuju nam što jesti, što izbjegavati. Tako je i s dušom. Moramo je dobrom hranom hraniti. Postoje oni koji nam savjetuju kako hraniti dušu. Stoga ljudi vjere moraju biti svjesni te odgovornosti i biti oni koji će hraniti gladne duše gladnoga vremena. Ta glad svake godine sve je veća. Naša odgovornost još veća!
Tijekom svojih dugih godina iseljeničke sudbine susreli ste i upoznali brojne ljude. Sami ste si vrlo često znali reći da su ljudi i njihove sudbine najvrjednije što čovjek može primiti. Životne priče hrvatskoga čovjeka u iseljeništvu i osjećaji koje naši iseljenici dijele obilježili su i vaš rad na njivi Gospodnjoj pastorala u tuđini. Čega se osobito rado sjećate, a što biste možda željeli zaboraviti?
- Dijaspora je moja velika obitelj. Ja zaista volim sve te ljude raširene diljem ovog velikog kontinenta, ali i drugih gdje sam bio. Njihovi životi ispričali su najvažnije priče. Velika mi je čast što su mnogi od njih svoje živote dijelili sa mnom. Neke sam zapisao, neki se pišu, a svi su u srcu. I ovaj moj odlazak (nadam se nakratko) nije odlazak od njih. Oni su sa mnom i ja s njima. Ne bih želio ništa zaboraviti, ali se sjećam posebice cijelog jednog naraštaja koji je puno patio, a koji je otišao pred nama u vječnost. Zbog njih se isplati dalje nastaviti, dijeliti sudbine njihovih obitelji i vječno se nadati u dobro koje ne umire.
Na koncu, mnogi vas naši čitatelji poznaju, poštuju i duboko vole. Mnogima ste bili suputnik, prijatelj, duhovnik i brat. Siguran sam da s pozornošću čitaju i ove retke. Zato, umjesto pitanja, na koncu stoje dvije točke i prilika vama da kažete što vam je na srcu u ovome trenutku…
- Volim vas više nego što se može vidjeti na ovom papiru. Ljubav nema uvjeta ni zaborava. Ona je trajnija od svega i ne zaboravlja one koji vole. U njoj nema "zbogom" ni rastanaka. Ona povezuje i vraća, daruje i ispunjava. Zato ponizne duše kažem: možete računati. Neću nikada biti daleko jer blizine ne poznaju odlaske!
Otvori KEKS Pay
