Dana 13. srpnja 1955. godine pogubljena je posljednja žena u Velikoj Britaniji. Ruth Ellis je bila manekena koja se bavila glumom, kao i brojnim drugim manje atraktivnim poslovima, ne bi li preživjela, i uzdržavala sebe i svoju djecu. Njezin zločin je počinjen iz strasti, i u njemu je ubila svog ljubavnika Davida Blakelyja, bogatog playboya koji ju je namjeravao ostaviti, piše Povijest.hr.
Turbulentan život
Vratimo se na početak priče. Ruth Ellis rođena je kao Ruth Hornby 1925. godine, u obitelji, u kojoj je bilo šestero djece u području sjevernog Walesa. Sa samo četrnaest godina otišla je od kuće i počela raditi kao konobarica. Tri godine kasnije je zatrudnjela s oženjenim kanadskim vojnikom i rodila sina. Otac djeteta joj je slao novce nekih godinu dana, a nakon toga je prestao. Ruth se tada zaposlila kao domaćica noćnog kluba, radeći u Court Clubu, gdje je kasnije upoznala svog supruga stomatologa Georgea Johnstona Ellisa. Za Ellisa se udala 1950. godine, a u tom je braku rodila kći. Ovaj je brak imao niz uspona i padova, u kojima je ona odlazila od supruga kojem se potom redovito i vraćala. Nakon što ju je brutalno pretukao odlučila je okončati ovu vezu te se vratila svom starom poslu. Uskoro je postala upraviteljica Malog kluba (The Litlle Club) u elitnom londonskom kvartu Mayfairu 1953. godine.
Suluda ljubav i ubojstvo playboya
Ruth je na svom poslu upoznala svoju veliku ljubav Davida Blakelyja. Ubrzo su započeli strastvenu i nasilnu vezu, koju je nakon nekog vremena Blakely želio prekinuti. U jednoj od svađa, David ju je udario trudnu u trbuh zbog čega je pobacila. David je bio pijanac i ljubomoran na Ruth koja je neprestano koketirala s članovima kluba, ali ni on nije bio bitno drugačiji jer je uz Ruth imao niz veza sa strane. Kako je ova veza krenula krivim putem počela se viđati s Desmondom Cussensom. Tijekom Drugog svjetskog rata on je bio pilot, a u vrijeme kada ga je Ruth upoznala bio je direktor tvrtke Cussens&Co. Ruth je neko vrijeme i živjela s Desmondom, no istvremeno se nastavila viđati s Davidom.
Bijesna zbog Davidova odbijanja, odvezla se naoružana do javne kuće Magdale, u koju je David redovito zalazio. Kada se on, oko 21 sat i 30 minuta, pojavio pozvala ga je imenom, ali ju je on potpuno ignorirao. U bijesu ispalila je prvi hitaca, a zatim i drugi. Oba su hica ispaljena s leđa. Nakon toga nastavila je pucati bez kontrole. U svom pohodu jedan je metak pogodio i gospođu koja je šetala u blizini sa svojim suprugom. Ubrzo je uhićena, a uhitio ju je policajac Alan Thompson, koji u tom trenutku nije bio na dužnosti.
Na suđenju se pojavila u manekenskom izdanju
Na suđenje je došla izuzetno dotjerana i nije odavala dojam slomljne žene jer nije željela pobuditi sažaljenje. Tijekom sudskog postupka priznala je ubojstvo s predumišljajem i nije se željela braniti neuračunjljivošću. Unatoč tome rađen joj je elektroencefalogram, koji je pokazao da nema naznaka patologije mozga. Poroti je trebalo, nakon toga, samo pola sata da je osudi na smrt. Da bi se osoba osudila na smrt u to vrijeme morale su se dokazati dvije stvari: da je ubila žrtvu i da je to učinila s predumišljajem. Njezino svjedočenje sudcu Haversu nije omogućavalo drugo rješenje osim da je, prema tadašnjim propisima, osudi na smrt. Nakon što joj je izrečena smrtna kazna odgovorila je samo” hvala”, i nije histerizirala ili pala u nesvijest, što je bio gotovo uobičajen scenariji kod osuđenih. Nigel Havers (glumac i unuk suca) je izjavio da je njegov djed preporučio odgodu suđenja, no Ministarstvo unutrašnjih poslova je njegovu preporuku odbilo. Kao lijepa žena i majka dvoje djece dobila je veliku pozornost medija, i kroz to suosjećanje javnosti pa je više tisuća ljudi potpisalo peticiju, kako bi se odgodilo izvršenje smrtne kazne. Međutim, ništa od toga nije pomoglo. Obješena je 13. srpnja 1955. u dobi od samo 28 godina. Iza nje je ostalo dvoje djece staro tri i deset godina. Dok je čekala izvršenje kazne izjavila je da se ljudi boje priznati da osjećaj počinjene osvete u ljudima stvara i osjećaj zadovoljstva, koji je očito ona osjetila.
Krvnik i osmijeh koji proganja
Psihologinja Christina Reihill je proučavala njezin slučaj 80-ih godina 20. stoljeća dok je radila kao novinarka Voguea i Evening Standarda. Ona je zabilježila pregledavajući postojeću dokumentaciju, da se prije smrti nasmijala svom krvniku u lice. Albert Pierrepoint koji je bio njezin krvnik i u svojem je životu objesio 430 osoba, među kojima je bilo 15 žena, rekao je da će ga do smrti progoniti njezin osmijeh. Izjavio je da je bila najhrabrija osoba koja je stala pred njega. Prije smrti Ruth je izjavila da je oružje dobila od Desmonda Cussensa, koji joj je pokazao kako se iz njega puca. Sve je to zapisano i odneseno u Ministarstvo unutrašnjih poslova. U zatvorskoj ćeliji zatvora Holloway u Londonu, provela je 23 dana. Prije izvršenja kazne dobila je čašicu konjaka za smirenje.
Nakon što je kasnije stala pred krvnika on joj je stavio kapuljaču na glavu, ovio omča oko vrata, svezao joj noge i ruke. Nakon što je obješena tijelo joj je na vješalima visjelo još jedan puni sat. Poslije toga uslijedila je obdukcija koja je pokazala da je smrt bila gotovo trenutačna. Tijelo joj je pokopano prvo u zatvoru, ali je kasnije je premješetno i sahranjeno u dvorištu crkve Svete Marije u Amershamu, današnjem londonskom predgrađu, piše Povijest.hr.
Život za život
Spremno je prihvatila odgovornost za svoj zločin napravivši jednadžbu u kojoj se oduzimanje jednog života plaća drugim životom. Smrtna kazna je ukinuta deset godina nakon njezinog vješanja. Bilo je očito da je željela umrijeti. Komisija za preispitivanje kaznenih slučajeva (CCRC) je uputila slučaj na Prizivni sud 2002. Ruth je prema provedenoj istrazi patila od PTSP-a, koji u to vrijeme nije bio medicinski definiran. Vrlo je vjerojatno da je patila i od depresije nakon pobačaja. Žalba njezine kćeri na osudu koja je njezinu majku dovela na vješala je odbačena od strane Prizivnog suda, koji je svoju odluku objasnio činjenicom da su mnogi ljudi prije 200 godina obješeni, a da bi zbog svojih nedjela danas bili kažnjeni samo blažim kaznama, i da je osuda bila u skladu s vremenom u kojem je donesena.
Da Ruth Ellis nije bila posljednja pogubljena žena u Engleskoj vjerojatno bi bila brzo zaboravljena, ali se ovako njezina priča našla zabilježena u povijesnim analima Engleske. Ovdje nema mjesta dvojbi da je Ruth počinila zločina i da je za njega trebala odgovarati, no ono što upada u oči je kontroverza da su istovremeno odgođene i nikada izvršene smrtne kazne za mnogo brutalnije zločine.
Otvori KEKS Pay
