Keramičke tave posljednjih su godina postale vrlo popularne, ponajprije zahvaljujući tvrdnjama da predstavljaju zdraviju i ekološki prihvatljiviju zamjenu za klasično neprianjajuće posuđe. No veliko testiranje koje je proveo Wirecutter, servis za preporuke proizvoda u sklopu The New York Timesa, pokazalo je da priča ipak nije tako jednostavna. Nakon testiranja deset popularnih keramičkih tava, Wirecutter nije preporučio nijednu kao dostojnu zamjenu za klasične neprianjajuće tave s PTFE premazom. Glavni problem nije bio njihov početni učinak, nego činjenica da su neprianjajuća svojstva kod keramičkih modela relativno brzo počela slabjeti.
Tijekom testiranja u tavama su pripremana jaja, palačinke i riblji fileti. U početku su se mnogi modeli pokazali kao dobra opcija, ali već nakon nekoliko krugova testiranja hrana se počela primjetnije lijepiti. Kod nekih se tava pad učinkovitosti mogao uočiti nakon samo desetak korištenja, dok su i uspješniji modeli nakon nekoliko mjeseci počeli gubiti svojstva zbog kojih su kupljeni.
Keramički premaz pritom nije keramika u klasičnom smislu riječi. Riječ je uglavnom o premazima na bazi silicija i kisika, uz različite dodatke čiji puni sastav proizvođači često ne otkrivaju jer ih smatraju poslovnom tajnom. Upravo površinska svojstva tih premaza omogućuju da se hrana u početku manje lijepi.
Jedan od razloga njihove popularnosti jest činjenica da se često reklamiraju kao proizvodi bez PFAS-a, skupine takozvanih „vječnih kemikalija“. No autori Wirecuttera upozoravaju da nije ispravno pojednostavljeno tvrditi kako su tave s PFAS premazima „otrovne“, a keramičke potpuno bezopasne. Prema stručnjacima koje su konzultirali, pravilno korištene i neoštećene neprianjajuće tave s PFAS premazom ne smatraju se značajnim izvorom štetnih tvari pri uobičajenom kuhanju. Problem nastaje ponajprije kada je površina ozbiljno izgrebena, oštećena ili se posuđe pregrijava.
S druge strane, ni marketinški izraz „netoksično“ kod keramičkog posuđa nije tako jednoznačan kao što zvuči. Wirecutter navodi da taj pojam kod posuđa nema jedinstvenu standardiziranu definiciju niti univerzalni certifikat kojim bi se takva tvrdnja dokazivala. Osim toga, o dugoročnim učincima keramičkih premaza postoji manje istraživanja nego o PFAS spojevima. To ne znači da zabrinutost zbog PFAS-a nije opravdana. Te su kemikalije iznimno postojane u okolišu, mogu onečišćivati vodu i tlo, a njihova proizvodnja predstavlja ozbiljan ekološki problem. No zamjena jedne tave drugom koja će znatno brže izgubiti svoja svojstva i završiti u otpadu također teško može biti idealno održivo rješenje.
Wirecutter zato kao dugotrajniju alternativu preporučuje posuđe bez neprianjajućih premaza, primjerice tave od nehrđajućeg čelika, lijevanog željeza ili ugljičnog čelika. One zahtijevaju nešto više pažnje i tehnike pri kuhanju, ali mogu trajati desetljećima i nemaju premaz koji će se s vremenom istrošiti. Zaključak testa zato nije da keramičke tave treba izbjegavati pod svaku cijenu. Ako ih već imate, nema razloga da ih prestanete koristiti dok su u dobrom stanju. No,kupcima koji očekuju jednaku trajnost i neprianjajuća svojstva kao kod klasičnih tava one bi mogle donijeti razočaranje. Najjednostavnije pravilo vrijedi za sve obložene tave: koristite ih pažljivo, izbjegavajte previsoke temperature i metalni pribor te ih zamijenite kada je površina ozbiljno izgrebena ili oštećena. A želite li posuđe koje može trajati godinama, možda je najbolje rješenje upravo ono najstarije, kvalitetna tava bez ikakva premaza.
Otvori KEKS Pay
