Dok drugi crtaju nacrte, on pamti replike. Dok oblikuje prostore na papiru, istovremeno gradi likove na sceni. U životu Kazimira Juričića arhitektura i gluma ne stoje jedna nasuprot drugoj, one se neprestano isprepleću. Student arhitekture koji trenutno radi na završnom radu, Kazimir svakodnevno balansira između zahtjevnih akademskih obveza i umjetničkog izraza. Studij arhitekture, kako kaže, traži potpunu posvećenost, duge sate rada i kontinuiranu kreativnost, zbog čega često ostaje malo prostora za druge aktivnosti. Ipak, upravo u tom intenzivnom ritmu pronalazi način da održi vezu s glumom. „Ako nešto zaista voliš, uvijek nađeš vremena za to“, ističe.
Uz rad na završnom projektu, trenutno je angažiran i na snimanju studentskog filma, što za njega predstavlja novu priliku za istraživanje glume pred kamerom. Iako je dosad više iskustva stekao u kazalištu, ovaj projekt vidi kao važan korak naprijed. Njegov put prema arhitekturi započeo je još u djetinjstvu. Od malih nogu pokazivao je sklonost crtanju, preciznosti i oblikovanju prostora. Skicirao je kuće, interijere i različite strukture, razvijajući osjećaj za detalj i kompoziciju. Nakon srednje škole odlučio je taj interes pretvoriti u profesionalni poziv.
No, paralelno s tim rasla je i druga, jednako snažna strast. Gluma je, kako kaže, njegova prva ljubav. „Gluma mi je sve. Ja je ne igram, nego je proživljavam kroz svoje osjećaje i misli.“ Za razliku od arhitekture, gdje se ideje mogu mijenjati i dorađivati, kazalište se događa u trenutku pred publikom, bez ponavljanja. „Kazalište je uvijek prva ljubav. Tamo možeš iznijeti sve emocije i najjače ih proživjeti.“ Upravo taj neposredni kontakt s publikom za njega ima posebnu vrijednost. Reakcija publike, kaže, donosi osjećaj koji se teško može usporediti s bilo čim drugim.
Tijekom godina sudjelovao je u brojnim predstavama, među kojima su Brzi ulazak u EU, Muka Kristova, Znakovi pored puta, Božić u mom kraju i Smrt Smail-age Čengića, kroz koje je gradio svoj odnos prema liku, sceni i emociji. Ipak, naglašava da gluma nije samo učenje teksta. „Ući u psihologiju lika najteži je dio glume jer traži puno rada i unutarnjeg preispitivanja. Ponekad je to mukotrpan proces, ali bez toga nema iskrene glume – publika mora osjetiti i prepoznati lik.“
Kao glumački uzor izdvaja Marija Drmaća, čiju sposobnost prenošenja emocije na publiku posebno cijeni – upravo onu vrstu glume koja ne završava na sceni, nego ostaje s gledateljem i nakon predstave. Posebno ga privlači komedija jer iza smijeha često stoje dublje poruke koje publika tek kasnije osvijesti. „Imam veliku želju odigrati dobru komediju. Ljudi je najčešće doživljavaju kroz smijeh, ali komedija nije samo smijeh – kroz nju se otvaraju teme o kojima često šutimo.“
Zanimljivo je da Kazimir vidi snažnu povezanost između arhitekture i glume. Dok arhitektura oblikuje prostor, gluma tom prostoru daje život. „Prostor bez čovjeka i emocije je prazan. Gluma unosi život u taj prostor.“ Emocija je, kako kaže Juričić, ono što ga najviše oblikuje, ne samo kao glumca nego i kao osobu. „Možda ponekad i previše doživljavam sve kroz emociju, ali bez nje ne bi bilo ni želje za kazalištem.“
Kazimir Juričić
Juričić dodaje i kako publika ima ključnu ulogu u cijelom procesu: „Taj trenutak na kraju, kada dobiješ pljesak publike – to je osjećaj koji te prođe kao neka energija, nešto što se ne može opisati.“ Inspiraciju pronalazi u svakodnevnom životu, situacijama i ljudima. „Život mi je inspiracija i za glumu i za arhitekturu.“ Iako je arhitektura njegov trenutni akademski put, ne skriva da ga srce više vuče prema glumi. Ipak, ne isključuje mogućnost da u budućnosti spoji oba svijeta.
„Ako ne budem glumac, gradit ću kazališta“, istaknuo je Juričić. U toj se rečenici sažima sve. Jer za njega arhitektura i gluma nisu dva odvojena svijeta, već dvije strane iste ideje. Jedna oblikuje prostor, druga emociju u tom prostoru. A bez emocije, prostor ostaje samo konstrukcija. Bez prostora, emocija nema gdje boraviti.
Otvori KEKS Pay
