Smrt dvogodišnje djevojčice iz Nove Gradiške od kobnih posljedica premlaćivanja roditelja, sasvim razumljivo, izazvala je empatiju, indignaciju i bijes te izraze žaljenja i pozive na hajku prema svima koji su, zaista ili u percepciji, naudili – ili propustili zaštititi – bespomoćno biće. Najranjiviji među nama biološki i civilizacijski zahtijevaju najviše zaštite, a kidanje za mnoge svetog odnosa majke i djeteta, što je ovaj slučaj pokazao, duboko uznemiruje unutrašnji prirodni red. Samo tjedan ranije, na globalnoj razini, slične reakcije javnosti bile su se na intervju Meghan i Harryja, odbjeglih vojvoda, koji su tamnicu engleskih palača, kako su portretirali svoj stari život u vrlo gledanom televizijskom intervjuu s najvećom zvijezdom talk-showova i osobom velikog socijalnog ugleda i kapitala Oprom Winfrey, zamijenili rajskim vrtom bogataškog imanja u Kaliforniji. Dijete iz Nove Gradiške je žrtva, ali kad se u gotovo istu ravnu postave patnje ne toliko mladih kraljevića, postaje jasno da se oko nas događa nešto i da smo dobrano zagazili u period koji je promijenio koncept žrtve.
Udarac pod suncem Nove Gradiške boli isto kao pod suncem Engleske i Kalifornije, to se ne dovodi u pitanje, ali sada jednaku bol i socijalnu indignaciju izazivaju samo optužbe vezane za moderne giljotine: pitanja rasizma, feminizma i seksizma, diskriminacije i ljudskih prava ili psihičkog zdravlja, ona koja se danas gotovo i ne smiju propitkivati i koja nosiocu te etikete odmah po njezinu dobivanju donosi “brisanje” iz javnog života, pa čak i kad se te optužbe koriste ciljano za neke druge svrhe, kao što je privlačenje pozornosti, financijska dobit ili nešto treće. Riječ je o vrlo važnim, ključnim socijalnim temama, temama koje imaju dalekosežne posljedice za osobne i živote zajednice, no njihova banalna eksploatacija na sadašnji način djeluje suprotno i uvodi nas u novu kulturu, “kulturu žrtve”, gdje portretiranje sebe kao žrtve donosi moralnu superiornost i poseban status u zajednici, a time i benefite koji slijede. Sociolozi će reći da smo prije živjeli u dvije vrste kulture koje su se razlikovale po tome što ljudi smatraju uvredljivim i kako rješavaju sukobe. U kulturi dostojanstva, kako je nazivaju, osjetljivost na uvredu je mala. Ljudi su tolerantniji na uvrede i neslaganja, imaju deblju kožu, pa ako bi se tko i požalio na nečije nefer postupanje, bio bi nazvan slabićem. Preko manjih uvreda se prelazi, po onoj poslovici da štapovi i kamenje mogu polomiti kosti, ali riječi ne vrijeđaju. U takvoj će kulturi žrtva fizičkog napada dobiti svoju zadovoljštinu apelom na autoritete, kao što je pravni sustav. Uzimanje zakona u svoje ruke opasan je zločin i neće naići na odobravanje. U kulturama časti pak postoji mnogo veća osjetljivost na uvrede. One zahtijevaju ozbiljan odgovor, pa čak i slučajne opaske mogu izazvati ozbiljan sukob. Niska tolerancija na uvrede vjerojatnije će se smatrati vrlinom nego manom. Sramotno je dopustiti sebi da vas uvrijede bez traženja pravde. A traženje pravde vjerojatnije će imati oblik nasilne osvete. Apeliranje na vlasti više je stigmatizirano od uzimanja stvari u svoje ruke. Kultura žrtve kombinira neke aspekte kultura časti i dostojanstva. Kao kod kulture časti, ljudi pokazuju visoku osjetljivost na uvrede i zabrinutost statusom. Vrlo su osjetljivi i uvijek na oprezu. Uvrede su ozbiljna stvar, a čak i usputne opaske mogu izazvati ozbiljne sukobe. Ali, kao i u kulturi dostojanstva, ljudi izbjegavaju nasilnu osvetu u korist oslanjanja na treću stranu. Žale se na zakon, odjelu za ljudske resurse u svojoj korporaciji, upravi na svom sveučilištu ili najčešće – možda kao strategija privlačenja pozornosti – širokoj javnosti. Viktimizacija je način privlačenja sućuti pa, umjesto da ističu svoju snagu ili unutarnju vrijednost, oštećeni ističu svoje ugnjetavanje i socijalnu marginalizaciju.
Sociolozi Bradley Campbell i Jason Manning plastično će prikazati mehanizme te kulture na primjeru iz koledža Oberlin, koji ih je i ponukao da se dublje pozabave tim fenomenom. Prije nekoliko godina na tom su koledžu za isti dan bila zakazana dva događaja: govor u sklopu obilježavanja Mjeseca latinonasljeđa i nogometna utakmica. Nogometaši su se dogovarali o planovima e-mailom i jedan je student bijelac napisao kolegici hispanopodrijetla: “Hej, govor će sigurno biti prilično sjajan, ali ako slučajno ne ideš na to ili bi radije igrala fútbol, mi smo za!” Hispanostudenticu poruka je duboko uvrijedila, o čemu njezin kolega nije imao pojma. Mogla mu je to reći, tražiti ispriku ili prešutjeti. No ona je objavila njegov e-mail na “sigurnom prostoru” – web-stranici koja poziva studente koji se osjećaju marginaliziranima da prijave mikroagresije – pojave i postupke koje ih vrijeđaju. Uz e-mail, objasnila je i odakle potječe njezin bijes. “O. K. 1. Hvala što si rekao da je govor “sjajan”. Cijenim validaciju bijelog muškarca. Isto tako vidim da nije dovoljno sjajan da se dovučeš tamo. 2. Tko je rekao da možeš reći “fútbol” (španjolska riječ za nogomet, op. a.)? Traje Mjesec latinonasljeđa, govoriš ljudima da ne dolaze na govor, a želiš koristiti naš jezik. NE. Bijeli studenti koji preuzimaju španjolski jezik koriste ga kad im je zgodno, nikada nije O. K. Ne koristi moj jezik. Ako ga ja ne smijem koristiti, ako ga moj tata ne smije koristiti, onda kuš, ti ga sigurno ne smiješ koristiti. Posebno ne u ovom kontekstu”, napisala je studentica u emblematskom primjeru manifestacije kulture žrtve i sramoćenja počinitelja. Ta kultura u središtu ima prigovaranje i kažnjavanje mikroagresija, zahtijevanje i stvaranje sigurnih prostora, traženje i zahtijevanje upozorenja za zabranu govornika koji bi mogli uvrijediti određene skupine žrtava. Kao i druge, i ova kultura također naglašava određeni izvor moralne vrijednosti: žrtvu. Identiteti žrtava zaslužuju posebnu brigu i poštovanje. Suprotno tome, privilegirani su moralno osumnjičeni i zaslužuju izravan prijezir. Kombinacija visoke osjetljivosti i ovisnosti o drugima potiče ljude da naglašavaju ili pretjeruju u težini uvreda. Postoje paralelne tendencije da se naglasi stupanj viktimizacije, ranjivost i potreba za pomoći i zaštitom. Kultura žrtve najprije se pojavila u studentskim kampusima, a kasnije se proširila na prostore kojima sve više nedostaje intimnosti i kulturne homogenosti, koja je nekad bila karakteristika gradova i predgrađa, ali u kojoj organizirani autoritet i javno mnijenje i dalje ostaju snažni elementi sankcioniranja. U takvim uvjetima prigovor trećim stranama zamijenio je toleranciju i pregovaranje.
Ljudi sve više traže pomoć od drugih i oglašavaju svoje ugnjetavanje kao dokaz da zaslužuju poštovanje i pomoć te se pozivaju na moralni status žrtve koji je dosegnuo neslućene visine, često uz narcizam i nesvjesnost o vlastitim postupcima te bez preuzimanja odgovornosti za njih. Moralna hijerarhija kulture žrtve, poput drugih kultura, ističe jedan skup poroka i vrlina nad drugima. Njoj je u središtu iskorjenjivanje ugnjetavanja i privilegija, no ovakva jednoumna moralna opsesija može dovesti do devijacija koje proizlaze iz zanemarivanja drugih vrlina. Ali postoji i bitna razlika – u drugim kulturama, posebno onoj časti, moralni status obično ima veze s vlastitim ponašanjem, a ne tuđim. – U kulturi žrtve umjesto vas identitet žrtve daje vam status. To uopće nije vaša vlastita vrlina, već nečiji odnos prema vama vas čini kreposnim – kažu Bradley Campbell i Jason Manning. I ranije je ideja žrtve u nekim aspektima bila problematična. Industrija žrtava nije nov pojam – diskurs žrtve prolazi i donosi novac, od gostovanja na televiziji u svrhu zabave, kolektivnih tužbi i odvjetnika koji zarađuju, do unovčavanja iza kojih stoje države – nije neobično da države preuveličaju broj žrtava prirodne ili koje druge katastrofe kako bi izmuzla više novca od međunarodnih fondova za pomoć.
Također, neke nevladine organizacije vode se sljedećim principom: prvo stvarate žrtve koje možete spasiti, a tada potvrđujete pravo na pristup tim žrtvama. U kojoj je mjeri žrtva predmet pomoći ili predmet? Žrtve su anonimni i zamjenjivi, pasivni igrači kod nekih nevladinih organizacija i pokreta, a novac i pomoć koja se slijeva prema potrebitima, ili onima koje je NGO označio kao potrebite, često nađe put do privatnih računa. U novoj paradigmi kulture žrtve fokus je ponajprije na onome tko se osjeća ugroženim, dok su ostali statisti. No ekstremni oblik kulture žrtve dovodi do još jednog problema: nečiji status žrtve dolazi ne samo iz pojedinačnih iskustava nego i iz nečijeg identiteta kao dijela grupe žrtava. Ideja je da su svi pripadnici određenih skupina žrtve, ali da to nitko drugi nije. Je li moguće da bijelci osjećaju diskriminaciju? Da muškarci budu žrtve seksizma? Za ekstremne aktiviste iz kulture žrtve odgovor je jednoznačan: nije. Ta moralna hijerarhija kulture žrtve postavlja cijele skupine ljudi na vrh ili na dno na temelju statusa žrtve cijele skupine. I iako nije uvijek jasno koje se skupine kvalificiraju. Sociolog Jonathan Haidt identificira sedam skupina koje se trenutačno tretiraju kao “svete”: nebijelci, žene, LGBT osobe, Latinoamerikanci, Indijanci, osobe s invaliditetom i muslimani. Prema ovoj shemi, čak i mnoge manjinske skupine ne ispunjavaju uvjete i svaka se diskriminacija protiv njih ignorira ili čak slavi. – Imamo dva problema s time. Prvi je temeljni moralni prigovor. Vjerujemo u ideale kulture dostojanstva – da sva ljudska bića imaju urođenu vrijednost i prema njima se treba postupati u skladu s time – i protivimo se novoj hijerarhiji žrtve baš kao i bilo kojoj rasnoj i etničkoj hijerarhiji. Drugi problem su reakcije koje ona može proizvesti. Bijelci, muškarci i drugi koji nemaju status žrtve vjerojatno neće prihvatiti novi moral i novu moralnu hijerarhiju u kojoj su na dnu. A možda će na kraju prihvatiti i onaj u kojem su na vrhu. Smatramo da je nedavna istaknutost alt-right bijelih nacionalista alarmantna i brinemo se da će je biti više kao reakcija na širenje kulture žrtve. Opasna je stvar potkopavanje kulture dostojanstva i njezinih ideala jednakosti – smatraju sociolozi.
Dva su istaknuta primjera pokreta i tendencija o kojima se danas može razgovarati u kontekstu kulture žrtve. Pokret #MeToo i kulturna aproprijacija. No pokret “MeToo”, odnosno njegov veliki dio, mogao bi se smatrati izrazom kulture dostojanstva, apelom na ideale koji su već široko zastupljeni u kulturi, ali često se krše u praksi. Žene koje zahtijevaju da ih muškarci na radnom mjestu ne maltretiraju, ne diraju i ne vrijeđaju te želja da se muškarci koji zloupotrebljavaju svoju moć na ovaj način suočavaju s posljedicama, ne oslanjaju se na radikalni feminizam. Čini se da pokušavaju iznijeti na vidjelo ponašanje koje se već smatralo pogrešnim, ali za koje mnogi ljudi nisu bili svjesni da se događa. Ali pokret #MeToo velik je i ima i manje glavnih elemenata pa su se neke optužbe doista izvlačile iz kulture žrtve na razne načine. Za razliku od toga, žalbe na kulturnu aproprijaciju, navode o prisvajanju tuđe kulture, prilično dobro ilustriraju kulturu žrtve. Bijelci koji nose pletenice su ugnjetavači, bijelci koji govore španjolski također. Kao i kod mikroagresije, uvreda je oblikovana kao pitanje kolektivnog ugnjetavanja kad jedne društvene skupine nanose štetu drugoj. A u praksi je to obično uvreda definirana identitetom, za što mogu biti krivi samo ljudi u određenim privilegiranim skupinama. Visoka osjetljivost kulture žrtava znači da neprestano nastaju nove vrste uvreda. Posebno zbunjujući aspekt je da su mnoge stvari koje se nazivaju kulturalnom aproprijacijom donedavno bile vrline, znakovi da je netko kozmopolit i otvorenog uma. – Ako išta drugo, mogli bismo očekivati da će socijalni i kulturni konzervativci biti najviše uznemireni zbog zapadnjaka koji vježbaju jogu ili meditaciju ili bijele djece koja usvajaju modu i frizuru crnaca. U mnogim slučajevima jesu, ali danas su takozvani naprednjaci često glasni i vidljivi kritičari – zaključuju Campbell i Manning. 

 

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora