Polnoćka u banjolučkoj katedrali sv. Bonaventure i ove je godine okupila vjernike željne božićne radosti, pjesme i zajedništva. No, ovog Božića dogodilo se nešto što će se dugo pamtiti: banjolučki biskup Željko Majić nije stajao za oltarom – nego je sjeo za orgulje.
Razlog nije bio unaprijed planiran ni protokolaran. Prehlada mu je oduzela glas, pa nije mogao propovijedati. U isto vrijeme, redoviti orguljaš bio je angažiran na Polnoćki u Prnjavoru. U maloj biskupiji, gdje se često oslanja na snalažljivost i dobru volju, stvari se ne rješavaju uvijek idealno – nego srcem.
I tako je biskup odlučio: ako već ne može govoriti, može svirati.
Te hladne božićne noći nije htio da vjernici ostanu bez pjesme. Jer Polnoćka bez pjesme, kako sam kaže, nije prava Polnoćka. I dok su se u crkvi palile svijeće, a ljudi se skupljali u klupama, biskup Majić zauzeo je mjesto uz orgulje i odatle vodio slavlje – glazbom.
Propovijed je toga puta zamijenila zajednička božićna poruka biskupa Bosne i Hercegovine, ali poruka večeri bila je jasna i bez riječi: pastir je tamo gdje je najpotrebnije.
Mnogi možda ne znaju da glazba biskupu Majiću nije strana. Još od sjemenišnih dana učio je svirati, a jedno je vrijeme bio i katedralni zborovođa u Mostaru. Iako su ga godine službe udaljile od klavijature, prsti pamte, kaže on sam. Božićne se pjesme, dodaje, ne zaboravljaju – baš kao ni vožnja bicikla.
Tako je ove godine, umjesto riječi s propovjedaonice, govorio notama. I možda je upravo ta jednostavna gesta – biskup koji svira kako bi njegovi vjernici mogli pjevati – bila najljepša božićna propovijed.
Jer Božić ionako nije u savršenoj organizaciji, nego u blizini, toplini i spremnosti da se učini ono što treba. Pa makar to značilo da se biskup, barem na jednu noć, pretvori u orguljaša.
Otvori KEKS Pay
