Običaj je običaj, pa i onda kada stvari ne idu baš glatko, kao što je posljednjih dana u BiH, kad je distribucija zakazala i novine se našle u najvećim problemima još od rata. Nakon još jednog dugog stvaralačkog i pregovaračkog dana koji je redakcija Večernjeg lista BiH iznijela na svojim leđima, uputio sam se održati običaj i otići gore gdje Božić traje cijelu godinu, kod Jerke Tolića Ćišića, pravopisno ispravno Jerka, ali u Hercegovini često vrijede drukčija pravila koja ljepše zvuče pa obećah ove godine Jerki da ću zamoliti lektorice da mi progledaju kroz prste, pa da i on i njegova Mira budu zadovoljni, a i autor ovih redova koji je, kako se čini, počeo uživati u kršenju pravila.
Vrijeme koje se mjeri rokovima
I možda je baš u tom kršenju pravila nešto simbolično jer Jerko i njegovo dvorište ionako ne pripadaju kalendarima ni normama, nego onim tišim zakonima srca po kojima se prepoznaje što je stvarno vrijedno čuvanja. A Jerko Tolić Ćišić je na Cerama, u naselju Tolići, i to su čitatelji Večernjaka naučili jer kod Jerke smo redovito u siječnju, kad sve prođe, da produljimo Božić jer životni je ritam postao takav da izuzev 25. kao da ne možemo doživjeti najradosniji dan u povijesti čovječanstva. U vremenu kad se sve mjeri rokovima i obvezama, Jerko nas podsjeća da postoje stvari koje se ne smiju ugurati u raspored, nego im se mora otvoriti prostor - baš kao što se nekad otvaralo kuću svakom dobronamjernom gostu.
Na stranici Radiopostaje Mir Međugorje njegove jaslice prikupile su čak 2500 lajkova i za 1100 lajkova iza sebe ostavile najbližeg pratitelja te nije prvi put da njegove jaslice ostvaruju pobjedu na natjecanjima. No te brojke, koliko god zvučale impresivno, u načelu su nebitne pred onim što se ne može izmjeriti - pred uzdasima ljudi koji zastanu, pred dječjim pogledima koji se zalijepe za svjetla u kućicama, pred starijima koji u tišini pronađu komadić vlastite mladosti. Kako i sam Jerko kaže, do nagrada mu nije, radostan je isključivo ako je nekome uspio približiti Božić, a kad vidimo nasmijana lica mladih i starijih koji kod njega dolaze, kako oživljavaju neka vremena kad su s obitelji punog srca slavili Božić, to onda postaje istinska nagrada Jerki i njegovoj Miri.
U tim trenucima shvatiš da postoje ljudi koji ne grade karijere, nego mostove, ne skupljaju priznanja, nego uspomene, i da je njihova tiha upornost često snažnija od bilo kakve promocije. Jerko je autor i velikih jaslica u crkvi svete Kate u Grudama te uistinu za taj posao ima čarobne ruke. Te ruke koje je rad oblikovao kao što je učinio kod mnogih hercegovačkih ljudi, kao da znaju pronaći ravnotežu između stvarnosti i sna - između kamena koji je težak i priče koja mora biti laka da bi dotaknula svakoga. Njegova vještina i nesebičnost prepoznate su diljem Hercegovine, pa ga brojni zovu za savjete ili traže pomoć pri izradi vlastitih jaslica. Bilo da daje ruke ili samo riječi podrške, Jerko uvijek rado sudjeluje, dijeleći svoje znanje i šireći duh zajedništva, onaj pomalo zaboravljeni osjećaj da se ništa vrijedno ne radi samo za sebe, nego uvijek i za drugoga. Ideja ima uvijek, a sve je dobro kad se one ostvare.
- Najprije stavim bor i struju na njega, a onda podno njega montiram grad, također struju u svaku kućicu. Onda montiram štalicu, a mora se vidjeti i vatra. Sav materijal čine kamen, mahovina i drvo, sve je prirodno, sve je hercegovačko, dvije tri vrste mahovine, lišajevi... - priča nam. Dok to govori, jasno je da ne opisuje samo tehniku nego i filozofiju - jer svaka ta sitnica ima svoje mjesto, baš kao što i svaki čovjek ima svoje mjesto u priči koju zovemo zajednica. Prostorija u kojoj se jaslice nalaze, u kojoj se Krist uvijek iznova rađa, danas je svojevrsni muzej iznad Gruda i tko se želi upoznati sa starinama i s poviješću Gruda i Hercegovine, može doći u ovaj bogati kutak i oživiti dašak prošlosti. U tom prostoru ne stoje samo predmeti, nego stoje tragovi ljudi, vremena i običaja koji se ne smiju prepustiti zaboravu jer bez njih bismo i sami postali siromašniji.
Povratak vrijednostima
Uz članove obitelji Tolić - Ćišić, na starim fotografijama gledamo i druga dobro poznata lica. Jedno od njih je ono fra Bernarda Marića, čovjeka koji je u svim vremenima, unatoč svim režimima, ustajao protiv nepravde i on je Jerki jedan od uzora u životu. I baš u toj poveznici vidi se da Jerko ne baštini samo zanat nego i vrijednosti - tiho, postojano, bez buke, ali s jasnom porukom da se čovjek mjeri po tome koliko je spreman stati uz druge. Jedna od stvari na koju je Jerko ponosan su i Tolića susreti.
Najveća želja Jerke Ćišića Tolića je da se što više ljudi vrati u rodni kraj. I možda ta želja danas zvuči kao san, ali snovi su često jedino što pokreće stvarne promjene jer bez njih bi se mnoge kuće zauvijek zatvorile, a mnoga dvorišta ostala bez smijeha. Kod Jerke se još vjeruje da povratak nije samo fizički čin nego i povratak vrijednostima, susjedstvu, razgovoru preko ograde i onom osjećaju da pripadaš mjestu koje te pamti.
Otvori KEKS Pay
