Kada god se u laminačkoj školi pored Gradiške oglasi zvono, Nadi i Branku Čugalju, bivšim učiteljima koji žive u blizini, zatreperi srce, navru snažne emocije. Njih dvoje su, počevši od šezdesetih godina prošlog stoljeća, izveli po 40 naraštaja učenika. Branko je umirovljen 2003., a Nada dvije godine poslije.
Uspomene su, priča Nada, još svježe, a sjećanja sežu u davne godine začetaka školstva u Lijevču polju. – Učionice su 1963. godine, kada sam ovdje prvi put stala ispred ploče i učenika, izložena njihovim radoznalim pogledima, bile pune, a uvjeti rada teški. Nije bilo dovoljno učitelja, nas dvoje predavali smo po nekoliko predmeta. Nastojali smo, osim školskih lekcija, doprinijeti izgradnji mjesta, škole, društvenih objekata – prisjeća se Nada svoje i Brankove uloge u ovom velikom selu tijekom radnog vijeka. – Smatramo da je uloga učitelja, nastavnika i svakog drugog radnika u prosvjeti veoma odgovorna i slojevita. Bio sam ravnatelj škole i predsjednik mjesne zajednice Laminci. Istu važnost davao sam obvezama u školi i selu – priča Branko, još uvijek vitalan i aktivan u svojoj sredini. – Mnogo smo uradili, izgradili školsku zgradu i druge objekte zahvaljujući velikoj volji mještana koje smo stalno poticali, njihovoj želji da doprinesu napretku, boljem životu – opisuje Branko Čugalj koji je napunio 80 godina, ali mu to ne predstavlja prepreku za stalnu fizičku aktivnost. Redovito se odaziva na skupove koje organiziraju njegovi susjedi, prijatelji i bivši učenici.
– Uvijek igram, pjevam, ne predajem se jer duh održava čovjeka. Moje misli su uvijek u pozitivnom smjeru. Budim optimizam jer to nam je najpotrebnije – smatra Branko.•
