"Rođen sam u Banjoj Luci 1961. Stanovao sam na periferiji, tako da u sebi imam i taj neki seoski život. Čim sam krenuo u školu, odmah sam počeo hodati po gradu. Već u ono vrijeme, u osnovnoj, imali smo svoje skupine, ovdje po ovim uličicama. Znaš, valjda, čitao si, 1969. bio je veliki potres u Banjoj Luci. Baš ovdje gdje sjedimo bila je jedna zgrada koja je bila potpuno srušena i poslije je napravljena nova. I sjećam se svih tih detalja...", kazala je legenda jugoslavenskog boksa i osvajač zlatne olimpijske medalje iz Los Angelesa 1984., Banjolučanin Anton Ante Josipović, novinarima Kurira koji su s njim razgovarali. "Sada neki ljudi kažu kako je tad bilo bolje, ma nije! Sad se živi isto kao što se živjelo, ali na drugačijoj razini. Sad ti je svijet ne nadohvat ruke, nego na ruci, internet je to sve donio", ističe. O svojim počecima Josipović je kazao: "Nijedan sport s loptom nije mi išao; ni nogomet, odbojka, košarka. Nisam bio timski igrač. I onda se pojavi boks. Tada je Slavija bila jak klub na jugoslavenskoj razini, pa čak i na europskoj, jer smo imali Marijana Beneša koji je 1973. bio u Beogradu prvak Europe. Sjajan je borac bio, prvak, obožavao ga je narod. On mi kao boksač nije bio uzor jer nisam mogao raditi to što je on radio. To je samo on mogao, zato i jeste jedinstven. Zvao sam ga Roki", kazao je Josipović za Kurir. "Stjecajem okolnosti pojavio se Predrag Krstić iz Beograda. On je bio sa Slavijom prvak bivše Jugoslavije i držao je sve to pod kontrolom. Njegov pandan u Beogradu je Čitaković s Crvenog krsta, i on je odatle. On se pojavi i 'ošajcuje' nas dvojicu-trojicu koji smo za njega talenti. Tad sam imao 16 ili 17 godina. Počeo sam s boksom s 14, još u osnovnoj školi. Vrlo rano sam ostao bez oca, u 8. godini. Otac Petar umro je u 40. godini. Imao sam dva starija brata, zovu se Ivan-Ivica i Boža. Ja kao najmlađi htio sam bilo što raditi, da pokažem ocu kako ću ja biti taj... Kako ću biti uspješan u nečemu." O svojim beogradskim danima kazao je kako je to dugo trajalo, od 1979. kad je ušao u prvi tim, kad je postao prvoligaš. "Sjećam se prekrasnih večeri na Crvenom krstu, na stadionu otvorenom, onom Radničkom. Tu su dolazili svi beogradski boemi, Dragan Nikolić, primjerice. I Mrka je bio, Milutin Mrkonjić. Bio je redovit i Branko Pešić, stari gospodin, beogradski gradonačelnik", kazao je Josipović. "Onda sam 1982. u Vukovaru bio prvak Jugoslavije, a do tada sam promijenio sve kategorije. I onda su počeli uspjesi u tim većim kategorijama i već dolazi do fizičkog vrha. U Jugoslaviji smo imali Matu Parlova, koji je 1972. bio prvak svijeta, a 1974. olimpijski. Pa se poslije Mate Parlova pojavio Slobodan Kačar, koji je isto u poluteškoj u Moskvi bio olimpijski pobjednik. I onda dolazi moje vrijeme, gdje sam se izborio s konkurencijom u kojoj su bili Peškaro, Jevtić, Kačar.
Obitelj, poslovi, uspjeh
Kad kažu da se dobro živjelo, ma nije se nešto živjelo! Živjelo se, tko je bio u nekoj situaciji da može nešto sa strane zaraditi. Ti ljudi su malo bolje živjeli. Radnička klasa je živjela kao i sad, uvijek je to slično. Zato kažem da sam imao nagon otići u London, Pariz, New York. Nemaš ništa više ovdje, da možeš računati na neki biznis kod nas. Postajem prvak bivše Jugoslavije 1982. i reprezentativac. Bio sam i prvak Balkana 1983. Bio sam na Svjetskom prvenstvu 1982. u Münchenu. I onda prvo pobijedim tog Nijemca. Bio je policajac po zanimanju. I dolaze naši momci iz Jugoslavije i stave mi novac u džep. Ja se oblačim, još mi ruka pukla, kost, pa me boli i ne mogu ići dalje, a pobijedio sam. Imao sam oko 200 maraka u to vrijeme i želio sebi kupiti onaj walkman, sat Seiko, ali nisam mogao to sve kupiti jer nisam imao dovoljno novca i - odjednom imam 4-5 tisuća maraka u džepu. Nikad više love nisam vidio u životu. I kažem im: 'Ljudi, što mi to dajete?!' Oni kažu kako su se kladili s Nijemcima, kako sam pobijedio i kako je red da i ja dobijem dio. Tako sam i ja zavolio taj sustav života", priča Josipović novinarima Kurira. "I onda stvari krenu nabolje. Idem na Balkanijadu 1983., porokam ih sve, i Turčina i Grka, i Bugarina, sve redom. I onda mi jedan Turčin, bogataš, dođe i kaže: 'Dođite ti i Radžepovski iz Makedonije kod mene u Ankaru, boksajte na mom imanju protiv mojih Turaka koje ste pobijedili, dajte im revanš i dat ću vam 50.000.' Recimo da nam je toliko ponudio. A ovi naši tad skočiše: 'Ne može to! Može samo čitava reprezentacija!' A on neće, on hoće samo nas dvojicu. Dogodilo mi se u Los Angelesu, recimo, da mi dođe Don King poslije polufinalnog meča na proglašenju, kada je bilo s Holyfieldom, diskvalifikacija i proglašenje, i kaže: 'Ti, mali, ostani ovdje u SAD-u, dobit ćeš milijun dolara!' Gledam u njega, a Mate Parlov, tad bio izbornik reprezentacije Jugoslavije, kaže mi da ostanem u Americi. A ja kažem: 'Vidi budale, ljudi moji! Čuj, da ostanem u Americi?! Idem ja u svoju Banju Luku.' Don Kinga sam odbio! Gleda Mate Parlov u mene, sjećam se dobro, i kaže: 'Jao, ludog Bosanca! Pa čovjek ti nudi milijun, nikad nitko nije dobio milijun dolara za ugovor! Nikad nitko nije to dobio, ne zato što si toliko dobar, nego zato što si bijel. Njima treba bijelac koji nešto vrijedi.' Holyfield je boksao u polufinalu s Brianom iz Novog Zelanda. Udario ga je poslije pa je diskvalificiran. Kada sam dobio olimpijsko priznanje, život mi se promijenio. Sve se mijenjalo iz temelja. Prva stvar, nisam razmišljao o novcu. Bilo je tada već novčanih nagrada, ali to je sve bilo od 20.000 do 30.000 maksimalno. Zaljubio sam se već u osnovnoj školi. Imao sam lijepe cure, a onda sam se prvi put i oženio. To je bila kći jednog bogatog zlatara. I odmah su mi svi govorili iza leđa kako sam se oženio zbog novca i zlata, a od njega nikad ništa nisam imao. Brak je trajao od 1986. do 1996. I to je previše. Tad sam sa suprugom Irenom dobio sina Tomasa.
On je sad s majkom, živi u Medulinu u Hrvatskoj. Boksao sam još nekoliko prvenstava. I onda se pojavi Halid Muslimović, oženi moju svastiku i nagovori me da organiziramo i osnujemo federaciju i počnemo organizirati profesionalne mečeve na razini Jugoslavije. To je bila 1990. I odem u Laktaše kod Milorada Dodika. On je tada postao načelnik Laktaša. Bili smo u prijateljskim odnosima, generacija... Kažem mu: 'Načelniče, imam ideju.' On je malo smanjio porez u Laktašima, privukao je privatne tvrtke iz ostalih republika. Rekoh mu: 'Ja sam za to da ovdje napravimo profi kamp.' Kaže: 'Napiši što ti treba i sjest ćemo i dogovoriti se.' Mile je takav čovjek. Sutradan ja kod njega. Rekao sam kako mi treba dvorana, oprema, federacija na razini Jugoslavije.
On je i tada imao dobre odnose s Beogradom. Tad je bio Ante Marković, reformist, na vlasti. Rekao mi je kako ćemo otići u Beograd i napraviti sjednice za federacije, da sve bude regularno. Milorad Dodik je prvi predstavnik prve profesionalne boksačke federacije u to vrijeme. A ja sam počeo već organizirati mečeve", kazao je za Kurir Anto Josipović. "Halid i ja smo to radili. Išlo je dobro. Zarađivali smo dobar novac u to vrijeme."
Poziv Jacka Nicholsona
Krajem 1991. već je počeo raspad te države i 1992. rat. Sve je stalo. Zbog nekih nesporazuma uskoro je Anto raskinuo suradnju s pjevačem.
Nastavlja dalje sa svojom pričom: "Imam sina u Banjoj Luci s trećom ženom. Ima 17 godina i zove se Luka. Imam i u Švicarskoj jednog sina. Tamo sam bio u braku s Oliverom. Ona ima sina iz drugog braka, ali on mi je kao sin. Sin joj je Kevin, koji je već mladić. Prvi sin je pokušavao trenirati boks, onda sam ga odvratio pa je otišao na nogomet. Ovaj mali Kevin u Švicarskoj je već zaposlen. Najmlađi nema nikakvu želju baviti se ičim. On je samo na telefonu. Otišao sam 1991. u Italiju. Prvo u Švicarsku pa nam je tamo propao meč, naljutim se i odem u Italiju. Bio sam u Rimu '92. pa se '93. vratio u Beč jer mi je bankrotirao menadžer u Rimu. I onda, kad je bio kraj rata, dođem u Zagreb. Da budem bliže Banjoj Luci jer sam veliki patriot. Ja volim Banju Luku. I Banja Luka mene voli. I preselim se u Medulin, u Istru. Dođem prvi put u Banju Luku poslije rata, bio je neki turnir. I tu je jedan idiot 1997. pucao na mene. Pobjegao je u Beograd i nastavio život. Liječnici su bili prema meni strašno fer i danas volim banjolučke liječnike i tvrdim kako su najbolji na svijetu. Oporavljao sam se dugo, imao sam teško ranjavanje. To je bilo u jednom kafiću. Iznenada, bez ikakvog razloga i povoda. Vidim da je poslije to urađeno po nagovoru neke službe, nečega. Ima više razloga. Prva stvar je bila politička, što su se ljudi vraćali na svoju imovinu. I onda je bilo potrebno da se zastraše nesrbi koji dolaze ovdje. Onda, to je i politički razlog zbog toga što su mi od prve žene ubili i oca i majku i još dvoje te opljačkali. I onda su se bojali mene da nešto ne istražujem, priča detalje svoga života Josipović novinarima Kurira.
Vrlo živopisno opisuje svoj susret s poznatim glumcem Jackom Nicholsonom. - Hostese mi kažu kako me zove Jack Nicholson na prijam kod njega u vilu. Oni su svjetski igrači koji su na mene gledali kao trofej, bio sam im zanimljiv. I nisam otišao. Moje mečeve je gledala i Diana Ross, Whitney Houston...
Svirali su nam u tom olimpijskom selu. Bio sam 60 godina savršeno zdrav. Nisam nikad imao nikakvih problema, osim šećera od stresa i burnog života. Prvi put mi se pojavila gangrena prošle godine. Ne boli previše, bio je u pitanju jedan prst. Legao sam u bolnicu, pokušavali su 7 dana s terapijom. Nije uspjelo, morao se odstraniti prst na desnoj nozi. Kažem: 'Ne daj Bože da je dalje otišlo. Ima još devet prstiju.' Banja Luka bila je najsportskiji grad na svijetu.
Jedini sam čovjek iz bivše Jugoslavije koji je izišao u New York Timesu na naslovnici poslije jednog finala. Prije mene je na naslovnici bio samo Tito. I nikad nitko nije izišao na prvoj stranici u New York Timesu. Tih 40 godina sad treba proslaviti. U Banjoj Luci smo napravili veliki doček kad smo se vratili iz Los Angelesa. Bilo je 30.000 ljudi. Postotno, po broju stanovnika, tada je Banja Luka imala sto i nešto tisuća, a imaš četiri medalje: tri zlatne i srebrnu. To nije imao Pariz, London, New York..."
Na kraju je ovaj boksački šampion za Kurir kazao: "Volio bih da me se sjećaju po tome što sam uvijek bio veseo. I kad mi je bilo najteže. Da me zapamte kao korektnog čovjeka koji nikog nije unesrećio. Boemski život vodim i danas. Ali da sam nekom život upropastio, nisam. Čak ni ženama."
Otvori KEKS Pay
