Vojarnu Stanislava Baje Kraljevića gdje su jučer postrojene postrojbe 1. Gardijskoga puka Oružanih snaga BiH, koja slijedi tradiciju Hrvatskoga vijeća obrane, točno prije 30 godina držala je pod nazorom JNA i srpske paravojne postrojbe u praskozorje okrutnoga rata koji je potrajao pune tri i pol godine. Cijelog ovoga tjedna diljem BiH raznim manifestacijama obilježava se 30 godina od utemeljenja HVO-a. Središnja ceremonija je u Mostaru gdje danas dolazi hrvatski predsjednik Zoran Milanović te će odlikovati četiri zborna područja i pokloniti se braniteljima koji su dali živote za slobodu.
Najzaslužniji za BiH
Na jučerašnjoj ceremoniji zamjenik ministra obrane BiH Mijo Krešić ustvrdio je kako “najveću zaslugu za strukturu koju danas ima BiH nosi Hrvatsko vijeće obrane”. Zamjenik načelnika zajedničkog stožera Oružanih snaga BiH general-bojnik Ivica Jerkić rekao je kako se mora očuvati sjećanje na poginule branitelje, o istini o ratu te ulozi HVO-a. Zapovjednik Prve pješačke (gardijske) pukovnije Oružanih snaga BiH brigadir Martin Pažin istaknuo je kako se s pravom i ponosom može reći da su pripadnici Hrvatskoga vijeća obrane dali veliki doprinos stabilizaciji ukupne situacije u BiH i potpisivanju Daytonskog mirovnog sporazuma. Uz brojne uzvanike, na svečanosti je sudjelovao i Mario Banožić, ministar obrane Republike Hrvatske. Agresija na Hrvate i BiH, ali i njihov najprije spontani, a onda i organizirani odgovor i otpor, međutim, počela je daleko prije 8. travnja 1992. godine kao formalnog dana osnivanja Hrvatskoga vijeća obrane kao vojne sile ovoga naroda. Unatoč brutalnosti koju su bivša JNA i paravojne srpske postrojbe počinili u Ravnom početkom listopada 1991., prvi napad na teritorij BiH nastanjen Hrvatima dogodio se napadom i uništavanjem sela Uništa podno Dinare u općini Bosanskom Grahovu. Prvo je to napadnuto, razoreno i etnički očišćeno mjesto 10. svibnja 1991. godine, odmah nakon masakra u Borovu Selu. Hrvatima iz BiH i njihovu vodstvu bilo je jasno što je posrijedi - da će se agresija i nasilje prenijeti i na njih. Iz redova policije, lovačkih udruga i dragovoljaca nastaju prve oružane skupine branitelja. Stvari su se dodatno uozbiljile nakon dolaska rezervista JNA i četnika na područje Hercegovine sredinom rujna te godine. Već tada Hrvati provode obuke, nastaju prve dragovoljačke postrojbe, nadzire se kretanje neprijatelja. Bilježe se i prvi oružani incidenti te se zaustavlja daljnje zauzimanje dominantnih kota od neprijateljske JNA. Hrvatsko vodstvo u BiH na dan pada Vukovara 18. studenoga 1991. uspostavlja Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu s odlučnošću obrane stoljetnih hrvatskih područja. Rat je na vratima. Njezino čelništvo predvođeno pokojnim predsjednikom Matom Bobanom 8. travnja 1992. godine u Mostaru utemeljuje Hrvatsko vijeće obrane (HVO) kao oružanu silu hrvatskoga naroda. Sve to događa se doslovno u presudnim danima za obranu Hrvata od Posavine do Neuma. Upravo tih prvih tjedana i mjeseci sukoba sa srpskim snagama uspjehe bilježe postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane potpomognute Hrvatskom vojskom na području Posavine, dok su daleko nadmoćnije postrojbe JNA i srpskih paravojnih postrojba uspjele nanijeti nekoliko poraza HVO-u. Jedan od najtežih bio je onaj na Kupresu. U napadu dvaju korpusa JNA osvojen je Kupres, a napredovanje je zaustavljeno kod Šujice. Istodobno, u Posavini su HVO i HV zauzeli čak i Modriču, a hrvatske snage su odolijevale najdulje do listopada 1992. u Bosanskome Brodu. U međuvremenu, pali su Odžak, Šamac, Derventa jer su Srbi koncentrirali goleme vojne snage u akciji “Koridor” kako bi osigurali vezu Beograda, Banje Luke i Knina. Na području Livna HVO i HV nadljudskim u naporima zaustavili oklop JNA pod zapovijedanjem najprije generala Ante Rose, a onda i Ante Gotovine. Na tome području su linije manje-više mirovale sve do 1994. godine kada se krenulo u oslobodilačke operacije koje su u konačnici dovele i do završetka rata te sklapanja mirovnoga sporazuma. Prva oslobodilačka operacija bile su Lipanjske zore, koja je kasnije dobila taj naziv. Pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, snage HVO-a i HV-a zaustavile su najprije srpsko napredovanje prema Neumu, a onda forsiranjem Neretve krenule u oslobađanje cijele istočne obale Neretve te su protjerale neprijatelja sve do današnje međuentitetske crte razdvajanja. U središnjoj Bosni Hrvati su u ratu s JNA izgubili Jajce, koje su zajedno s Dobretićima povratili 1995. godine kao i druge općine. Rat u središnjoj Bosni i Hercegovini između dojučerašnjih saveznika za HVO, ali i Armiju BiH bio je iznimno iscrpljujući. A uslijedio je nakon objave mirovnoga Vance Owenova plana.
Cincar, Zima... Maestral
Osobito su velika stradanja bila postrojbi HVO-a u središnjoj Bosni u kojoj je 15.000 branitelja odolijevalo napadima agresora iz redova Armije BiH. Potpisom mirovnoga sporazuma 1994., taj je rat okončan. Na području Posavine HVO je opstao na području Ravne Brčkog, Orašja i Domaljevca. U Sarajevu se nasilno gasi HVO zbog prijetnje da izbije otvoreni rat, a u Tuzli postaje sastavnicom Armije BiH. Tijekom 1994. godine HVO se preustrojava i profesionalizira s više brigada.
Tijekom 1994. i 1995. godine slijede operacije Cincar, Zima ‘94., Skok 1, Skok 2, Ljeto ‘95., Oluja, Maestral i Južni potez u kojima su hrvatske snage koje su činili HVO i HV oslobodile najveći dio zapadne Bosne, ali i Krajine u Hrvatskoj. Sve to dovelo je do održavanja mirovne konferencije u Daytonu te potpisivanja mirovnoga sporazuma. Tijekom rata pripadnici HVO-a počinili su zločine, uključujući i one u Ahmićima, Stupnome Dolu, za što je osuđeno više dužnosnika. Bili su organizirani i logori u kojima su u nehumanim uvjetima držani zatočenici. Pred Haaškim tribunalom i domaćim sudovima osuđeno je više pripadnika i dužnosnika Herceg Bosne i HVO-a. Istodobno, za brojne masovne zločine nad Hrvatima poput onih u Grabovici, Uzdolu, Doljanima, Trusini, Maljinama, Bikošima, Buhinim Kućama, Križančevu Selu, Briševu... i desecima drugih pred Međunarodnim sudom u Haagu nije osuđen nijedan zapovjednik Armije BiH ili Vojske RS-a. No, zločini koji su počinjeni ne mijenjaju istinu o ulozi ove oružane sile u BiH ni o Herceg Bosni. Nije za utjehu da je po postotku HVO počinio daleko manje zločina nego druge dvije vojske. Jedino na hrvatskoj strani nije tijekom rata bilo masovnih grobnica. Nakon rata HVO postaje dio Vojske Federacije BiH, a kasnije reformom obrane iz 2005. i Oružanih snaga BiH. Prije 30 godina kao i danas upravo postrojba koja slijedi tradiciju HVO-a jamstvo je sigurnosti i opstojnosti bh. Hrvata kao jednoga od tri tvorbena naroda BiH. •
