Naslovnica Vijesti

Hrvati se ne slažu ni oko toga kada su i odakle došli

Najnovija teorija o porijeklu Hrvata je ona dr. Vladimira Sokola i kaže da su naši preci došli s područja današnje Češke, iz porječja Labe
28. veljače 2018. u 07:10 0 komentara 360 prikaza
Foto: wikipedia

Pradomovina Hrvata bila je u Češkoj, a naši su se preci u svoju novu domovinu doselili potkraj osmog stoljeća, tvrdi arheolog dr. Vladimir Sokol, koji je nakon višegodišnjeg istraživanja utvrdio da Hrvati vuku podrijetlo iz porječja Labe, prema čijem je keltskom nazivu Alba (Bijela) u 10. stoljeću pogrešno nastao pojam Bijela Hrvatska, koji bi trebao glasiti Polapska Hrvatska. 

Najnovija je to u nizu teorija o dolasku Hrvata kojima se znanost intenzivno bavi posljednjih desetljeća. Najpoznatija među njima dugo je bila slavenska teorija, prema kojoj su Hrvati bili jedno od slavenskih plemena, koje se na područje između Drave i Jadrana doselilo u 7. stoljeću iz tzv. Velike ili Bijele Hrvatske. Utemeljena je na povijesnom zapisu bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta koji u svome djelu “O upravljanju carstvom” izrijekom tvrdi da su Hrvati na ove prostore došli na poziv bizantskoga cara Heraklija kao njegovi saveznici u borbi protiv divljih Avara.

Ratnici koji su potjerali Avare

Moćno hrvatsko ratničko pleme potjeralo je Avare, formiralo vlastitu državu, a ilirskim i keltskim plemenima koja je zateklo na tom području nametnulo je svoj jezik i upravu.

Slavenskoj teoriji u prilog ide i poznata legenda o sestrama Tugi i Bugi, prema kojoj su Hrvati izvorno Slaveni, koji su na današnje prostore došli u drugoj polovici 7. stoljeća, nakon odvajanja od dotadašnjih saveznika Anta. Prema toj legendi, na pohodu su ih predvodila petorica braće, redom plemići Kluk, Lobel, Kosjenac, Muhlo i Hrvat te sestre Tuga i Buga. I Franjo Rački, najznačajniji hrvatski medievist, sredinom 19. stoljeća razvio je svoje viđenje slavenske teorije podrijetla i dolaska Hrvata, pa je tako tvrdio da su se Hrvati naselili zajedno s ostalim Slavenima uključujući Srbe te da su dolaskom na ova područja utemeljili dvije zajednice te se s vremenom odvojili.

Rački je osjećao zajedništvo Južnih Slavena te smatrao da Hrvati neizbježno njemu pripadaju te da hrvatski identitet ne postoji bez slavenskoga. Javni promicatelji slavenske teorije u novije doba su povjesničar prof. dr. Neven Budak, jezikoslovac dr. Alemko Gluhak i antropolog akademik prof. Pavao Rudan, a od mlađih zagovaratelja i povjesničar Višeslav Aralica. “Danas je ipak općeprihvaćeno mišljenje da su Hrvati bili slavenskoga porijekla, ili barem da su se kao Slaveni naselili u Dalmaciji. Nemoguće je pritom odricati i izvjesne iranske utjecaje na njihovu etnogenezu, ali ih ne treba ni prenaglašavati.

Uostalom, u hrvatskoj etnogenezi veliki je udio imalo i zatečeno romanizirano stanovništvo, kao i druga slavenska plemena, ispremiješana s Hrvatima”, mišljenja je profesor Budak. Jer, s početkom 20. stoljeća počinju se razvijati teorije prema kojima su oni Hrvati koji su stigli u Dalmaciju prije nego što su se izmiješali sa starosjedilačkim stanovništvom bili iranskog podrijetla. Uporište ovoj tezi leži u pronalasku Tanaiskih ploča na ušću rijeke Dona u današnjem Azovu, na kojima je zapisano ime Horoathos. Prema iranskoj teoriji, uz koju su stali mnogi istaknuti svjetski povjesničari i jezikoslovci, Hrvati vuku podrijetlo iz Irana u vrijeme perzijskih vladara Kira II. i Darija I.

Ovu je teoriju čvrsto zastupao učeni hrvatski isusovac Stjepan Kazimir Sakač (1867.-1973.), koji ime Hrvata dovodi u izravnu vezu s imenom jednoga staroperzijskoga plemena, koje se zvalo Harahvaiti, a njihova zemlja Harahvatia. Prema toj teoriji, Hrvati bi ustvari bili iransko pleme koje je zahvaćeno seobama krenulo prema Europi te se usput slaveniziralo, zadržavši samo svoje ime i neke dijelove tradicije poput narodnih pjesama ili vjerovanja.

Iranska teza ponovno je oživjela u 90-ima, ali bez iznošenja relevantnih znanstvenih argumenata. Na povezanost hrvatskog imena s iranskim područjem te na mogući način njegova daljnjeg prenošenja upozorio je povjesničar Jevgenij Nikolajevič Paščenko.

Prema trećoj teoriji, stari Hrvati podrijetlom su od Istočnih Gota (Ostrogota), jednog od najmoćnijih germanskih plemena, a zagovornici te teorije svoje zaključke temelje na raširenosti imena Hrvat na područjima gdje su živjela gotska plemena, na sličnim završecima brojnih gotskih i hrvatskih imena i naziva, te na neospornoj činjenici da je upravo gotsko-runsko pismo bilo podloga hrvatskoj glagoljici.

Teorija koja govori o Hrvatima kao Gotima izvore pronalazi u djelima Popa Dukljanina i Tome Arhiđakona koji Gote spominju te ih čak i izjednačavaju s Hrvatima odnosno Slavenima.

Poljski sociolog Ljudevit Gumplowicz predstavio je tezu da su Slaveni u ono doba bili nesposobni stvoriti vlastitu državu te da stoga Hrvati moraju biti Goti koji su se nametnuli zatečenim Slavenima na području današnje Hrvatske. Danas se vezano uz tu teoriju najviše postavlja pitanje jesu li oni prvi Hrvati koju su došli u Dalmaciju bili gotskog ili slavenskog podrijetla te jesu li se u seobama izmiješali s gotskim stanovništvom za koje se vjeruje da su tijekom 6. stoljeća također živjeli, iako u malom broju, na tim područjima.

Kako navodi mlada osječka znanstvenica Josipa Pleša koja se bavila teorijama o podrijetlu i dolasku Hrvata, gotska teorija korištena je u svrhu jačanja ideologija te je dobila na popularnosti tijekom postojanja Nezavisne Države Hrvatske. “Ustaške vlasti isticale su kako smatraju da Hrvati, unatoč tome što se služe slavenskim jezikom, nisu Slaveni, već da potječu od germanskog plemena Gota. Zbog toga što su povjesničari koji su zastupali tu temu bili prihvaćeni od strane ustaškog režima, kasnije se na gotsku teoriju gledalo kao na dio ustaške propagande koja nema veze s povijesnom istinom.

Ovakvo gledanje bilo je zastupljeno i kod stranih povjesničara poput Stanleya G. Paynea, poznatog teoretičara fašizma koji je u podržavanju gotske teorije vidio poticaj ustaških vlasti prema širenju rasne ideologije. Danas se može više kritički promatrati na takve zaključke te reći kako se teze jedne teorije koja se razvila i prije ustaškog režima ne bi trebalo potpuno vezati uz one koji su je podržavali te podleći političkim manipulacijama”, navodi Pleša.

Proganjan i ubijen povjesničar

No, gotska teorija u drugoj je polovici 20. stoljeća radom komunističkih vlasti potpuno zanemarena. Stvaranjem socijalističke Jugoslavije, bilo koja druga teorija koja odvaja Hrvate od Južnih Slavena te samim tim i Srba, bila je odbačena kao što su i povjesničari koji su je zastupali bili proganjani i ubijani. Kerubina Šegvića, povjesničara koji je javno zastupao gotsku teoriju, u dobi od 78 godina komunističke su vlasti optužile te je vlastita uvjerenja u konačnici platio životom.

Zaključno, sve spomenute teorije poprilično se razlikuju u vremenu dolaska i podrijetlu naših predaka, a zajedničko im je da ni oko jedne ne postoji suglasje te da su izvori kojima o toj tematici raspolažemo i danas vrlo oskudni. No, to upućuje samo na jedno: da je rasprava i dalje otvorena i da će se posve izvjesno nastaviti.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.