Za Grgu Matića iz obližnjih Višića može se reći da je kroničar zbivanja na čapljinskoj veletržnici u Tasovčićima. Praktički od njezina otvaranja 1997. godine, svakodnevno prodaje robu. Zanat je, kaže, ispekao u ranoj mladosti prodajući s majkom na metkovačkoj veletržnici proizvedeno voće i povrće, piše portal Večernjeg lista BiH.
Uvjeti proizvodnje
Nakon što je nekadašnji gigant "Razvitak" iz Metkovića, u kojem je bio zaposlen, klonuo, posvetio se poslu na veletržnici u Tasovčićima prodajući svoju i robu od drugih proizvođača koju otkupljuje. Zahvaljujući u mladosti stečenom iskustvu, nije mu bio problem prilagoditi se novom "biznisu". Grga, kako ga zovu znanci, na naš upit kako ocjenjuje prošlu, 2023. godinu iz kuta proizvođača kaže:
- Što se mene tiče, ja sam zadovoljan, zadovoljan sam bio svake godine do sada. Posao kojim se bavim je težak, naizgled nekome može izgledati da je lako doći tu pokupiti novac i otići. Međutim, dvadeset i pet, šest godina ustajati u dva, tri sata ujutro, svaki dan izuzev nekoliko dana za blagdane ili državne praznike kad veletržnica ne radi nije nimalo lako. Bilo ljeto, bila zima, kiša ili sunce, ja moram biti na štandu! Našao sam sebe u tome, to je posao koji volim raditi, radit ću ga dok god budem mogao izići iz kuće. Osobno sam zadovoljan, međutim, zadovoljstvo je stvar svakog pojedinca, s kojim proizvodima radi i način na koji radi, kao i u svakom poslu - kaže za Večernjak Matić.
- Što se tiče prošle sezone, mogu reći da je svaki artikl imao neko svoje povoljno razdoblje. Ne može se reći da je neki proizvod stalno išao dobro, izuzev možda krumpira. Znalo se dogoditi da "zaštopa" malo zelena salata, ali idu u to vrijeme blitva, paprika ili rajčica, pa dolazi razdolje drugih proizvoda. Uglavnom, kad pogledamo sveukupno kroz cijelu godinu, svi su proizvodi išli, svi su imali svoja dobra razdoblja. Došlo je vrijeme da ljudi, što mi kažemo, "svaštare", nisu na jednom ili dva artikla koja, kad prispiju, nemaju cijenu pa odu u gubitak. Međutim, proizvođači koji imaju po pet, deset proizvoda, što mi zovemo "pijacarenje", koji prodaju nešto gotovo svaki dan tijekom godine, mislim da trebaju biti zadovoljni - dodaje.
Dakle, nema više monokulture na ovdašnjem selu kad je riječ o povrtlarstvu?
- Nema, nema, takvo vrijeme dolazi. Onda se moramo vratiti i na uvjete same proizvodnje. Poljoprivredna proizvodnja lani u odnosu na dvije prethodne godine poskupjela je više od sto posto, počevši od sadnog materijala, sjemena, sredstava za zaštitu, svega. Cijene repromaterijala su drastično išle gore, što se odrazilo na proizvodnju. To znam na primjeru moga sina. Neki su se povrtlari odrekli pojedinih kultura ili smanjili proizvodnju. Tu je zatim problem radne snage, mladost se razišla po Europi, odlaze i danas, a stariji rade koliko mogu jer teško je naći radnika da vam radi na dnevnicu. Sve se to odražava na proizvodnju i cijene.
Matić je poznat po šarolikom štandu, na ovo područje je uvodio neke kulture.
- Možda je moj posao koji sam radio prije rata zaslužan za to. Putovao sam po cijeloj bivšoj državi, pa bih po završenom poslu znao obići veletržnice i tržnice, one su duša grada. Bez tržnice i bez tržnoga dana grad nema duše - konstatira.
- Budući da sam ja radio u Metkoviću, imao sam prijatelje i znance koji su, kao i ja, ostali bez posla pa su se počeli baviti poljoprivrednom. Kad je njima bio otežan plasman robe, dovozili su na ovu veletržnicu. Znali su me pa bi meni mnogo njih znalo dovozili tu robu, a ja sam prosljeđivao dalje za Bosnu i Hrvatsku. Tako su na ovo područje počeli stizati cvjetača, brokula, kupus pupčar… Prvi sam počeo prodavati korijen celera, peršina, pastrnjaka, rotkve, hrena, koje sam nekad vidio po Slavoniji, Srbiji i Vojvodini. Masa naših ljudi nije znala za te kulture. Kupusnjače su stizale iz okolice Metkovića, a korijenaši iz Crne Gore preko Trebinja. S vremenom su i naši ljudi počeli to proizvoditi. Proizvode i danas, ali u manjim količinama. Ja dva puta tjedno korijenaše dobivam iz Moštra kod Visokog. Nije to trgovina na tone, ali pojedini ljudi traže, netko kao začin, netko kao lijek, uglavnom, može se prodati - kaže.
Više ne ide na tone
A sve što se može prodati je roba, dodali bismo na ove riječi gospodina Matića, koji je, uz ostale stalne prodavače na veletržnici u Tasovčićima, zaslužan za zaživljavanje prodaje, zatim i proizvodnje tikava, različitih sorti krastavaca, pa čilija, batata… Jednom riječju, od nekadašnje specijalizacije – proizvodnje tri, četiri povrtlarske kulture, paleta proizvoda se proširila, s tim da se, osim krumpira i lubenica, više ne prodaje na tone, nego na kilograme i "kvintale".
