Naslovnica Vijesti

Građanski model dugoročno znači državu većinskoga bošnjačkog naroda

03. prosinca 2018. u 11:00 1 komentara 751 prikaza

Po struci diplomirani teolog, magistar filozofije i doktor povijesnih znanosti o temi odnosa arapsko-islamske i zapadno-kršćanske civilizacije dr. fra Luka Marković franjevac je Bosne Srebrene podrijetlom iz Posavine, trenutačno na službi u Franjevačkom samostanu u Tolisi. Pišući za katoličke medije ovaj franjevac, iza kojeg su i godine pastoralnog rada u Njemačkoj, otvoreno i britko piše o položaju Hrvata u BiH, odnosu Hrvatske i međunarodne zajednice prema Hrvatima u BiH, ali i odnosu islama i kršćanstva u BiH kao i na europskom kontinentu. S dr. fra Lukom Markovićem razgovarali smo u povodu izlaska njegove knjige sabranih tekstova na veoma aktualne teme.

“Europa i njezine dileme. Nije dobro, ali ima nade” knjiga je vaših sabranih tekstova objavljenih u katoličkom tisku u BiH i Hrvatskoj posljednjih godina koja je izašla nedavno u nakladi Glasa Koncila. Donosi mnoštvo tekstova u kojima sasvim otvoreno govorite o mnogim aktualnim temama, od položaja Hrvata u BiH do odnosa islama i katoličanstva u BiH kao i Europi. Ono što vas izdvaja u odnosu na većinu autora vaš je konstruktivan pristup, uz analize stanja nudite konkretna rješenja ne libeći se otvoreno prozvati odgovorne. Od brojnih zanimljivih tema o kojima pišete, krenula bih od BiH i položaja Hrvata u ovoj zemlji. Jasno nam je da su Hrvati u odnosu na druga dva konstitutivna naroda neravnopravni. Ima li načina da se izbore za svoju jednakopravnost?

- Hrvati u BiH moraju imati zajedničku strategiju glede ostvarenja svoje ravnopravnosti. Do sada smo imali uglavnom dvije suprotstavljene strane, kao i treću koja nezainteresirano promatra čitav taj proces. Nije dovoljno samo govoriti o neravnopravnosti Hrvata u BiH, što čine ljudi okupljeni oko HDZ-a, nego je nužno pronaći i jedno riješenje s kojim će u konačnici biti zadovoljni svi Hrvati u BiH. Takvo rješenje je moguće pronaći samo ozbiljnim sučeljavanjem različitih gledišta među Hrvatima. Put do ostvarenja ravnopravnosti Hrvata u srednjobosanskim enklavama u kojima je većina ili manjina nije jednostavan. Sa sličnim problemom sučeljavaju se i Hrvati Žepča ili moje Posavine, koja je spala sa 160 tisuća Hrvata na nekih tridesetak u Posavskoj županiji, te dvadesetak u drugim općinama Posavine. Za to je potrebno puno senzibiliteta i razgovora među Hrvatima, ali i s Bošnjacima i Srbima. Tu je i ona druga skupina Hrvata, apsolutno u manjini, koja se drži sekularnih Bošnjaka vjerujući kako je u građanskoj državi moguće postići ravnopravnost za sve. Takvi ne shvaćaju, obuzeti samo trenutačnim stanjem, da će ta sekularna grupacija s vremenom postajati među Bošnjacima sve beznačajnija. Istodobno će se u mješovitim sredinama smanjivati broj Hrvata. O tome bi trebali dobro razmisliti Hrvati koji se toliko zdušno zauzimaju za građansku BiH. Jer građanska BiH znači “jedan čovjek, jedan glas”. A to znači tko s vremenom bude većina, odlučivat će o svemu, pa i o tome smijem li reći uopće da sam Hrvat. Zar među Bošnjacima nema i danas onih koji misle da u BiH nema Hrvata i Srba? Ima ih. Bojim se čak i previše. Trećoj skupini Hrvata pripadaju oni koji su toliko razočarani gubitkom vlastitog zavičaja, vjerujući da su za sve krivi Tuđman i hercegovačka politika, pa ih i ne zanima što će se dalje događati. Nužno je objediniti sve tri skupine i izaći s prijedlogom koji će biti prihvatljiv Bošnjacima, ali i Srbima. Jer i Srbi se moraju pomiriti s time da Republika Srpska nije vječna. Uostalom, i Srba je sve manje u BiH. Za Hrvate je jedno od mogućih rješenja svakako entitet diskontinuiteta, nepovezana federalna jedinica ili savez hrvatskih županija, s tim da se osiguraju sva građanska prava Hrvata koji ostaju izvan toga prostora, kao i prava Bošnjaka i Srba koji se nađu u tom prostoru. Švicarska je jedan od dobrih primjera za to. Pa tamo ima županija s 15 tisuća stanovnika. Zašto Žepče, recimo, ne bi moglo biti hrvatska županija? Zašto u središnjoj Bosni ne bi mogla biti formirana jedna hrvatska županija?

Uz zajedništvo, nedostaje li hrvatskim političkim, kao i predstavnicima Katoličke crkve, više konstruktivne kritike, hrabrosti nazvati stvari i događaje pravim imenom te u konačnici ustrajnosti do ostvarenja cilja?

- Kad se Hrvati slože oko rješenja hrvatskog pitanja, sve će biti lakše. A za tako nešto potreban je konsenzus svih važnijih čimbenika kod Hrvata, kako Crkve i politike tako i intelektualaca, koji dosad nismo imali. Bilo je previše vrludanja bez ozbiljnog promišljanja. Došao je trenutak u kojem Hrvati moraju zauzeti zajedničko stajalište glede hrvatske ravnopravnosti ispod koje se ne može ići. Mislim da sve što imaju Srbi i Bošnjaci moraju imati i Hrvati. Ako su to federalne jedinice, onda ne dvije nego tri. Naravno, uvijek pazeći da ne bude u potpunosti zakinuta ona grupacija bilo kojeg naroda koja ostane izvan svog većinskog prostora.

Vi ste među rijetkim franjevcima Bosne Srebrene koji se otvoreno protivi opciji građanske BiH jer bi ona, po vama, značila dominaciju jednog, većinskog naroda, a to su Bošnjaci. U tom kontekstu zagovarate federalizaciju kao način uređenja BiH čemu se najglasnije protive upravo stranke koje se deklariraju kao građanske. Jeste li zbog ovakvih stavova imali neugodnosti i među svojom subraćom, posebno onima koji također zagovaraju građanski model uređenja BiH?

- Problema s kolegama nemam jer u razgovorima pokušavam uvijek argumentirati, shvaćajući i poziciju onih koji drugačije misle. Pri tome sam doživio veliku zabrinutost za budućnost hrvatskoga naroda u BiH. Već sam napomenuo da neki, pa i fratri, a to je malen broj, govore rado o građanskoj BiH. Ali taj njihov pogled na građansku državu se jako puno razlikuje od one građanske BiH o kakvoj sanja Željko Komšić i drugi. Govore to u želji da zaštite sve Hrvate, svejedno gdje žive. Problem je u tome što ponekad možda zaboravljaju da više nema one multikulturalne BiH kakva je postojala u bivšoj državi. Okolnosti su drugačije, kao i namjere Srba i Bošnjaka. Svi igraju svoje igrice. Srbi srbuju. Bošnjaci govore o građanskoj državi, dalekosežno misle na bošnjačku.

U svojim tekstovima, pa i u ovom razgovoru, vi se dotičete trećeg entiteta. Kako objasniti da se i samo spominjanje trećega, hrvatskog entiteta u BiH dočekuje izrazito negativno, posebice u bošnjačkoj javnosti koja vas je u stanju samo zbog spominjanje ovoga pojma optužiti da dijelite BiH, pozivate na rat, ali i da ste fašist! Ima li treći entitet veze i s jednim od triju navedenih pojmova?

- Treći entitet diskontinuiteta je opravdana hrvatska želja s obzirom na okolnosti u kojima se nalazimo. Naime, Srbi svoj imaju, a Bošnjaci se trude svim silama da Federaciju pretvore u svoj entitet. Pratim u zadnje vrijeme izjave akademika Durakovića i pojedinih muslimanskih intelektualaca pa se pitam je li moguće da netko može tako nisko moralno pasti da opravdava to da Bošnjaci biraju Hrvatima predstavnike, pogotovo one u Domu naroda. I što je još gore, ljudi se čude da Hrvati to ne prihvaćaju. Upravo takva razmišljanja trebaju prisiliti Hrvate na zbijanje redova i jaku lobističku politiku. Moje iskustvo mi kaže da su tu jači, ponekad ugledni Hrvati u inozemstvu, nego oni koji se bave politikom Doma, a nemaju prijatelje među europskom i svjetskom elitom. Tuđman je to znao jako dobro iskoristiti kod priznavanja Hrvatske. Na kraju, sasvim je normalno da nas nazivaju fašistima oni koji iz fašističkih pobuda djeluju uskraćujući nam prava koja oni imaju. Pa to je u povijesti bila uvijek igra nečasnih igrača. Napad je najbolja obrana. Bošnjaci i Srbi to veoma vješto koriste uvjeravajući svoje zaštitnike kako su Hrvati fašistoidni.

Kako gledate na odnos predstavnika druga dva konstitutivna naroda u BiH, Srba i Bošnjaka prema Hrvatima u BiH? Je li im konačan cilj nestanak Hrvata iz BiH?

- Onim nacionalistički “zadojenima” jest želja nestajanje Hrvata u BiH. Ne znam samo u čemu se po tom pitaju Dodik razlikuje od Izetbegovića? Zar nam o tome ne govori dovoljno to da su Hrvati u Republici Srpskoj već nestali, a da su na putu da iščeznu i u Federaciji? Kad bi bilo poštenih namjera, učinilo bi se sve da Hrvati zavole BiH. A zavoljeti je mogu samo ako su ravnopravni.

Kako ocjenjuje aktualnu politiku Hrvatske prema Hrvatima u BiH, kakva bi ona zapravo trebala biti?

- Hrvatska politika svela se uglavnom na trenutačnu deklarativnu podršku. Za kratko vrijeme bit će u Zagrebu zaboravljeno da su Bošnjaci na jedan nečastan, planski način izabrali Hrvatima člana Predsjedništva u BiH. Ne daj Bože da nam još i u Dom naroda ubace svoje ljude. Put za uništenje Hrvata je tada otvoren. Tko će štititi vitalne nacionalne interese? Onaj Bošnjak koji je preko noći postao Hrvat? Hrvatska je potpisnica Daytona i jamac njegova provođenja. Daytonski sporazum je poodavno narušen, a Hrvatska šuti. Još samo treba dokinuti županije i Hrvati će se masovno iseliti. A što radi Hrvatska? Nakašlje se i ništa više. Da nije u pitanju gradnja Pelješkog mosta, vjerojatno bi odnos prema Komšiću bio puno lojalniji. A gdje bi bila danas Hrvatska bez herojske borbe Posavaca, otpora u zapadnoj BiH, kao i u središnjoj Bosni? Hrvatska mora konačno shvatiti da su Hrvati u BiH važan čimbenik za stabilnost Hrvatske.

Je li vrijeme i za promjenu međunarodne politike prema BiH, prije svega politike velikih europskih sila kao što je Njemačka u kojoj ste godinama živjeli i pastoralno djelovali?

- Naravno da je vrijeme. Ali za to se treba znati izboriti. Odlaskom Angele Merkel promijenit će se neke stvari. Ali potrebno je ozbiljno lobiranje. To ne mogu uraditi one napuhane žabe koje nisu u mogućnosti popiti kavu s njemačkim uglednicima, nego ljudi koji imaju njemačke prijatelje na visokim pozicijama. Što znaju Angela Merkel, Macron ili Trump o Hrvatima u BiH? Ništa. A važan smo čimbenik. Puno važniji nego se misli s obzirom na previranja u svijetu, s obzirom na emigracije i sukob ideologija. Nije svejedno hoće li Hrvati govoriti jednim glasom ili će sutra neki trčati u američko Veleposlanstvo i pričati o tome da je građanska država rješenje jer su dobri s nekim predsjednicima tzv. građanskih stranka koje jedino takva može zadovoljiti. Treba objasniti zapadnoj politici da će se Bošnjaci, kad odrade posao građanske države, vrlo brzo riješiti. Islam doživljava negativnu renesansu i ona neće mimoići ni BiH.

Koje su glavne greške međunarodnih predstavnika u BiH, posebno prema Hrvatima u BiH, doprinose li oni normaliziranju stanja i pomirenju među narodima koji žive u ovoj zemlji ili rade upravo suprotno?

- Svi dosadašnji predstavnici u BiH uglavnom su radili na stvaranju građanske države, protiv Hrvata. Bojim se da su to neki činili ne shvaćajući da time pomažu stvaranju dvaju entiteta, srpskog i bošnjačkog. Vrijeme je da odu ili dođu ljudi koji imaju vizije i žele onoliko demokracije i ljudskih prava u BiH koliko i u vlastitim državama. Uostalom, tko su nam bili visoki predstavnici? Ne poznajem nijednoga koji je u svojoj državi nešto značio.

Ovih se dana navršila godina od izricanja pravomoćne kazne čelnicima Herceg Bosne. Kako objasniti ogromnu količinu mržnje u medijskom prostoru nakon izricanja presude prema Herceg Bosni i njezinim čelnicima, ali i hrvatskom narodu, koja je išla do ismijavanja s činom samoubojstva generala Praljka?

- Presude se moraju poštivati, čak i tada kad su s našeg gledišta nepravedne. Ali to mora važiti tada za sva tri naroda. Problem je kod svih isti. Svi svoje brane, a tuđe napadaju. Bošnjaci su doživjeli neviđenu euforiju kod osude spomenutih Hrvata, a svoje osuđene smatraju nevinim herojima. Upravo ta euforija je opasna. Ona ukazuje na to da ratno stanje još uvijek traje. Samo bitke se vode drugačijim sredstvima. A mi Hrvati se pri tome očito ne snalazimo. Ponekad se treba braniti lobiranjem, a ne jadikovanjem.

Je li vrijeme da više od 25 godina nakon rata priznamo da je žrtava kao i zločinaca bilo na svim stranama i imali bez istinskog suočavanja s prošlošću BiH priliku za budućnost?

- Naravno da su sve tri strane počinile zločine. Zločin nad Bošnjacima u Srebrenici i drugim mjestima govori o tome, kao i stradanja Srba u Sarajevu ili Hrvata od Neuma do Orašja. Žrtava je bilo na sve strane. A to znači da je bilo i zločinaca na svima stranama. To se mora prihvatiti i tražiti suživot dalje. Ne možemo stoljećima opterećivati generacije onim što je bilo u prošlosti. Srbi su počinili mnoge zločine u prošlom ratu upravo zbog toga jer su imali opasna i često iskrivljena sjećanja i o onim silnim žrtvama kojih nije bilo. Francuzi i Nijemci ne vole se previše, ali surađuju. To nije tajna. Zašto to ne bi jednoga dana mogli biti Hrvati, Srbi i Bošnjaci na Balkanu. Treba izabrati samo pametan put da se do toga dođe. Ali taj put mora biti pravedan i jednakopravan za sve. U BiH za sva tri naroda.

Koliko je dijalog islama i kršćanstva važan za opstanak BiH?

- Jako je važan. Usudio bih se čak reći da mir u BiH ovisi daleko više o pronalaženju pravednoga suživota između muslimana, katolika i pravoslavaca, nego o tzv. predstavnicima građanskih stranaka, koji se u zadnje vrijeme prodaju za demokrate.

Može li se odnos kršćanstva i islama u BiH promatrati kroz odnos ove dvije religije u Europi?

- Stanje u Europi nije dobro. O tome pišem jako puno. Ovih dana se u Njemačkoj održava Islamska konferencija, susret vladinih izaslanika s predstavnicima muslimanskih udruga. One liberalnije muslimane štiti policija jer im je život ugrožavaju islamisti. Slično je i u drugim europskim državama. U svojoj prvoj znanstvenoj knjizi o islamu “Polemika ili dijalog s islamom” (Svjetlo riječi, 1995.) pisao sam o sukobima i polemici između arapsko-islamske civilizacije i kršćanskoga svijeta. Želio sam potaknuti na dijalog. Dobro je prihvaćena i među muslimanskim znanstvenicima. U drugoj “Treći sukob ili susret islama i kršćanske civilizacije” (Rabic, 2013.) također sam pisao o potrebi dijaloga, ali sam upozorio na opasnosti koje prijete zbog negativne renesanse islama. O njoj Bošnjaci šute. A upravo sam u njoj govorio o razlozima za propast Arapskog proljeća i nužnosti modernog tumačenja Kurana ako želimo dijalog i mir. Bojim se da je danas u azijskom i afričkom islamskom svijetu moguća samo vojna ili vjerska diktatura. Zar na to ne upućuje i ponašanje Erdogana u nekad prilično sekularnoj Turskoj. Upravo to treba biti razlog za muslimane i kršćane u BiH da poduzmu sve kako bi se religije približile, približavajući time vjernike jedne drugima.

Na kraju, ima li nade za spas kršćanske Europe i tradicionalnih vrijednosti kršćanstva na Starom Kontinentu i koliko bi sudbina tog procesa mogla utjecati na BiH i odnose među pripadnicima različitih vjera i naroda u BiH?

- Možda bi na vaše pitanje bilo najbolje odgovoriti upozorenjem da su civilizacije dolazile i prolazile. Samo Bog zna što će se dogoditi s našom. Ako Mu je po volji, pronaći će način da nas zadrži. Naša zapadnoeuropska je u krizi. Tu krizu može pojačati sučeljavanje s jako konzervativnim islamskim došljacima, i to do te mjere da dođe do sukoba civilizacija, a može odvesti i do renesanse kršćanstva. Radije sam optimist nego pesimist. Na kraju bih poručio samo jedno: čovjek može prihvatiti znanost, ljudska prava za svaku osobu, sekularnu državu i ostati vjernik. Jedna od mojih knjiga nosi naslov “Znanost ne isključuje vjeru” i govori o tome da se znanost i vjera nadopunjuju. I jedno i drugo su u potrazi za istinom. Kršćanstvo u Europi se s tim pomirilo. Morat će s vremenom i islam, ako želi miran suživot. A to važi i za ljude u BiH. Što to prije shvatimo, približit ćemo se jedni drugima. Najveći problem među ljudima stvara uvjerenje da posjeduju apsolutnu političku, znanstvenu ili vjersku istinu. 
Tko tako misli nije spreman na dijalog. A bez dijaloga nema mira i suživota.•

 

  • brodarevac:

    Ovakav sistem znači dominaciju manjinskog narod po svim principima, počev od odnošenja odluke gdje 15% blokira ostalih 85%, gdje 15% na osnovu ugroženosti dobije 33% vlade, gdje 15% dobije 33% mjesta u državnom aparatu, gdje 15%..... A gdje je tu demokratija.