Kada govorimo ili pišemo o povijesti čitlučkog kraja, nijednu rečenicu i nijednu jedinu riječ nije moguće izgovoriti i napisati, a da se u njezinu središtu ne nađe svećenik franjevačkog reda. S franjevcima se na svijet dolazilo, odrastalo, živjelo, radovalo, tugovalo i s njega odlazilo.
Oni su u Hercegovini neuke ljude prva slova učili pisati, savjetovali kako kuću treba graditi, gospodarstvo podizati, djecu odgajati i kako svom narodu i svakom živom čovjeku na isti način služiti.
Brotnjo je mali prostor, ali veliko i nepresušno vrelo svećeničkih zvanja. Ima tu akademika, znanstvenika, duhovnika, pjesnika, glazbenika, poliglota, mudrih i umnih ljudi. Među živim svećenicima spominjem se akademika Stjepana Krasića, dr. Šimuna Šite Ćorića, dr. Ivana Dugandžića, dr. Ivana Ševe, fra Marinka Šakote – stožernika najvećeg marijanskog svetišta, misionara fra Slavka Solde, velikog graditelja fra Mire Šege i napose dr. Tomislava Pervana, zlatomisnika ovih dana.
Nepravedno je isticati jednog ili dvojicu, ali sigurno nitko se neće uvrijediti ako kažem da se na prijestolju nalazi fra Didak Buntić (1871. – 1922.). O tom gorostasu franjevačkog reda pučki pjesnik Nikola Kordić (1897. – 1947.) pjeva ovako:
Da je meni pero Homerovo,
da je tinte k’o Jadransko more,
a papira kao Bosna ravna,
pa da pišem od jutra do mraka,
opjevao ne bih fra Didaka.
U jednoj ranijoj kolumni predstavio sam se fra Didaku Buntiću kao potomak njegova suvremenika i DHL poštom, na onaj drugi svijet, uputio mu otvoreno pismo i zamolio da kao učen i mudar čovjek, kao vješt diplomat i poliglot koji razumije mnoge, pa i jezik kojim je Isus govorio, zastane i Visokom nebeskom predstavniku ispriča što su ovozemaljski silnici učinili njegovu narodu i kakvu su mu nepravdu nanijeli.
Uz veliki prinos u zaustavljanju rata i poratnih nesporazuma nisu smjeli tenkovima upasti i uništiti okosnicu razvitka i napretka – Hercegovačku banku, dugim cijevima rasturiti izvrsno organiziranu televizijsku postaju EROTEL, gradu Mostaru nametnuti neodrživi Statut niti im za predstavnika nametnuti osobu koju narod ne želi.
Previše je ovo nepravde!
Svatko zna, dragi fra Didače, da ste prije stotinu godina, u vrijeme gladi i svake oskudice, skupljali djecu i s mostarskog željezničkog kolodvora vodili ih u ravnu i plodnu Slavoniju. Živote im spašavali! O tom se knjige pišu. Kazališne predstave se igraju. Čujem da se o filmskom uprizorenju razmišlja. Vremena su se promijenila. Granice se otvorile! Bilo bi dobro kada bi netko od Vaše subraće, poučen onim što ste radili prije stotinu godina, okupio djecu gastarbajtera i s münchenskog, bečkog, dublinskog i inih željezničkih kolodvora vratio ih u ove krajeve.
Prije nekoliko dana u uredu me posjetila prijateljica, mudra žena i majka iz Tomislavgrada. Priča da je njezino naselje postalo pusto.
“Imam deset svežnjeva različitih ključeva susjednih kuća koje, s vremena na vrijeme, obilazim i gledam da koje staklo nije puklo… Da vodovodna cijev ne pušta i ne kapi. Da netko nije provalio i kuću opljačkao. Sve kuće su”, priča moja sugovornica, “komforne i raskošno opremljene. Ljudi su, radeći u Njemačkoj, štedjeli i gradili uvjete za svoj povratak. Danas su prilike drugačije. Djeca se iz škola ispisuju. Odlaze cijele obitelji. Odlazi staro i mlado, zaposleno i nezaposleno. Neizvjesnost i strah od novih sukoba caruje”.
Potaknut ovom pričom, rekoh joj kako sam neki dan putovao prema Bihaću i sve to svojim očima promatrao. Od Livna do Grahova s lijeve i desne strane polja dugog 50 km kuće su zatvorene. Rolete spuštene, kapije zaključane. Nigdje parkiranog vozila ni dimnjaka iz kojeg se vatra naslućuje. Samo brojevi na kućama svjedoče. Sve je pusto i odumire.
Na isti način i istom dinamikom odlazi se iz svih hercegovačkih općina. Nisam čuo da je iz Čitluka i Međugorja netko otišao. Nakon pet stoljeća osmanske uprave i nesreće, jednog stoljeća svega i svačega, vrijedni ljudi oslobodili su se hipoteke neprijateljskog kraja i svojim vrijednim rukama, bez stabilnog državnog okvira i svoje banke, napravili iskorak od sedam milja.
U nedjelju, 25. studenoga, na blagdan svete Katarine, pošao sam u Čitluk u mjesnu crkvu Krista Kralja. Pozvao me je blizak srodnik dr. fra Tomislav Pervan na svoje zlatno misno slavlje. Jedinstvena prilika i velika čast ne mogu se propustiti. Svaka druga obveza mora se odgoditi, mora sačekati. Kada se temeljito zaviri u životopis dr. fra Tomislava Pervana, trebalo bi jedno dobro pero i veliko jezero tinte, trebala bi knjiga tvrdih korica i čvrstog poveza. Na svečanom ručku u prelijepom hotelu Kaktus, s posvetom slavljenika, dobio sam knjigu “Zlatomisnik”. Četiri stotine stranica premalo je. Pitanje je bi li dvostruko i trostruko veća knjiga mogla sažeti, prikazati i valjano predstaviti ono čega se slavljenik u svom svećeničkom životu dotakno.
Ipak, ne treba mnogo truda da se pronikne u karakter ove broćanske obitelji. Fra Tomislav će ponosno ispričati kako su 1944., u vrijeme rata i općeg siromaštva, njegovi roditelji na svojoj svadbi skupili nešto novca i odnijeli ga još siromašnijoj djeci u Bijelo Polje. Humanizam i osjećaj zajedništva kakvi se danas ne mogu ni zamisliti.
U središtu misnog slavlja sa suzom u očima fra Tomislav je nadahnuto i s neizmjernim poštovanjem govorio o svom ocu Ivanu i majci Zori, o ljudima koji su svojoj obitelji, poslu, Crkvi i svom narodu bili potpuno posvećeni i zavapio: “Gospodine, smiluj se! Gospodine, smiluj se mom ocu Ivanu i mojoj majci Zori. Budi im milostiv!” U tom času glas mu je zadrhtao, za čas je zastao, primirio se i nastavio voditi misno slavlje.
Jer, ruke oca Ivana i majke Zore, zna to fra Tomislav, danju i noću bile su spremne prihvatiti svaki posao koji je pred njima, pa i onaj kojim je kamen uzbrdo trebalo valjati. U obitelji u kojoj je desetero malodobne djece nema i ne može biti praznog hoda. Rijetko se na svijetu mogu sresti ljudi koji su sa svojim poslom, svojom obitelji i svojim narodom srasli kao što je to u broćanskom kraju i cijeloj Hercegovini.
Znali su otac Ivan i majka Zora cilj svoga poslanja i koje im plodove njihova žrtva treba donijeti. E, ne može biti boljeg i svetijeg ploda od velike razgranate obitelji koja se vinula do osamdesetog broja! Desetero djece, devet obitelji, puno pomlatka – puno unučadi i praunučadi.
Od raskrižja ceste koja vodi prema Krehinu Gracu i, s druge strane, prema Paoči, rodnome mjestu fra Didaka Buntića, do moga odredišta trebalo je prijeći dva-tri kilometra. S lijeve i desne strane ceste poredane su uredno projektirane obiteljske kuće, vile, hotel Kaktus i nogometni stadion. Na brijegu dominira crkva Krista Kralja sa zvonikom koji se izdiže i sve nadvisuje. Ovo mjesto poprište je velikih događaja, o čemu se brine i piše fra Tomislav.
Za one koji neće biti u prilici pročitati knjigu “Zlatomisnik”, podsjetit ću što su o fra Tomislavu napisali oni koji ga dobro i najbolje poznaju. Tako dr. fra Ivan Dugandžić piše da je Tomislav Pervan natprosječne intelektualne nadarenosti i čovjek estetske protežnice, što se najbolje očituje u njegovu naglašenom zanimanju za književnost, likovnu umjetnost i posebice klasičnu glazbu. Na više mjesta, od značajnih glazbenih autoriteta, čuo sam da od fra Tomislava nema boljeg poznavatelja klasične glazbe. On je osoba enciklopedijskog znanja i obrazovanja.
U ponedjeljak ujutro u moj ured s povodom navratio je mostarski župnik don Luka Pavlović. Brine se o pravosudnoj sudbini jednog čovjeka. Kada sam mu počeo pričati o jučerašnjem slavlju, reče mi:
“Po nekoliko puta čitam književne osvrte fra Tomislava Pervana i svaki put na isti način i s istim zanosom budem ushićen. Moram ga nazvati, čestitati mu i poželjeti još dugo godina u službi naše Crkve i našeg naroda”.
Dr. fra Bernandin Škunca piše kako je uvijek jednako oduševljen i obogaćen onim što fra Tomislav napiše i objavi. Tako uman čovjek potreban je našem vremenu. On, kao malo tko drugi, nesebično dijeli riječi utjehe i nade.
Suvremenik fra Gabrijel Mioč piše da je u novije doba teško naći snažnije pisane riječi. Međugorski, danas već legendarni župnik fra Marinko Šakota, poručuje da fra Tomislav zaslužuje najozbiljniji pristup kao osoba, znanstvenik, duhovnik, teolog i svestrani pisac i svjedok vremena.
Zašto suvremenici, svi odreda mudri i umni ljudi, ovako pišu o fra Tomislavu?
Zato što je svojim životom i svojim postupcima, u najteža ratna vremena, propovijedao da je razgovor bliži ljubavi nego mržnji, bliži slobodi nego prinudi, bliži istini nego laži i obmani, bliži pravnoj državi nego diktaturi i, konačno, bliži zdravome životu nego političkim brbljanjima.
Fra Tomislav je, kao provincijal, poput velikog njemačkog pisca i mislioca Thomasa Manna (1875. – 1955.) svojim životom, u svakoj prilici, izgovarao molitvu pomračenoj zemlji da nauči pomiriti se sa susjedima i sa samom sobom. Jer, nesretan je narod koji izlaz za sebe traži u užasima rata i ubijanju nedužnih ljudi.
Na zlatnom misnom slavlju nije bilo duge propovijedi i dugih govora. Osjećao sam se ugodno i pomalo u uzvišenom raspoloženju. Prošlost koju smo slavili izgledala je jasnije i svjetlije nego što mi obično izgleda. Masa koja se tiskala po svakome kutku mjesne crkve doimala se kao velika, složna obitelj koja se okupila oko božićnog drvca. Kada čovjek osjeti ovako zadovoljstvo sa samim sobom i svim oko sebe, to budi i navješćuje nadu u neka mirnija i sretnija vremena. Sretan je kraj i sretan je narod koji porodi ovakvog velikana duha i uma kao što je naš slavljenik dr. fra Tomislav-Toma Pervan.
kolumna josipa muselimovića
