U potrazi za Englezom koji živi i radi u Zagrebu, a veliki je nogometni fan, pronašli smo dr. sc. Paula Stubbsa, sociologa koji radi kao znanstveni savjetnik u trajnom zvanju na Ekonomskom institutu u Zagrebu.
Profesor Stubbs se već udomaćio u Hrvatskoj u kojoj živi već 28 godina, još od 1993. kada je došao volontirati u izbjegličkom kampu u Savudriji. - Napustio sam Englesku nezadovoljan s poslom sveučilišnog profesora, a ostao sam u Hrvatskoj jer sam bio u prilici kombinirati istraživanje i aktivizam ali i zato što sam se zaljubio a 1995. i oženio. Kad je već tako, pitali smo ga imali možda i hrvatsko državljanstvo. - Nemam. Kada se dogodio Brexit, pokušavao sam dobiti sve potrebne papire i žigove, ali sam na kraju zaključio da je dovoljan stalni boravak. Prema uvjetima sporazuma o izlasku Velike Britanije iz Europske unije ja u osnovi imam ista prava kao i građani EU, uz neke iznimke. Nedjeljnu utakmicu Engleske i Hrvatske gledat će izvan Zagreba.
- Gledat ću u Zagorju, uz roštilj, s punicom, njenim sinom i njegovom suprugom koji će svi, dakako, navijati za Hrvatsku. Moja kćer Mia poći će sa mnom, no ona nije zainteresirana za utakmicu, baš kao i supruga Jasmina. Moj sin Luka planira gledati s prijateljima u Zagrebu. Hoće li u takvom okruženju navijati za Englesku 100 posto ili ipak nešto manje? - Ne, neću biti 100 posto za Englesku, ali, recimo, više do 50 posto. Nisam toliko veliki navijač reprezentacije, više me zanima moj Liverpool. Volio bih da i Hrvatska i Engleska budu uspješne na Prvenstvu. Ima li još Engleza s kojima dijeli navijačku strast a da žive u Hrvatskoj?
- Obično kažem ljudima da nisam došao živjeti i raditi u Hrvatsku kako bih upoznao druge Engleze. Od Engleske mi nedostaju samo igra kriket i začin kari. Međutim, igram kriket i ovdje i kroz to sam upoznao neke Engleze i jednog Velšanina. Iz nekog razloga, možda vezanog uz pandemiju koronavirusa, ne osjećam toliko navijačkog fanatizma vezanog uz ovo Prvensto kao uz prethodna velika natjecanja. Koji od engleskih poraza od Hrvatske je bilo teže preboljeti? Onaj kvalifikacijski na Wembleyju (2:3) ili onaj u polufinalu Svjetskog prvenstva (1:2)? - Onaj u polufinalu, a gledao sam ga za vrijeme ljetovanja u Grčkoj. I prije isteka 90 minuta bilo je jasno da je Hrvatska bolja momčad, manje umorna i odlučnija. Kao što zasigurno znate, Engleska nije ništa osvojila od 1966., kada smo bili svjetski prvaci, a ja sam tada imao sedam godina. Sjećam se da sam taj finale gledao kod kuće, na našem malom crno-bijelom televizoru.
A u kojoj je pobjedi Engleske nad Hrvatskom pak najviše uživao? - Sa sinom i njemačkim prijateljem, koji je nosio hrvatski dres, išao sam na utakmicu u Maksimiru 2008. godine kada je Engleska pobijeila 4:1. Bio je to izvrstan nastup, ali odlučio sam ne slaviti previše. Kakav je omjer snaga danas, tri godine nakon SP-a u Rusiji?
- Ne zaboravite da su engleske nacionalne vrste često izgledale sjajno na papiru, ali bi na turnirima uvijek nekako podbacile. Ovo je bolja Engleska od one iz 2018., a dvojica mladih igrača Mason Mount i Phil Foden donose novo uzbuđenje. Hrvatska je pak slabija jer ima niz neiskusnih igrača, no još uvijek imate igrače koji se jako dobro snalaze u nekim od najjačih liga u Europi. Ipak, Mandžukića, i, posebno, Rakitića nemoguće je brzo zamijeniti. Profesor Stubbs, ističe, da je na individualnoj razini, veliki navijač Luke Modrića. - On je jedan od najboljih kreativnih veznjaka na svijetu. Uživo sam ga gledao dok je igrao za Dinamo i već tada bi odigrao dodavanja kakvih se malo koji drugi igrač mogao sjetiti. Još uvijek može nevjerojatno dobro čita igru i može imati veliki utjecaj na ovom Prvenstvu. U vrijeme dok je Modrić igrao za maksimirske modre, naš sugovornik je bio Dinamov pretplatnik.
- Sin i ja smo imali godišnje ulaznice nekih pet godina zaredom, dok nismo shvatili da je način vođenja kluba zaista problematičan. Volio sam gledati i Eduarda da Silvu koji bi imao sjajnu karijeru da nije doživio onu strašnu ozljedu kada je igrao za Arsenal. U međuvremenu sam izgubio interes za Hrvatsku nogometnu ligu jer je bilo premalo utakmica koje bi bile dovoljno zanimljive, a najbolji igrači prebrzo su se prodavali. A uz to su sumnje u korupciju, pa čak i namještanje utakmica, uvijek bile prisutne. Priznaje da mu je bilo nestvarno kada je Dinamo sa 3:0 pobijedio Tottenham? - Iznenadilo me to priličo, no Dinamova je momčad tu utakmicu igrala sa velikom strašću i to protiv momčadi čiji igrači više nisu bili motivirani da se bore za svog trenera pa nije iznenađuuće da je nakon toga Mourinho ostao bez posla. Ovih dana svi imaju svoje mišljenje o odluci hrvatskih nogometaša da ne kleče tijekom intoniranja nacionalnih himni u znak odrške pokretu Black Lives Matter. - Bio sam iznenađen kada sam to čuo. Mislim da nisu pokušali shvatiti da je to znak globalnog pokreta u borbi protiv rasizma u sportu. Bila bi to snažna poruka da su se sve reprezentacije oko toga mogle složiti. Volim način na koji mnogi Hrvati pokazuju strast prema svojoj reprezentaciji, no u društvu postoji i potreba za povlačenjem crte između patriotizma, nacionalizma i šovinizma.
Tko više voli nogomet, Englezi ili Hrvati?
- Nemoguće je to reći jer i jedni i drugi vole sport jednako. Ako uzmete 11-godišnjaka u bilo kojoj od ove dvije zemlje i on će vam reći da im je nogomet najvažniji sport. Što to prosječnog Engleza tako veže uz sport? - Nogomet je tradicionalno služio kao neka vrsta ispušnog ventila za ljude koji su imali dosadne ili rutinske poslove. Ono što je, možda, iznenađujuće jest da se to nastavlja čak i kada je velik novac oduzeo klubove njihovim navijačima. Kao navijač Liverpoola, ja sam proveo 30 godina čekajući naslov prvaka i znam da je strastveno praćenje tog kluba bio i nekin način održavanja povezanosti s mojim korijenima. To me vraćalo u vrijeme kada me je otac vodio na utakmice i kada bismo stajali na Kopu, pa često nisam vidio puno. No, on mi je usadio strast. Nažalost, umro je 2019. i ostao sam iznenađen kada sam na njegovom sprovodu shvatio da su mnogi članovi obitelji zapravo navijači Evertona, velikog gradskog rivala. Najteži trenutak u tih 30 godina za bilo kojeg navijača Liverpoola zacijelo je bila ona tragedija koja se dogodila 1989. u Sheffieldu kada je na stadionu Hillsborough u navijačkom stampedu, nastalom radi loše kontrole priljeva navijača na tribinu, smrtno stradalo 96 osoba.
- U to vrijeme bio sam bio socijalni radnik u Liverpoolu i sjećam se da sam morao zapisivati imena stradalih za slučaj da smo radili s njima. Tada sam se dobrovoljno javio da budem jedan od onih koji odgovaraju na pozive na liniji za pomoć onima koji su bili pogođeni tim nemilim događajem. Iako je sada toliko očito da navijači nisu bili krivi, bojim se da nitko od nadležnih koji su krivi nikada neće biti kažnjeni. Nekoliko godina prije britanska premijerka Margaret Thatcher krenula je u obračun s navijačkim huliganizmom. - Mnogo je stvari koje ne mogu oprostiti premijerki Thatcher, a jedna od njih je činjenica da je stala na stranu policije i odbila vidjeti što se doista dogodilo na Hillsboroughu. Za nju su nogometni navijači bili građani drugog reda. Umjesto da se podižu ograde, kako bi se tako zaustavio huliganizam, odlučeno je da tribine nogometnih stadiona budu sjedeće, prilagođene obiteljima.
Može li se tome zahvaliti što danas nema nereda na engleskim stadionima?
- Puno je socioloških studija koje sugeriraju da se veliki dio huliganizma događao izvan terena, da su ti okršaji bili unaprijed dogovoreni, a da su mnogi vođe huliganskih skupina radili na poslovima poput bankarstva ili odvjetništva. A oni su te subotnje navijačke okršaje vidjeli kao kompenzaciju za njihov dosadni život. Naravno, puno je pomoglo kada su stadioni učinjeni sigurnijima kao i to što klubovi rade s mladima iz šire zajednice. Borba protiv rasističkih, seksističkih i homofobnih skandiranja također je bio važan potez. Daleko je od savršenog, jer sada mnoge nogometaše zlostavljaju na društvenim mrežama, no manje je problema na samom stadionu.
