Milivoj Jovančević poznat je i mnogima omiljeni pedijatar, a knjiga koju je napisao sa suradnicima “Godine prve: Zašto su važne?” doživjela je već svoje jedanaesto izdanje. Ovaj je cijenjeni liječnik dio tima nove pedijatrijske zdravstvene ustanove, u Zagrebu nedavno otvorene Poliklinike Salvea čiji se rad temelji na dvije temeljne komponente – općoj pedijatriji koja počiva na holističkom konceptu i skrbi za cjelokupno zdravlje djeteta te subspecijalističkih i usluga suradnih struka.
To znači da na jednom mjestu istovremeno možete zatražiti uslugu cijepljenja, obaviti suvremene i brze dijagnostičke postupke, dobiti psihološko i nutricionističko savjetovanje, obaviti fizikalnu terapiju. Dr. Jovančević ističe kako je iznimno važna i djelatnost zdravstvenog prosvjećivanja i primarne prevencije bolesti putem predavanja te pisanih i videomaterijala na web-stranici Poliklinike Salvea. Ordinacija.hr donosi razgovor s doktorom o zdravstvenim tegobama najmlađih.
U sezoni smo respiratornih infekcija. Kako zaštititi dijete od njih, kako mu inače poboljšati imunitet?
Infekcije dišnih puteva djece jedan su od najvažnijih javnozdravstvenih problema zbog svoje masovnosti, neugoda kojima je dijete izloženo i zbog posljedičnih direktnih i indirektnih troškova. Mišljenja sam da značaj ovog problema nije dovoljno jasno naglašen u javnosti, naime uobičajeno se smatra da je normalno da mala djeca budu često bolesna.
Postoje vrlo jednostavni i učinkoviti načini kako zaštititi djecu, osvrnimo se samo na iskustva u nordijskim zemljama gdje je učestalost ovih infekcija za oko 70% niža. Boravak djeteta u prenapučenom i pregrijanom prostoru zasigurno je jedan od najvažnijih nepovoljnih čimbenika. Djeca bi trebala provoditi većinu vremena vani, bez obzira na vremenske uvjete (Skandinavci kažu da ne postoji neprikladno vrijeme, nego neprikladna odjeća i obuća za određene klimatske uvjete).
Prostor u kojem dijete boravi ne bi trebalo biti ugrijan više od 21 Celzijeva stupnja. Nadalje, rano pohađanje kolektiva (prije navršene 2-3 godine) donosi veću učestalost infekcija. U prvoj godini pohađanja kolektiva djeca su tijekom sezone respiratornih infekcija u prosjeku bolesni 2-3 puta mjesečno.
Važna je i higijena prostora (površina na kojima se djeca igraju, stolova, igračaka), redovito prozračivanje prostora i edukacija djece o temeljnim higijenskim navikama kao što je npr. kašljanje i kihanje u rukav (ili lakat), a ne u dlan ili rupčić. Bolest djeteta zahtijeva pojačanu njegu, često i kućno liječenje (bolovanje roditelja), sirupe protiv vrućice, za kašalj, kapi za nos i različite dodatke prehrani (vitamine i sl.).
Stručnjaci koji se bave ekonomikom zdravstva govore da su navedeni direktni troškovi ovakvih bolesti, kao i indirektni troškovi (npr. gubitak zbog izostanka radnog doprinosa u proizvodnji i stvaralaštvu), ogromni. Preraspodjelom sredstava u povećanje standarda predškolske skrbi i zdravstveno prosvjećivanje roditelja i stručnjaka koji rade s djecom se mogu ostvariti velike uštede i smanjiti neželjene učinke na zdravlje.
Uobičajeno roditelji traže neki sirup ili drugo čudotvorno sredstvo za “jačanje” imunosti. Nažalost tako što ne postoji. Zdrava (raznovrsna i uravnotežena) prehrana, kretanje i boravak na zraku su nužni za razvoj optimalnog zdravlja i otpornosti.
S kojim se bolestima djece danas najčešće susrećemo? Jesu li se one posljednjih desetljeća promijenile?
Odista se proteklih desetljeća uvelike promijenila zdravstvena problematika djece. Promijenili su se životni uvjeti – djeca sve ranije odlaze u kolektiv, sve se ranije susreću s vrlo agresivnim uzročnicima bolesti (virusima) zbog kojih sluznica dišnih puteva ostaje dulje vrijeme promijenjena i osjetljivija na nove infekcije.
Ovakva stanja u sprezi sa sve većim brojem škodljivih čimbenika iz okoliša (zrak, voda, hrana, odjeća, obuća, kozmetika) vjerojatno su uzrokom sve veće učestalosti alergijskih bolesti kože, dišnih organa i probavnog sustava. Promijenjeni način života i sve veća opterećenja kojima su izložene mlade obitelji imaju odraza i na psihološki i socijalni razvoj djece.
U stručnoj literaturi navedena skupina poremećaja naziva se “novim bolestima” i o njima se intenzivnije počelo raspravljati prije tridesetak godina u razvijenim zapadnoeuropskim zemljama. Posebno je važno naglasiti važnost optimalnih uvjeta tijekom trudnoće i prvih godina života koji bi trebali maksimalno zaštićeni od stresa.
Rano roditeljstvo bi trebalo imati bezuvjetnu potporu (bližnjih, ali i cijele društvene zajednice) kako bi se prirodni procesi ranog emocionalnog razvoja odvijali neometano i kako bi roditelj imao dovoljno vremena i energije skrbiti o usvajanju zdravih životnih navika.
Iz podataka nakon obavljenog sistematskog mališana koji su ove jeseni sjeli u školske klupe vidljivo je da njih deset posto ima povišeni kolesterol, svaki peti mora na dodatan pregled vida, a uz pretilost imaju problem i s visokim krvnim tlakom. Nije li to alarmantno?
Naravno, i sve navedeno je većim dijelom posljedica promijenjenih uvjeta odrastanja. Manjak kretanja, neodgovarajuća prehrana, prekomjerno gledanje ekrana, manjak igre i socijalizacije pridonose nastanku ovih stanja koje trenutačno ne predstavljaju znatniji trošak za zdravstveni sustav i širu društvenu zajednicu, no zasigurno će dugoročno uzrokovati veliku štetu.
Struka kaže da je stoga ulaganje u zdravstvenu prevenciju u dječjoj dobi najunosnija investicija koja donosi po prilici sedam puta veću dobit od uloženog (podaci Svjetske banke). Više od trgovine oružjem ili od farmaceutske industrije. Stoga je preporuka da se uložena sredstva u preventivne aktivnosti ne smatraju troškom, nego unosnom investicijom. A to može imati velikog učinka u planiranju državne makroekonomije.
Kako najbolje možemo pratiti razvija li se dijete u skladu sa svojom dobi i što to zapravo znači – kada se i što treba u razvoju dogoditi?
Postoje dvije razine praćenja razvoja djeteta. Jedna je roditeljstvo, gdje postoji manja ili veća razina stručnog znanja (o zdravstvenom razvoju), no tu je iznimno važno kontinuirano praćenje (svakodnevno, u različitim situacijama) i visoka razina emocionalne angažiranosti (brižnosti) za dijete.
Druga je razina ona stručna na kojoj pedijatar objektivno procjenjuje dijete, ali i pomno ispituje roditeljski doživljaj odrastanja. Nažalost, ne postoji jedan univerzalni i vrlo precizni alat ili metoda koja će odrediti što je bolest, a što je normalno. Naime, ljudski organizam je izrazito varijabilnih osobina i varijacije normale su velike.
Tako će, primjerice, jedno dijete progovoriti prvu riječ s 9, a drugo s 15 mjeseci, jedno dijete će se roditi sa zubom, a drugo će prvi zub dobiti s 12 mjeseci. U procjeni zdravlja nužno je sagledati cjelinu djetetova bića – tjelesnu, emocionalnu, socijalnu i edukacijsku komponentu zdravlja. Ponavljam, roditeljska prosudba čini pri tome značajan i neizostavni element. U struci se ovakav pristup naziva holističkim (integrativnim, interdisciplinarnim).
Zašto su važni sistematski pregledi djece?
Sistematski pregledi imaju namjenu prevencije. Konkretnije, riječ je o tzv. primarnoj prevenciji – o mjerama kojima sprečavamo nastanak bolesti (npr. savjetovanje o prehrani, njezi, cijepljenje) i o sekundarnoj prevenciji – o ranom otkrivanju odstupanja od zdravlja u fazi kada ne postoje vidljivi znaci bolesti.
Rano otkrivanje znatno povećava mogućnosti liječenja, naročito u najmlađoj dobi. Kako je razvoj djeteta najdinamičniji nakon poroda, i do odrasle dobi postupno usporava, posebna pozornost posvećuje se prvim godinama života. Tako primjerice tijekom prve godine života dijete dolazi šest puta na sistematski pregled.
Kako prepoznati skokove u razvoju djeteta? Kada treba reagirati?
To je termin koji se dosta rabi proteklih godina. Riječ je o teoriji koja nema čvrsto medicinsko utemeljenje – npr. nema ga u udžbenicima pedijatrije. Ovdje nije riječ o bolesti ili odstupanju od normalnog razvoja, po ovoj teoriji postoje djeca koja u određenim periodima postanu nezadovoljna i cendrava nakon čega slijedi značajniji psihomotorički razvoj.
Neka djeca to nemaju, napreduju kontinuirano, a ne u skokovima. Dosta je rasprave o znanstvenoj utemeljenosti ove teorije, ali je ne treba potpuno odbaciti. Svakako postoji korist jer usmjerava roditelja da prati ponašanje svog djeteta i pokušava razumjeti njegove signale i potrebe.
Jesu li ispadi bijesa uobičajeni kod djece samo što im danas pridajemo više pažnje nego prije?
Ispadi bijesa su uobičajena, ali, iskreno govoreći, neželjena pojava. Ne znam je li učestalost veća, no svakako problem bude veći u obiteljima koje su prenapregnute svakodnevnim obavezama. Moj osobni dojam je da se češće javlja u obiteljima s jednim negoli s više djece.
S obzirom na dostupne tehnologije, koliko su roditelji danas suradljivi sa strukom? Događa li se da “znaju bolje od doktora”?
Nema jednoznačnog odgovora. S jedne strane bilo bi nerazumno ne koristiti sve dostupne medije za zdravstveno prosvjećivanje, no s druge strane može biti vrlo nezgodno kada laik pokušava preko interneta postaviti dijagnozu ili istražiti određene bolesti. Najmanji je problem ako sa svojim zaključkom dođu pedijatru i rasprave sva pitanja.
Veći je problem strah i nesigurnost koji se javljaju uslijed nesnalaženja prikupljajući podatke bespućima interneta. Ovdje imam jedan savjet: posjećujte web-portale koji imaju stručni kredibilitet (npr. portali nacionalnih ili internacionalnih pedijatrijskih društava, Svjetske zdravstvene organizacije, UNICEF-a ili portale koji prenose autorizirane materijale renomiranih stručnjaka). Sve drugo može dovesti do krivih zaključaka i zbunjenosti. Stoga savjetujem da se bez ustručavanja roditelji obraćaju zdravstvenim djelatnicima (patronažnim sestrama, liječnicima obiteljske medicine i pedijatrima).
Ima li Hrvatska dovoljno pedijatara? Možemo li pružiti adekvatnu skrb djeci? Može li se i kako promijeniti sustav, da bude bolje?
Nažalost, Hrvatska nema dovoljno pedijatara. S obzirom na njihovu visoku prosječnu dob i nedostatan priljev mlađih kadrova, situacija će biti sve složenija. Unatrag gotovo 40 godina stručna društva su upozoravala što će se dogoditi bez novih kadrova i ulaganja u primarnu pedijatriju, no nažalost bez zadovoljavajućeg učinka.
Svjedočimo preopterećenim kapacitetima, sve većim radnim i administrativnim zahtjevima zbog čega kopni zanimanje mlađih za ulazak u sustav pedijatrijske primarne skrbi. Sustav se može promijeniti uz temeljitu promjenu prioriteta u skrbi za djecu općenito (vrijedi i za predškolski odgoj i obrazovanje) na najvišoj razini političkog odlučivanja.
Povećanje kapaciteta (broja timova), smanjenje broja djece po timu, smanjenje administrativnog opterećenja i dodatno opremanje ordinacija bi osiguralo optimalnu razinu skrbi. Time bi se smanjio pritisak na bolničke ustanove kao i posljedični materijalni troškovi. Na primarnoj razini treba osigurati timove suradnih struka (fizijatri, fizioterapeuti, logopedi, psiholozi) koji su najčešće angažirani u skrbi za zdravlje djece. Nažalost potrebne promjene su složene i ne mogu se sprovesti brzo (specijalizacija iz pedijatrije traje pet godina); a vremena više nema…
Slovite za omiljenog hrvatskog pedijatra. Laska li vam ta titula, kako ste je “priskrbili”?
Ne godi mi ovakvo tituliranje, prije svega zbog kolegica i kolega koji predano rade i nerijetko imaju veća znanja od mene. Nije bilo jednostavno izložiti se i početi javno istupati, sve u cilju zdravstvenog prosvjećivanja i unapređenja primarne pedijatrije. Upravo je medijska eksponiranost stvorila ovakvu percepciju u javnosti, no odista cijelu hrvatsku pedijatriju obilježavaju stručnjaci najviših stručnih i etičkih vrijednosti.
Djeca i mladi danas imaju sve više poteškoća s mentalnim zdravljem. Što učiniti?
Temeljne odrednice onoga što jesmo u odrasloj dobi se nalaze u djetinjstvu. S jedne strane to je biološko nasljeđe, ono što smo dobili od majke i oca, i s druge strane to su uvjeti i iskustva kojima smo izloženi. Rani odnos roditelja i djeteta (u početku dominantno majke i djeteta) određuje kakvi će biti temelji našeg zdravlja; duševnog i tjelesnog.
U zahtjevnim vremenima važno je da roditelj omogući neposrednu i toplu komunikaciju s djetetom u kojoj će pretočiti “softver” svoje duše u dijete. Naučiti ga što je dobro, a što ne, što je moralno a što ne, kako se ono osjeća i kako se osjećaju drugi. Pri tome nije bitno koliko roditelj ima vremena, važno je samo da makar i u kratkim trenucima uspostavi bliski odnos i komunikaciju. U suprotnom, o navedenim stvarima dijete uči na ulici, televiziji i od drugih.
