Bosna i Hercegovina u 2021. godinu ušla je s tri dana žalosti samo u siječnju. Prvo je došlo do tragedije u općini Posušje, gdje je preminulo osmero mladih od trovanja plinom, zatim kod Cazina gdje su stradala tri mladića u sudaru njihova automobila s ralicom, a onda i u Bosanskoj Kostajnici, koja je zbog trovanja plinom mladića i djevojke također proglasila Dan žalosti, piše Večernji list BiH.
Žalost je vladala na kraju prvog mjeseca i u Mostaru gdje su stradale tri osobe, a dvoje djece od 9 i 12 godina ostalo bez oca, majke, bake... I kad se dogodi tragedija, svijet zastane na trenutak, međutim, vrlo brzo vratimo se u kolotečinu stvari, nekamo žurimo, kao da je nestalo one empatije i kao da se svi klonimo od tih tužnih stvari želeći ih gurnuti pod tepih.
Povratak rutini
U povodu toga razgovarali smo s Markom Romićem, jednim od najpoznatijih psihologa u Bosni i Hercegovini, koji je ovih dana i doktorirao na temu “Kvaliteta obiteljskih interakcija kao determinanta samopoštovanja i načina suočavanja sa stresom kod mladih”. Doktoru znanosti spominjemo tu činjenicu da se već dugo vremena osjeti da u prvi mah suosjećamo s tuđom tugom, a čim ta početna bol malo splasne, odmah se vraćamo rutini, radimo iste pogreške i, nažalost, zbrajamo žrtve, pa opet sve iznova. - Vidimo, nažalost, na sličan način ovu situaciju i teška srca se slažem da se stječe taj dojam da postajemo potpuno otupljeni za ljudsku nevolju, za tragedije i silne probleme s kojima se običan čovjek susreće. Kao da nas ništa ne može dovoljno uznemiriti i primimo puno stvari tako hladno kao da se ništa posebno nije dogodilo - upozorava na početku razgovora dr. Romić. Nabrajamo sve ono što nam se dogodilo u kratkom vremenu. - Evo, nažalost, godinama nam je počela tragedijama, ozbiljnim tragedijama, i nadam se i molim Boga da će to biti dosta za ovu godinu. Ali, ono što je također stvarna tragedija je ta činjenica koju ste primijetili da postajemo neosjetljivi na tuđu muku i tuđu duševnu bol ili kako se često koristi termin koji i stariji vole spomenuti “oguglali smo na probleme” - priča nam Romić. Pitamo ga koje je rješenje da suosjećanje s nečijom mukom bude istinsko, ali i da nama samima bude upozorenje da drukčije živimo i to ne na način da to kažemo sebi u jednom trenutku pa da u drugom već živimo onako kako smo zamislili, kao da sutra ne postoji. - Uvijek, u svemu, moramo krenuti od sebe. Da bismo razumjeli drugoga, moramo, kako se to kaže, ući u njegove cipele, ući u njegovu kožu. Jer tragedije se događaju danas nekome drugome, sutra se, nažalost, mogu dogoditi i nama samima, a ako želimo da nas netko razumije, i mi moramo druge razumjeti, biti istinska podrška, a ne netko tko će okrenuti glavu jer ljudi smo, mi smo snaga i podrška drugima u nevolji, a ti drugi nama - priča za Večernji list Romić.
Empatija se uči od rođenja
Nedavno se pojavilo i promišljanje koje glasi da je pogubna posljedica korone sve manje empatije. Ali, vjerojatnije je da je sve što se događa samo nastavak jednog niza. Jer i prije pandemije znanstvenici sa Sveučilišta Bielefeld provodili su istraživanje o empatiji i to kod djece, pa se ispostavilo da trećina djece u dobi od 12 do 16 godina nije zainteresirana za opće dobro. Prof. dr. sc. Andreja Brajša-Žganec istaknula je da se empatiji uči od rođenja. - U procesu socijalizacije društvo oblikuje djetetova uvjerenja, očekivanja i ponašanja, ali mora se naglasiti da su rani razvoj, dječja privrženost majci, podrška i nadzor roditelja od velike važnosti za adekvatni razvoj empatije. Uz to, empatija se svakako razvija u dječjim interakcijama s vršnjacima, odnosima s odraslima izvan obitelji te običajima i kulturi u kojoj se dijete razvija. Naime, djetetov razvoj ne možemo odvojiti od kontekstualnih uvjeta u kojima odrasta - istaknula je.•
Otvori KEKS Pay
