Prvih dana u svakom mjesecu pred viteškom poštom, već od ranih jutarnjih sati, okupljaju se umirovljenici nadajući se da je njihova mirovina “legla” i da će je moći podići. Ovoga kolovoza nešto su “zakasnili” s dolaskom pred poštu, zbog vikenda, pa je okupljanje počelo u ponedjeljak u rano jutro, piše Večernji list BiH.
“Rekli su nam da će mirovina biti danas, za sada nam kažu da mirovina još nije uplaćena. Mogla bi biti tijekom dana, a što ću, čekat ću, teško mi se vratiti kući pa opet sutra dolaziti”, govori nam jedan umirovljenik koji kaže da je pred poštu došao iza 7 sati, iako pošta počinje s radom tek u 8. Kolika je mirovina, pitamo.
“Sramota me reći, meni i ‘babi’ potraje petnaestak dana, ako je sreća pa ne treba lijekove kupovati, i dvadeset i koji dan više. A kada se sve potroši, e onda plači, ‘laj na mjesec’, na sudbinu, na siromaštvo u kojemu se nalazimo nakon 40 godina teškoga rada. Bože sačuvaj!” U razgovor se uključuje drugi umirovljenik i kaže:
“Novinaru, smiješ li napisati što se sve u ovoj državi događa? Evo, mi ovdje čekamo, ja već i više od tri sata, tu crkavicu, a tu crkavicu će primiti svi koje ovdje vidiš, od 250, 300, neki čak i nešto više od 400 konvertibilnih maraka. Blago njima. A ovih dana doznajemo da su najbolje plaćeni oni u državnim službama, znači država snažna, moćna pa svoje djelatnike dobro plaća, oni kojim smo mi, ovim žuljevitim rukama sve omogućili, školovanje, glasovali za njih, bez ikakvog srama primaju, kako se ono zove…, ono za godišnji odmor, regres, jest, jest, u iznosima od kojih nas glava boli – od 1500, pa čak do 2200 KM. Majko moja mila! Za odmor oni dobiju naših četiri, pet, šest… mirovina. Pa kud to vodi, pitaj ih, molim te. Ima li bar netko od njih obraza pa reći – Ljudi moji, ovo nije uredu što mi radimo! Znam da se to neće dogoditi, napiši, ipak, kad te molimo, možda se nekomu obraz i zacrveni. Pa nisu valjda svi debelokošci, bez obraza?”
“Nemoj tako, Mato moj, uključuje se treći. Pa ti ljudi nakon teškoga rada i truda, teške i zamorne borbe za nas, za naše bolje sutra, moraju i predahnuti, odmoriti se’’, kaže ironično.
“Čekam već četiri sata ovu sramotno malu mirovinu, a ne znam hoću li je danas i dočekati. A, vjeruj mi moj novinaru, u džepu nemam ni marku da se kombijem vratim u Večrisku”, kaže smireno, moglo bi se reći, a bijes mu iz očiju viri i još jednom “nastupa”: “Sutra, prekosutra će i oni u mirovinu, ali kod njih neće biti crkavice. Tvrde neki da će imati i više od 2000 maraka. Čime su to oni zaslužili? Neka ovako potraje još koju godinu pa će sami ostati, neće imati komu ‘maslati’ pred izbore. Mi ćemo pomrijeti, a mladi svakako bježe glavom bez obzira. I sami će sebi biti i svrha i potreba. Ako do tada države i bude, države za koju je toliko krvi proliveno”.
Na sreću, većina onih strpljivih svoju su crkavicu dobili tijekom ponedjeljka, drugi će u utorak, srijedu, a do kada će potrajati…? A zna se da ove jadikovke, tužne, da tužnije ne mogu biti, baš ništa neće promijeniti, pa i ako ugledaju svjetlo dana. No, lakše je kad se čovjek izjada i misli da će to jadikovanje probuditi svijest onih koji su “u svom filmu” i muku i neimaštinu drugih ne vide, ili je ne žele vidjeti.
