U 2015. godini u Županiji Sarajevo registrirano je 580 razbojništava. Najviše ih je izvršeno u bankama i sportskim kladionicama. Napadači su od svojih žrtava otimali novac, najčešće prijeteći im vatrenim oružjem, ručnim bombama i noževima. Psiholozi kažu da se žrtve uz stručnu pomoć relativno brzo mogu oporaviti od ovih trauma, prenosi Prvi.tv
Bila je hladna nedjelja u veljači 2005. godine. Poneko bi ušao u kladionicu u sarajevskom Staklenom Gradu. Opkladio se i otišao. Enisa Nurković imala je 19 godina i tog dana bila je dežurna. "U kladionicu su prvo ušla dva tipa. K'o fol su se kladili. Za njima je ušao treći, mlađi, tresao se i izgledao je kao narkoman. Stavio mi je čakiju pod grlo i tražio da mu dam novac", prisjeća se Enisa iskustva od prije jedanaest godina. Kaže da je zanijemila od straha. "Bez opiranja sam mu dala sve pare. Valjda se odmah javio instinkt za preživljavanjem. Nisam mogla vjerovati da čovjek može biti tako bespomoćan, a kao mene nikada nije bilo ničega strah. Kada skontaš da je to stvarnost, uradiš točno što ti se kaže, tj. sakupiš novac i daš mu moleći Boga da ti neće ništa uraditi. Ma strašno!", priča Enisa.
Nakon toga, nazvala je policiju i obavijestila direktoricu o pljački. Prisjeća se da su nakon obračuna utvrdili da su pljačkaši odnijeli oko 1.600 KM. Iako ju je poslije bilo strah, nastavila je raditi u toj kladionici: "Šta ću, plaćala sam fakultet. Roditeljima nisam nikad ni rekla što mi se dogodilo, da se ne sekiraju." Enisa kaže da se teško oporavila od dana kad su je razbojnici opljačkali jer joj je svatko izgledao kao osoba koja bi je mogla napasti. "Možda zvuči glupo, ali stvarno sam analizirala svaki lik i promatrala ga kao potencijalnog napadača." Radeći u kladionici, Enisa Nurković preživjela je još jednu oružanu pljačku, a razbojnici iz oba slučaja nikad nisu uhićeni
Žrtve u strahu jer napadači nisu uhićeni
Razbojništva se, u pravilu, događaju iznenada i vrlo silovito pa žrtve ne uspijevaju pružiti otpor. U mnogim razbojništvima sudjeluje više osoba, uz podjelu "zadataka". Razbojnici su tijekom pljački skloni korištenju oružja ili opasnih alata. Iz razgovora s bivšim razbojnikom i pet žrtava oružanih pljački, od kojih je dvoje željelo ostati anonimno zbog straha od gubitka posla ili zbog straha od pljačkaša koji nije uhićen, ekipa magazina Stav saznaje da mnogi od njih i danas žive s posljedicama tih traumatičnih iskustava.
"Imao sam tih scena, od kavanskih potezanja pištolja do pljački. Prije godinu, u sarajevskom naselju Stup opljačkalo me je pet mlađih likova s pištoljem. Nakon što sam zadobio teže ozljede, završio sam u Centru urgentne medicine. Tu sam ležao dva dana. Oteli su mi laptop, mobitel i oko 1.200 KM", kaže sugovornik Stava iz Mostara, nekada bivši razbojnik, a potom i sam žrtva oružane pljačke. S obzirom na to da je prije sudjelovao u pucnjavama, tvrdi da ga razbojnici na Stupu nisu mnogo uplašili pištoljem.
"Međutim, teško se tući s pet ljudi. Ali eto, osobna satisfakcija je da sam jednom sigurno razbio arkadu", dodaje bivši razbojnik, savjetujući svim potencijalnim žrtvama da u slučaju napada ne trebaju šutjeti nego se braniti. Pitali smo ga za razloge koji su ga "natjerali" da postane razbojnik. "Il’ loviš, il’ si plijen. Hoćeš vani, hoćeš dobru odjeću, hoćeš dobar mobitel, a nemaš novca. Zato uzimaš tuđi", odgovorio je sugovornik Stava. Radio je, kaže, sve: od pljački do iznuda i otmica.
Zanimalo nas je kako je birao žrtve koje će opljačkati. "Lako ćeš prepoznati osobu koju ćeš opljačkati. Uđeš u neki elitni kafić i promatraš. Vidiš lika, vadi ključeve od BMW-a, ima skupi sat na ruci, dobar mobitel, tad je bilo prejako imati Samsung S3. Ispred kafića su uvijek dvojica. Čekaju. Upratiš koga ćeš ‘odraditi’, javiš njima opis porukom i kad on izađe i ti izlaziš za njim, a ova dvojica ga već prate. Na parkingu ga ‘riješiš’, uzmeš gotovinu, mobitel, sat, njega uspavaš i lagano odšetaš", ističe ovaj Mostarac, tvrdeći za sebe da je bivši kriminalac.
Na pitanje je li kao razbojnik pljačkao i umirovljenike, odgovorio je da od umirovljenika kradu samo narkomani. "Šta mi umirvoljenik može ponuditi? 100-200 maraka? Nije vrijedno rizika. No, tisuću i tisuću i pol maraka itekako jeste", kaže sugovornik. Za svoja nedjela nikad se nije pokajao. A ukradenim je novcem, tvrdi, plaćao sebi školarinu, uzdržavao obitelj, školovao sestru i brata. Sad je magistar građevinarstva i radi u jednoj tvrtki kao posrednik.
Statistika Ministarstva unutarnjih poslova Županije Sarajevo (ŽS) pokazuje da je u 2015. godini registrirano 580 razbojništava, što je za dva posto manje nego u 2014 godini. "Razbojništva su počinjena u prodavnicama i drugim poslovnim prostorima. U 262 slučaja bile su to banke i financijske institucije, u 113 slučajeva bile su mete sportske kladionice, a na ulici je izvršeno 161 razbojništvo. Ova kaznena djela izvršena su upotrebom vatrenog oružja i ručne bombe u 271 slučaju. Uz prijetnju noža i drugih predmeta (komad stakla, odvijač) izvršeno je 196 razbojništava, a 120 ih je izvršeno upotrebom fizičke snage", precizirao je Irfan Nefić, glasnogovornik MUP-a ŽS. Istaknuo je da je rasvijetljeno 293 kaznenih dijela, a za njihovo izvršenje prijavljene su 163 osobe, od kojih je 96 uhićeno. Od 163 osobe prijavljene zbog razbojništava, više od polovine ovisnici su o narkotičkim sredstvima.
"Ne možemo savjetovati ljudima kako da postupaju kada se nađu u ulozi žrtve razbojništva jer je to nezahvalno. Svako kazneno djelo treba prijaviti policiji. Zbog džepnih krađa mi savjetujemo da se ne nose vrijednosti koje nisu u tom trenutku potrebne. Ne treba nositi ni puno novca ni puno nakita", sugerirao je Nefić.
"Zanijemiš i slušaš naredbe razbojnika"
Remzija Šetić, magistar psihologije iz Centra za mentalno zdravlje Stari Grad Sarajevo, kaže da se u ovakve centre javljaju osobe koje su preživjele neku vrstu razbojništva ili napada u kojima su bili životno ugroženi, ozlijeđeni, ali i osobe koje su bile svjedoci napada ili su njihovi bližnji bili direktno ugroženi. "Prva reakcija pojavljuje se neposredno nakon ovakvih događaja i traje prvih nekoliko dana i postepeno se gubi. Napadi i razbojništva ne uzrokuju samo stres već i traumu. Prvi simptomi ispoljavaju se u vidu zbunjenosti, sužene svijesti i pažnje, dezorijentacije.
Poslije toga se može javiti težnja ka povlačenju ili pretjerana aktivnost, javljaju se simptomi anksioznosti (ubrzan rad srca, znojenje, stezanje u prsima, crvenilo itd.) sve do panične anksioznosti", objasnio je Šetić, dodavši da, ako se reakcije na stresni događaj ne povuku u prvih sedam dana, to može dovesti do produžene reakcije koja se ispoljava kao depresivna ili anksiozna simptomologija. "Kod osoba koje su bile direktno životno ugrožene može se dogoditi da razviju zakašnjeli ili produženi odgovor na događaj u vidu ponovnih proživljavanja traume u sjećanju i snovima, mogu imati opći osjećaj obamrlosti i emocionalne tuposti, odvojenosti od ostalih ljudi, povlačenje i sl. U ovom slučaju govorimo o posttraumatskom stresnom poremećaju", kaže Šetić i upozorava da svaki od ovih slučajeva zahtijeva tretman profesionalaca (psihijatra, psihologa i dr.). "Ovakve simptome ne treba negirati. Osobama koje su doživjele bilo koji oblik razbojništva i direktne životne ugroženosti treba pružiti adekvatnu podršku. Mnogi koji su doživjeli ovakve napade veoma se brzo oporavljaju i nastavljaju uobičajene životne aktivnosti", ističe Šetić.
Žrtva oružane pljačke bio je i I.K., zaposlenik jedne sarajevske ljekarne. "Na kraju radnog dana, prije nekoliko dana, s pištoljem u ruci pljačkaš je ušao u ljekarnu, prvo od ženskog osoblja tražeći novac iz blagajne. Nije izgledao nimalo bezazleno, izgledao je ozbiljno i nije se zadovoljavao malim količinama novca iz blagajne. Obično oni ulaze i traže 200-300 maraka. Uzmu i odu. Obično uplaše žene. Al’ ovaj je sad imao vremena da čeka da mu se da veća suma novca", kaže I.K. i dodaje da je on za to vrijeme bio u drugoj prostoriji. S repetiranim pištoljem razbojnik je potom ušao i u tu prostoriju i u našeg sugovornika uperio pištolj tražeći da mu se da više novca. "Na blagajni je sve uzeo, trebalo mu je još novca. Prvo mi je bilo krivo što tako upada u moj prostor. Na kraju samo staneš mirno i želiš da nešto ne pođe po zlu, da ne opali, da ne čuješ neki pucanj, zvuk. Jer ako čuješ, znači, bit ćeš pogođen ili ti ili kolega", priča I.K. Za tih pet minuta, koliko je trajala pljačka, nitko nije ulazio u ljekarnu.
"Vjerojatno je imao nekog ispred da ne dozvoli ljudima da uđu", kaže I.K. i dodaje da se danas on i njegove kolege trzaju na svaku osobu koja ulazi, pogotovo kad mrak pada i ako ima kapuljaču na glavi.
Novac i mobiteli najčešći plijen
Sarajlija Haris Kaltak prošle zime krenuo je da se nađe s prijateljem kako bi otišli na palačinke. "Nije uopće bilo kasno, negdje oko podne. Sjedio sam u tramvaju. Bilo je tu još ljudi. U Nedžarićima je ušao neki dečko, mlađi. Po izgledu i po ponašanju reklo bi se da je narkoman", priča Haris i dodaje da je sjeo pored njega, izvadio nož i rekao da mu pripremi 20 KM do naredne stanice. Haris je izvadio novac i dao mu. "Nitko iz tramvaja nije se usudio bilo šta reći. Svi su samo okrenuli glave, a ovaj je na narednoj stanici izašao", prisjeća se Haris. Tvrdi da je nakon ovog iskustva postao osjetljiviji i obazriviji.
S.S. iz Sarajeva bio je žrtva napada prije nekoliko godina. Vraćao se trolejbusom iz grada kući (na Dobrinju). Sreo je prijatelja kojeg nije dugo vidio. "Prijatelj je imao dugu kosu. Pozdravili smo se i sjeo je na sjedište ispred mene i moje supruge. Tri sjedišta ispred prijatelja, na drugoj strani trolejbusa, sjedio je neki tip problematičnog izgleda. Sve je vrijeme provocirao mog jarana i dobacivao mu. Na stanici na kojoj smo trebali izaći taj tip dođe i udari šakom mog jarana. On se malo pridigao i uzvratio napadaču. Htio sam obraniti prijatelja, al’ je napadač izvukao pištolj i rekao: ‘Sad ću vas sve pobiti, majku vam j...!’ Iskreno, noge su mi se odsjekle. A mislio sam prije da ću, ako se ikada susretnem oči u oči s tipom koji drži pištolj uperen, imati hrabrosti da mu ga otmem i da ga nalupam tim pištoljem. Svi u trolejbusu su sjedili k'o zaleđeni, mi smo polako izašli na posljednja vrata", ispričao je S.S.
Dok se H.K. vraćao iz škole, prije sedam godina, prišla su mu, kako kaže, dvojica klošara: "Jedan mi je držao čakiju na leđima, a drugi se rukovao sa mnom. Pitao me kakav mi je telefon. Rekao sam da nemam telefon. ‘Hajde požuri da vidim telefon’, rekao je. Pošto ga stvarno nisam imao, oduzeli su mi novac iz novčanika i udaljili se." Sarajlija H.K. sjeća se da su mu razbojnici zaprijetili riječima: "Ne d'o ti Bog da prijaviš policiji." On ih je prijavio isti dan, a velikih trauma nije imao jer, kako kaže, slično se manje-više događalo svima iz njegovog razreda.
