Više od 15 izmjena i promjena prošao je Zakon o državnom poljoprivrednom zemljištu. Sve te promjene, kojima više gotovo nitko ne zna stvarni broj, napravljene su, barem deklarativno, s ciljem stavljanja u funkcije državne poljoprivredne zemlje. No, po tom pitanju se niti dan-danas nije daleko došlo, a i neće sve dok država jasno ne odredi što konkretno želi od svog zemljišta i poljoprivredne politike, poručuju sugovornici emisije Agro debata Poslovnog TV-a.
Relativno novi ministar David Vlajčić iz redova Domovinskog pokreta taj je problem odlučio ponovno staviti na dnevni red te riješiti gorući problem domaće poljoprivredne proizvodnje. Nedavno je osnovano i Povjerenstvo koje bi trebalo iznjedriti novo rješenje. Hoće li ono ovaj put biti bolje, u ovom je trenutku, kažu sugovornici Miroslava Kuskunovića, voditelja Agro debate, nemoguće reći. No, poručuju da će dati sve od sebe da politika čuje njihov glas.
Zemlja za političke poene
“Iskustvo stečeno posljednjih 20 godina govori nam da u Hrvatskoj nema snažne odluke i interesa za poljoprivrednom politikom. Također, ta ista politika pokazala je veliko nerazumijevanje prema tome kako staviti u funkciju državno poljoprivredno zemljište”, poručuje Blaženka Mičević, suvlasnica i direktorica tvrtke Agrodet, ističući da su posljedice itekako vidljive.
“Potičemo proizvodnju više od 200 različitih poljoprivrednih kultura te imamo više od 160 tisuća poljoprivrednih gospodarstava što rezultira fragmentiranošću proizvodnje”, upozorava. Nerealno veliki broj poljoprivrednih gospodarstava stvara veliki pritisak na državno poljoprivredno zemljište, objašnjava. Da bi stvar bila apsurdnija, tek deset posto od navedenog broja gospodarstva nešto i proizvodi.
“Razna istraživanja pokazuju da se tek deset posto od 160 tisuća poljoprivrednih gospodarstava stvarno bavi poljoprivrednom proizvodnjom, iako točnih podataka nemamo jer institucije te podatke ne dijele. Dakle, pretpostavljamo da u Hrvatskoj imamo 100 tisuća poljoprivrednih gospodarstava koja ne proizvode i ne ostvaruju prihod. Jasno je da onda nemaju ni kapital za kupnju ili najam privatnog zemljišta”, kaže Mičević.
Kako je riječ o velikoj skupini, ona, logično, stvara i veliki politički pritisak. “Država im želi pomoći pa se posljedično kriteriji za zakup državnog poljoprivrednog zemljišta smanjuju kako bi imali temelj za prijavu na potpore. To je potpuno pogrešna politika”, poručuje direktorica tvrtke Agrodet.
S njom se slaže i Zvjezdana Blažić, stručnjakinja za prehrambenu industriju i poljoprivredu te konzultantica Geja savjetovanja. “Osnovno strateško pitanje je što država zapravo želi od poljoprivrednog zemljišta. Želi li proizvodnju ili na njega gleda kao na socijalu ili političku kategoriju”, upozorava Blažić, podsjećajući da smo si kroz strategije zacrtali da ćemo proizvoditi poljoprivredne proizvode u vrijednosti od četiri milijarde eura, dok trenutačno proizvodimo manje od tri milijarde. Poručuje da se i kroz silne izmjene i promjene Zakona o državnom poljoprivrednom zemljištu ništa suštinski nije mijenjalo. “Mijenjalo se jedino to tko će donositi odluku o njegovu zakupu”, kaže Blažić.
Raspolaganje zemljom ključnom za proizvodnju hrane tako je do danas prošlo više razina. Odluku u zakupu donosile su županije, Agencija za poljoprivredno zemljište te, trenutačno, jedinice lokalne samouprave (JLS). Ministar Vlajčić najavljuje da bi ta ovlast ponovno mogla biti prepuštana županijama jer su se općine i gradovi, koji bi trebali imati najbolji uvid u stanje na terenu, pokazali nedorasli zadatku koji im je povjeren. Od 2018., kada im je dana ovlast da provode natječaje i dodjeljuju državnu poljoprivredu zemlju, do danas, još uvijek nisu raspisani svi natječaji.
