Stupivši na dužnost hrvatskog člana Predsjedništva BiH na dan utorak, 17. studenog 2014. godine, postavio sam sebi dva ključna cilja. Prvi je bio poboljšanje institucionalnog položaja hrvatskog naroda kako bismo povratili konstitutivnost koja je političkim manipulacijama i nasiljem u prethodnom razdoblju bila oduzeta. Drugi cilj je bila želja deblokirati proces integracije BiH u EU. Bio sam, i još uvijek sam, duboko uvjeren od samog početka kako su ta dva pitanja usko povezana i bilo mi je jasno kako BiH ne može postati punopravna članica EU ako u njoj trajno zažive prakse majorizacije i preglasavanja kojima se čitav jedan konstitutivni narod izopćuje iz sustava. Takvim štetnim praksama su, naime, Hrvati bili izloženi sve do općih izbora 2014. godine, kada su stranke Hrvatskog narodnog sabora, zahvaljujući isključivo svome samoorganiziranju, uvjerljivo osvojile povjerenje građana hrvatske nacionalnosti.
Nakon četiri godine tijekom kojih su bili potisnuti na marginu političkih događanja u Federaciji BiH i osam godina bez legitimnog člana Predsjedništva, Hrvati su konačno dobili ono što im po Ustavu i zakonima ove zemlje pripada: prigodu sudjelovati u političkom životu i entiteta Federacije Bosne i Hercegovine čiji su suosnivači, a usudim se kazati, i suvlasnici. Međutim, za ostvarenje tih ciljeva bilo je nužno zadovoljiti brojne pretpostavke, načiniti plan, mobilizirati sve one koje su iskreno spremni dati svoj najveći doprinos, ali i pridobiti političke partnere iz druga dva naroda da ga podrže. Jednom riječju morali su se uspostaviti dobri temelji za zajednički rad i suradnju. Tu je osobito bilo važno da svi relevantni akteri uvide neminovnost europskog puta, ali i njegovu nerazdvojivu vezu s poštovanjem naših temeljnih ustavnih načela konstitutivnosti, ravnopravnosti i jednakosti.
Kada sam nakon devet godina ušao u zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine kao izabrani član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, pratili su me pomiješani osjećaji. Nakon toliko godina prisjetio sam se predsjedanja u ranijem razdoblju (2002. – 2005.) i okolnosti pod kojima sam bio smijenjen od tadašnjeg visokog predstavnika Paddyja Ashdowna, kazao bih samo iz razloga što sam valjda preozbiljno shvatio ulogu koja mi je tada, kao i sada, dodijeljena. Našavši se ponovno u istoj ulozi, shvatio sam da je cijelo to vrijeme bilo samo jedan dulji prekid i da ovaj put ne počinjem ispočetka, već nastavljam upravo tamo gdje sam argumentom sile i moći zaustavljen. Najveća ironija u svemu tome je što sam zaustavljen u namjeri izgraditi bolju, pravedniju i uspješniju Bosnu i Hercegovinu po mjeri sva tri njena konstitutivna naroda i građana koji se nacionalno ne izjašnjavaju. Isprva sam pomislio koliko bi danas situacija bila drugačija da nije bilo toga i da sam u kontinuitetu s te pozicije mogao djelovati. Uvjeren sam da bismo danas imali neke druge prioritete i bavili se mnogo manjim izazovima da mojom smjenom 2005. nije nasilno blokirano ono što je narod svojim glasovima i povjerenjem pokazao da želi, a to su Europa, pravda i ravnopravnost. Vođen velikim idejama i motivom pomoći svom narodu, državi BiH i svim njenim građanima, pitao sam se gdje bismo bili sada i čime bismo se bavili. Možda bi već sada imali sve ono čemu danas toliko težimo. Ipak, za refleksije i promišljanja te vrste nije bilo vremena. Valjalo je odmah zasukati rukave i početi raditi, graditi bolju i pravedniju, europsku BiH.
Za velike generacijske ili čak cjeloživotne projekte traže se istrajnost, hrabrost, motiv i energija, koje često u obilju imaju samo mladi. Vjerujući u tim mladih, obrazovanih, prošlošću neopterećenih i sposobnih ljudi koje sam okupio u svom Uredu, svu svoju pozornost usmjerio sam prema Europi kao simbolu najvećih civilizacijskih dostignuća koja je iz, tada još uvijek sumorne perspektive, djelovala kao nedostižan san. Ipak, unatoč ukradenom vremenu, znao sam da ako usmjerim svu svoju energiju prema tom cilju, uz potporu svojih najbližih suradnika i kolega, ništa, pa ni to, nije nemoguće. A da izazova nije nedostajalo na tom putu znaju i čitatelji koji su mogli pratiti brojne probleme na unutarnjem političkom planu i moja neumorna nastojanja da u Federaciji BiH dobijemo vlast koja može iznijeti teret zahtjevnih reformi. Sjetimo se samo očekivanog neuspjeha prve koalicije zbog, rekao bih, političke nezrelosti i neozbiljnosti rukovodstva DF-a, pa potom njezina restrukturiranja uz konstantne opstrukcije mnogih onih koji su ovaj entitet lošim gospodarenjem i neodgovornim ponašanjem prije nas doveli do ruba održivosti. Valjalo je motivirati i pridobiti za zajedničke projekte nove koalicijske partnere spremne raditi za opće dobro. Dakako, u takvim okolnostima bio nam je prijeko potreban i snažan poticaj izvana, a dobili smo ga na očekivanoj strani, odande gdje su usmjerene sve naše nade i očekivanja - Europske unije i brojnih njenih članica.
Naime, krajem 2015. godine u europskim diplomatskim krugovima intenzivno se tražio novi pristup za Bosnu i Hercegovinu. Patentirala ga je znatno ranije Republika Hrvatska koja je tu ideju promovirala još početkom 2014. godine, a onda i znatno kasnije u djelo provele moćnije članice EU Njemačka i Velika Britanija. Srž tog prijedloga je bio da se svi ključni akteri i sve razine vlasti u BiH obavežu na provedbe reformi nužnih da bi se uspostavila institucionalna funkcionalnost i učinkovitost na svim razinama vlasti i omogućila priprema BiH za buduće članstvo u EU. Na temelju tog prijedloga, Predsjedništvo BiH je 29. siječnja 2015. usvojilo i potpisalo izjavu o europskoj opredijeljenosti i nužnim reformama BiH na putu prema EU. Kasnije su to učinili i drugi relevantni institucionalni akteri. Što je bila svrha tog dokumenta? Sukladno tekstu izjave, institucije na svim razinama vlasti obvezale su se da će načiniti i provesti program mjerljivih inicijalnih reformskih mjera. Uz načelnu opredijeljnost za provedbu reformi u izjavi je bio konkretiziran i niz gospodarskih i socijalnih mjera s višestrukim ciljevima: zaustavljanje negativnih gospodarskih trendova, pokretanje procesa rehabilitacije i modernizacije gospodarstva; održivog, učinkovitog, socijalno pravednog i ravnomjernog gospodarskog razvoja; otvaranje novih radnih mjesta, povećanje i pravilno usmjeravanje socijalne zaštite, stvaranje povoljnog i pravednog socijalnog ozračja. Uvrštene su i mjere izgradnje funkcionalnog tržišnog gospodarstva; jačanje vladavine prava, učinkovitosti institucija pravne države u borbi protiv korupcije, organiziranog kriminala i terorizma; pravne sigurnosti, ubrzanje procesa pomirenje, jačanje administrativne sposobnosti, unapređenje funkcionalnosti i povećanje učinkovitosti institucija na svim razinama vlasti za preuzimanje i provedbu pravne stečevine Europske unije i svih drugih obveza za članstvo u Europskoj uniji.
Pretpostavljeni cilj svih tih inicijalnih reformi trebao je biti osposobljavanje institucija vlasti u Bosni i Hercegovini da u kasnijoj fazi ostvare napredak u provedbi dodatnih reformi kako bi se unaprijedile funkcionalnost i povećala učinkovitost svih razina vlasti u Bosni i Hercegovini, a potom i posebna pozornost usmjerila na provedbu presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu “Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine”.
Predsjedništvo BiH je u skladu s izjavom odlučno preuzelo inicijativu i osiguralo okvir za političko djelovanje. Međutim, za potpuni uspjeh je bila ključna opredijeljenost svih razina vlasti kako bi se napravio jasan i značajan iskorak u ispunjavanju obveza BiH prema EU. Stoga smo u cijelom tom procesu u nastajanju morali dati snažnu političku potporu, što smo i učinili. U tom smislu sve što nas veže na putu prema EU bilo je prvi prioritet mog rada od prvog dana kada sam preuzeo mjesto predsjedatelja Predsjedništva Bosne i Hercegovine 17. srpnja 2015. godine. To je svega tri dana poslije potvrdio i program rada prve sjednice Predsjedništva pod mojim predsjedanjem, koji je u cijelosti bio posvećen europskoj perspektivi BiH.
Tu smo napravili značajan iskorak i to je dinamika koju sam znao da moramo nastaviti pratiti. Stoga smo neposredno nakon potpisivanja zajedničke izjave poduzeli konkretne aktivnosti koje su bile potrebne za puno oživljavanje europske budućnosti Bosne i Hercegovine. U idućem koraku bilo je iznimno važno izjavu Predsjedništva pretočiti u programski dokument u kojem će se dodatno razraditi i precizirati konkretne mjere državnih i entitetskih vlada, i definirati vremenski okviri. Kao i sve ostalo u BiH, to nije moglo biti samo tehničko pitanje, već i političko. Bilo je važno odmah po konstituiranju vlasti na svim razinama nužno isposlovati usuglašavanje i usvajanje tzv. Reformske agende, jedinstvenog dokumenta koji pruža detaljnu razradu programa reformi. Taj dio je, uz našu punu političku potporu i smjernice koje smo dali kasnije, uspješno realizirala izvršna vlast.
U isto vrijeme bilo je nužno pojačati diplomatske napore i uspostaviti kvalitetan odnos s diplomatskom zajednicom u BiH, državama susjedima, partnerima u zemlji i inozemstvu, napose u regiji i prvim ljudima Europske unije, ali i promovirati naše političke i gospodarske interese drugdje gdje se ukaže prostor za njihovo unapređenje. Bez tog ozbiljnog, intenzivnog i sustavnog, kazao bih čak, zagovaračkog pristupa zasigurno ne bismo mogli imati potrebnu vjerodostojnost i sve ono što radimo ne bi imalo pravog odjeka niti bi bilo razumijevanja za našu poziciju, rezultate koje postižemo, ali i poteškoće s kojima se susrećemo. U toj prvotnoj fazi izjava Predsjedništva o europskoj opredijeljenosti nam je već dala dovoljno vjerodostojnosti da se bez zadrške upustimo u najizravniju interakciju s odgovornim ljudima EU. Prvi susret s povjerenikom Europske komisije za europsku politiku susjedstva i pregovore o proširenju Johannesom Hahnom te visokom predstavnicom Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i potpredsjednicom Europskog povjerenstva Federicom Mogherini imao sam već u srpnju 2015. godine. Tada smo već otvorili pitanje definiranja uvjeta koji su nužni kako bi ostvarili pomake na tom planu, a to su stupanje na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i podnošenje zahtjeva za članstvo u EU. Mogherini i Hahn su već tada pokazali veliko zanimanje i razumijevanje za našu poziciju i prepoznali iskrenu opredijeljenost da BiH pokrenemo prema EU. Međutim, i nama i njima bili su potrebni novi mjerljivi uvjeti koje je potrebno ispuniti kako bi ostvarili i formalni pomak. Na koncu radi se o prijateljskom, ali ipak poslovnom odnosu koji zahtijeva da se utvrde prava i obveze. Stoga su tom prigodom dogovorena i dva ključna uvjeta koja će predodrediti naš rad u narednom razdoblju. Naime, dogovoreno je usvajanje sveobuhvatne Reformske agende na svim razinama vlasti i usvajanje Mehanizma koordinacije (na svim razinama osim u RS jer je tamo usvojen još 2013.). Uz sve to što su od nas tražili, ponudili smo im od sebe i još nešto, a to je izrada i usvajanje master plana integriranja BiH u EU, kao temeljni sadržajni i vremenski okvir za daljnje aktivnosti u vezi s procesima integracije Bosne i Hercegovine u Europsku uniju. Taj dio je u cijelosti na sebe preuzeo i realizirao moj Ured. Nadalje, master plan je predviđao podnošenje zahtjeva do 1. siječnja 2016. Danas sam do kraja uvjeren da je ta dinamika bila potpuno opravdana i realna. No svojevrsno kašnjenje od oko mjesec dana, s obzirom na to da se radio o povijesnom trenutku, je bilo prihvatljivo. Međutim, odgovorno tvrdim kako bi i ova ranija dinamika bila poštovana samo da je kod nekih domaćih aktera bilo manje rezervi i kalkuliranja oko tih pitanja. Taj dokument su potom preuzele druge institucije kao orijentacijski okvir za djelovanje uz jasno definirane aktivnosti i podjelu odgovornosti između svih razina vlasti sukladno ustavnim nadležnostima. Zbog njegove jednostavnosti i preglednosti, imali smo mnogo poziva, kako od domaćih tako i od stranih aktera, naime međunarodnih diplomatskih predstavništava, koji su tražili da im predamo na uvid taj dokument. A on je zapravo živopisna tablica načinjena na jednostavan, konkretan i nadasve kreativan način, koja zaokružuje put prema europskoj budućnosti BiH.
Ohrabren nakon prvog susreta s Mogherini i Hahnom, te novom klimom, pozitivnom energijom i raspoloženjem koje sam vidio da se stvara, bio sam pouzdan u to što nam je činiti i nisam želio gubiti dragocjeno vrijeme. BiH je već uvelike zaostajala za svojim susjedima i morali smo poduzeti sve da u roku godinu-dvije dana stignemo ostale zemlje regije. Stoga sam jasna očekivanja prijatelja iz Europske unije uvrstio na dnevni red prve sjednice Predsjedništva u mom predsjedavanju 21.7.2015. Na njoj smo donijeli zaključak kojim smo obvezali Vijeće ministara BiH da, u suradnji s drugim relevantnim akterima, pristupi realizaciji postavljenih uvjeta odnosno donese odluku o uspostavi Mehanizma koordinacije i usvoji Reformsku agendu u koordinaciji sa svim drugim razinama vlasti. Nakon toga, kao rezultat niza političkih konsultacija i sastanaka na stručno-tehničkoj razini Reformska agenda je konačno usvojena, a Predsjedništvo je svojim zaključkom zadužilo Vijeće ministara da intenzivno nastavi raditi na njenoj provedbi zajedno sa svim drugim potpisnicima.
U razdoblju srpanj-kolovoz 2015. ostvareni su vidni rezultati. Reformska agenda je usvojena na svim razinama vlasti, a Vijeće ministara je usvojilo Mehanizam koordinacije u formi odluke iz 2013., s tim da je posebnim zaključkom predviđeno da će ona stupiti na snagu tek nakon prilagodbe u vezi s tijelom za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, što je naposljetku i učinjeno usvajanjem prilagođene odluke na sjednici Vijeća ministara 26. siječnja 2016. U istom razdoblju Vlada Federacije BiH je usvojila odluku o Mehanizmu koordinacije i tada je još preostalo da to učini i vlada Republike Srpske.
Naredni susret s Mogherini i Hahnom uslijedio je koncem kolovoza 2015. u Beču na marginama konferencije o Zapadnom Balkanu. Tom prigodom je ponovljen uvjet potpisivanja odnosno stupanja na snagu odluke o Mehanizmu koordinacije, ali je dodan i jedan novi uvjet koji je izravan rezultat pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Naime, suočili smo se sa zahtjevom za rješavanjem pitanja o protokolu uz Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), odnosno njegovo usuglašavanje s tzv. principima tradicionalne trgovine. Slijedom toga, na 14. sjednici Predsjedništva, održanoj 28. listopada 2015. godine, Predsjedništvo je primilo na znanje informaciju Vijeća ministara o spremnosti BiH za predaju zahtjeva za članstvo predsjedatelju Vijeća ministara Europske unije (tada je to još uvijek bio Luxemburg, a mi smo zahtjev predali Nizozemskoj kao sljedećem predsjedatelju). Na istoj sjednici smo usvojili poseban zaključak o protokolu uz Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju kojim je Vijeće ministara zaduženo revidirati pregovaračke dokumente u cilju zaključivanja protokola prije podnošenja zahtjeva za članstvo (do kraja 2015. godine).
Postupajući po tom zaključku, na sastanku Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje održanom u prosincu 2015., na kojem su sudjelovali Zvizdić i Šarović, BiH se izjasnila da prihvaća princip tradicionalne trgovine. Vijeće ministara odnosno Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa je u tom trenutku moralo do kraja intenzivirati svoje aktivnosti i održati sastanke pregovaračkih timova na kojima bi se na zadovoljavajući način riješilo to pitanje i time zadovoljila dinamika predviđena Master planom integriranja koji je usvojilo Predsjedništvo BiH. Međutim, to se tada nije dogodilo, došlo je do odgađanja praćenih raznim izlikama, pa i onim o lošim vremenskim uvjetima (uz sve druge probleme na naš put prema EU ispriječila se i magla. Javila se i šaljiva primisao kako je i vrijeme počelo raditi protiv nas). Imajući sve to u vidu, prvi sastanak pregovaračkog tima s Europskom komisijom održan je tek u siječnju 2016. godine. To je još jedan od pokazatelja kako stvari nisu uvijek tekle očekivanom dinamikom i u većini slučajeva ništa zapravo nije išlo glatko.
Ubrzo je sazrelo vrijeme i za novim susretom sa povjerenicom EU za vanjske poslove Mogherini. Stoga sam se 21. studenog 2015. godine sa svojim suradnicima zaputio u Bruxelles. Na sastanku koji je protekao u iskrenom i prijateljskom tonu Mogherini je još jednom podvukla nužnost rješavanja pitanja Mehanizma koordinacije i protokola uz SSP kao preduvjete za podnošenje zahtjeva za članstvo.
Svjesni zastoja za koji smo u najvećoj mjeri sami sebi bili krivi, bilo je nužno da se iz Predsjedništva ponovno pošalje snažan politički poticaj žurnom rješavanju ovih pitanja. Tako sam na 17. sjednici Predsjedništva BiH od 17. prosinca 2015. tražio da se ponovno primi na znanje izvješće Vijeća ministara o spremnosti BiH za predaju zahtjeva za članstvo, uz dodatni zaključak da će BiH podnijeti zahtjev za članstvo u siječnju 2016., što je na sjednici Predsjedništva i usvojeno.
Nekoliko dana poslije u Bruxellesu je održana konferencija o Daytonu na najvišoj razini, koju je organizirao Europski parlament, a na kojoj smo, uz ostale, sudjelovali ja i Izetbegović, Mogherini i Hahn, dame i gospoda europarlamentarci i visoko izaslanstvo State Dpt. SAD. Tom prigodom smo ponovno razgovarali o nužnosti ispunjenja uvjeta za podnošenje aplikacije za članstvo i potrebi da se ti procesi što žurnije privedu do kraja, na način da Vijeće ministara BiH izvrši obveze koje mu je svojim zaključcima u obvezu dodijelilo Predsjedništvo BiH. Kao rezultat pozitivnog i dobronamjernog pritiska kojeg su te poruke i nastojanja proizvela, 26. siječnja 2016. održana je izvanredna sjednica Vijeća ministara na kojoj su usvojene izmjene i dopune Odluke o mehanizmu koordinacije te izvanredna sjednica Predsjedništva koja je donijela zaključak vezano uz promjenu pregovaračke pozicije i uvažavanje principa tradicionalne trgovine vezano uz prilagodnu SSP-a. Ovime su si traženi uvjeti bili ispunjeni, i isti taj dan sam telefonskim razgovorom informirao gospođu Mogerini i Hahna o učinjenom. Odmah nakon toga, točnije 28. siječnja 2016. održana je i 18. sjednica Predsjedništva na kojoj je donesena i konačna odluka o podnošenju zahtjeva za članstvo u EU dana 15. veljače 2016. Ostatak priče je dobro poznat.
U ponedjeljak, 15. veljače, sam podnio zahtjev za članstvo, potpuno svjestan iznimnog povijesnog značaja tog datuma za Bosnu i Hercegovinu i njen europski put. Osobno osjećam neizmjerno zadovoljstvo i čast što sam kao predsjedatelj Predsjedništva u ime Bosne i Hercegovine pristupio tom činu. Simbolički značaj tog događaja bez ikakve sumnje je ogroman. Predaju zahtjeva za članstvo uistinu smatram prijelomnicom za BiH ne samo u procesu europskih integracija nego i njene održivosti u cjelini. Nakon 15. veljače na jedan ozbiljan način govorimo o novom početku za BiH i sve njene narode. Sve ćemo manje razmišljati o prošlosti, a sve intenzivnije se baviti europskim pitanjima i razmišljati o tome kako stvoriti bolje društvo, mogućnosti i prilike posebno za mlade ljude koji su najnestrpljiviji i najželjniji promjena koje su cijeloj BiH i svima koji u njoj žive potrebne. Ovaj povijesni iskorak će nam omogućiti da se sve više bavimo europskim integracijama a sve manje vještački generiranim problemima. Duboko vjerujem da predaja zahtjeva za članstvo donosi novu kvalitetu u društveni i politički život naše zemlje. Nakon nekoliko dugih godina stagnacije konačno smo kao država postali operativni u ispunjavanju pristupnih obveza, čime smo osnažili svoj kredibilitet i povjerenje u očima EU. Pri tome je za mene osobno od posebnog velikog značaja uvid da, uz zajedništvo i ispravan pristup možemo ispuniti sve ono što se od nas traži ostvariti naše snove i u najtežim okolnostima, suočavajući se s brojnim izazovima s kojima se svakodnevno susrećemo.
Na samom kraju, moram kazati kako za mnoge zahtjev za članstvo predstavlja formalan čin koji po svom karakteru više obvezuje nego što nagrađuje, ali za nas u BiH on ima posebnu težinu. Naime, većina drugih zemalja nema unutarnje probleme kakve mi imamo i to im onda daje više prostora da se operativno usmjere na provedbu pristupnih obveza i dijalog sa europskim institucijama. Kod nas je situacija daleko složenija.
U prvom redu odnosi još uvijek funkcioniraju prema post-konfliktnom obrascu, a to znači brojne komunikacijske i političke barijere s kojima se potrebno izboriti kako bi došli do rješenja. Napori koje smo uložili u proteklih godinu dana kako bi došli u ovu poziciju učinili su nas boljim i odgovornijim. Kroz taj napor smo sazreli i ponovno na najizravniji način uvidjeli da europski put nema alternative i da su suradnja i kompromis jedini mogući temelj na kojem se može graditi budućnost BiH.
Zadovoljan sam svojom ulogom u najsvečanijem događaju u poratnoj bh. povijesti, čime smo uzeli nepovratnu kartu za europsku budućnost, a ta perspektiva nam je u ovom trenutku potrebnija nego ikada prije. Najvažnije je prihvatiti činjenicu da je europski put naš jedini mogući strateški izbor i način da ojačamo državotvorne procese te izgradimo pravnu, ekonomsku, socijalnu i svaku drugu vrstu sigurnosti u BiH. Zahtjev za članstvo jedan je od najznačajnijih koraka na tom planu, nakon kojeg se možemo potpuno posvetiti narednom velikom cilju i onome što je nužno kako bi do toga došli, a to je kandidatski status, članstvo u NATO-u i popravljanje institucionalnog položaja hrvatskog naroda, prvenstveno kroz izmjene Izbornog zakona.
Uvjeren sam kako ćemo i u ovim zamislim biti do kraja uspješni i da ćemo u idućih godinu dana ostvariti status zemlje kandidatkinje za članstvo u EU. Tada će i rezultati svih reformi na kojima sada radimo postati mnogo vidljiviji. Nema nikakvog razloga da i dalje zaostajemo za svojim susjedima. Uz pravi pristup, posvećenost i inicijativu, na dobrom smo putu ostvariti sve naše zajedničke ciljeve. To je za mene najvažnija poruka koju smo poslali domaćoj i svjetskoj javnosti poslali u posljednjih godinu dana zaključno s 15. veljače 2016.
Svako vam dobro i živjeli.
Dr. Dragan Čović
