Predsjedatelju OESS-a i ministru vanjskih poslova Slovačke Miroslavu Lajčaku na Sveučilištu u Mostaru dodijeljena je titula počasnog doktora. To je još jedno priznanje koje je u BiH uručeno iskusnom diplomatu.
On je prije sadašnjih funkcija bio i na poziciji predsjednika Skupštine UN-a te visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH. Slovi za jednog od najuglednijih europskih diplomata, ali i jednog od najboljih poznavatelja prilika u BiH. Za razliku od većine visokih predstavnika, on je ostao upamćen po vrlo konstruktivnom pristupu i pokušaju da u suradnji s domaćim političarima osigura tranziciju BiH iz međunarodnog protektorata u suverenu i funkcionalnu državu.
Bili ste visoki predstavnik međunarodne zajednice, predsjednik Generalne skupštine UN-a, a sada ste predsjednik OESS-a. To je pomalo neobično, jer dolazite iz jedne, uvjetno kazano, male države. Kako komentirate takav diplomatski uspjeh?
Slovačka nije velika zemlja, ali ima uglednu diplomaciju koja se poštuje u svijetu i utjecajnija je u odnosu na zemlje u susjedstvu. Mislim da je razlog to što se kod nas poštivao profesionalizam. Slovačka je samostalna 26 godina, a od toga je diplomat od karijere 22 ili 23 godine na čelu Ministarstva vanjskih poslova, tako da je zaštitio resor, ljudi su imali priliku za napredovanje. Nije ovdje riječ o meni, jer Slovaci su na važnim pozicijama u UN-u, EU, OESS-u i tako dalje. Nema tu tajne. Treba ljude pustiti da rade svoj posao i zaštiti ih od politizacije i političkih utjecaja.
Koliko diplomati i dužnosnici u EU razumiju što se događa u BiH?
Teško je razumjeti situaciju u BiH, jer ona je uistinu kompleksna i zahtjevna. Potrebno je provesti ovdje neko vrijeme i biti fokusiran na ovdašnje stanje da bi se mogli razumjeti procesi.
Kako uopće riješiti situaciju u BiH?
Ima li prostora da se nađe kompromis između nacionalnog i građanskog? Ako želimo sačuvati BiH, moramo sačuvati i principe na kojima je izgrađena, a to je multinacionalni princip. Znači, moramo sačuvati princip da jedan narod ne može biti nadglasan i izbačen iz igre. To bi bilo jako opasno za ovu zemlju. Mislim da nije teško postići prihvatljivo rješenje.
Tu je i pitanje prisustva međunarodne zajednice, koja treba pomagati i savjetovati, a ne imati iluziju da ona treba formirati tijela vlasti, primoravati domaće političare i donositi odluke umjesto njih. To vrijeme je prošlo. To treba shvatiti i narod u BiH te odgovore i rješenja tražiti od svojih političara, a ne od međunarodne zajednice.
Vi ste pokušavali relaksirati odnose, prenijeti odgovornost na domaće političare i rijetko ste se koristili bonnskim ovlastima. Čini se da taj pristup nije prepoznat od međunarodne zajednice?
a sam se koristio bonnskim ovlastima uglavnom vezano za Haaški tribunal, kriminal, ali ne kad je riječ o smjenama i ulasku u političke procese. Meni je i tad bilo jasno da masovno korištenje bonnskih ovlasti znači nastavak nekog međunarodnog protektorata u BiH, a to nije cilj. Cilj je pomoći BiH da postane potpuno samostalna. Želim reći da međunarodna zajednica danas ne može reći: ovo je vaša zemlja i radite sami, jer je Daytonski sporazum međunarodni ugovor i ovdje je vrlo jako prisustvo međunarodne zajednice. Međutim, to treba biti proces i u njemu međunarodna zajednica više treba savjetovati i biti medijator, a manje odlučivati. Još uvijek ima situacija kada međunarodna zajednica uistinu treba dići svoj glas, a on se upravo u tim situacijama ne čuje. Nekada treba jasno reći što je neprihvatljivo, a tada takva reakcija izostane. S druge strane, postoji uplitanje međunarodne zajednice ondje gdje bi domaći političari trebali i mogli odraditi neke stvari.
Čini se problematičnim i to što sama međunarodna zajednica u BiH ne govori jedinstvenim jezikom. Može li se to promijeniti, barem kada je EU u pitanju?
Jedan od problema je to što svaki konstitutivni narod ima svog međunarodnog odvjetnika i trudi se zaštititi svoje interese uz pomoć tog međunarodnog odvjetnika. Sve dok EU, SAD, Turska i Rusija imaju različite stavove teško možemo nešto postići. Moramo se dogovoriti u međunarodnoj zajednici o ključnim principima, a glavni je, po mom mišljenju, europska perspektiva, ulazak u EU. To ne bi trebao nitko osporavati. I onda se na toj osnovi dogovarati o ostalim pitanjima. A ne voditi bitku u BiH preko međunarodnih partnera.
Bez obzira na sva očekivanja od EU, imam osjećaj da su sve oči uprte u SAD, da se od Amerike očekuje uključivanje i da je to jedini način da se riješi problem?
Iskustvo me uči da smo na ovom području uvijek bili uspješni kad su SAD i EU našli zajednički jezik i nastupali potpuno koordinirano. Ja to želim vidjeti. Imenovanje gospodina Palmera za posebnog izaslanika dobar je signal, jer Amerika ima autoritet na ovom području. S druge strane, ni američki izaslanik ne može ponuditi ništa bolje od europske perspektive, tako da imenovanje Palmera doživljavam kao jedan impuls za EU da se više aktivira. Nije normalno da imamo američkog izaslanika, a da EU ne reagira na to. Njegova prisutnost treba pomoći EU da se aktivira i shvati kolika je njena odgovornost.
Stanje u BiH opterećuje i priljev migranata, jer je BiH ključna na toj ruti. Kako to riješiti?
Pitanje migracije je nažalost pitanje koje nije riješeno u Europi. Europa nije bila spremna na priljev migranata 2015. godine i tada je donesena naivna i štetna odluka o otvaranju svih granica. To nije bilo realno i brzo su narodi u Europi počeli reagirati, jer moramo provjeravati tko nam ulazi. Došli smo u situaciju da ugledan biznismen iz Turske mora donijeti 20 dokumenata da dobije vizu, a mi smo istodobno primali na tisuće ljudi svakodnevno, a da nismo imali pojma tko su oni. Svi su shvatili da sustav mora imati pravila i kontrolu. Zemlje koje su prve na udaru, poput Italije i Grčke, traže da im se pomogne s nekom preraspodjelom. Zemlje srednje Europe nisu naviknute na migracije i njihov strah nitko ne može ignorirati. Ni BiH nije izolirana u tom problemu. Mi trebamo naći europsko rješenje i BiH mora biti dio tog rješenja.
Kako iz perspektive predsjednika OESS-a i europskog diplomata gledate na ulogu Hrvatske, posebno na zapadnom Balkanu?
Uključuje li se Hrvatska dovoljno i konstruktivno u te procese? Hrvatska je država koja je posljednja ušla u današnji sastav EU i naravno jedna od sljednica bivše Jugoslavije. Logično je i očekivano da Hrvatska inzistira da se ovom području poklanja pozornost unutar EU. U tom smislu postoje očekivanja od Hrvatske i zato je njezin glas vrlo važan.
