Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica

Vatikan stoji uz BiH gdje je na djelu repriza Miloševićeve politike

- Opasno bi bilo da bošnjačke stranke ‘otpile’ jednu nogu bh. tronošca - poručuje naš sugovornik
25. siječnja 2011. u 08:00 0 komentara 9 prikaza
krasic
Foto: VL FOTO

Dominikanac Stjepan Krasić samozatajni je erudit čiji je život isprepleten okrenutosti Bogu, narodu i znanosti. Ovaj Čitlučanin, nakon više desetljeća provedenih u Rimu kao sveučilišni profesor na prestižnom Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu, otišao je u ‘mirovinu’ u Dubrovnik gdje predaje na američkom Sveučilištu. Obavljao je razne dužnosti akademske i znanstvene naravi - od prefekta knjižnice svog sveučilišta, znanstvenog suradnika Kongregacije za proglašenje svetih u Vatikanu, člana Povijesnog instituta Dominikanskog reda u Rimu, predsjednika Hrvatskog povijesnog instituta u Rimu, znanstvenoga suradnika talijanske “Accademia Nazionale delle Scienze detta dei XL”, a član je i Hrvatskog PEN kluba i dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Najznačajnije područje njegova zanimanja je povijest hrvatskog visokog školstva i hrvatskog jezika gdje je hrvatski jezik postavio tamo gdje spada. Autor je više knjiga i znanstvenih radova, a danas govori za Večernji list.

Kad sam Vas zamolio za razgovor, tražili ste da Vam ne stavljam nikakve stroge vremenske okvire jer da imate mnogo posla. Možete li nam reći, za uvod u ovaj razgovor, što radite u ovom trenutku?

Pitate što trenutačno radim? Da odgovorim na Vaše pitanje trebalo bi mi malo više vremena i prostora u Vašim, oprostite, našim novinama. Reći ću Vam vrlo kratko: vratio sam se iz Rima prije dvije i pol godine. Službeno sam u mirovini, što znači da bih trebao mirovati. No ne mirujem, niti mi to drugi dopuštaju. Prije svega, čim sam se vratio, zamoljen sam da preuzmem predavanja povijesti na Međunarodnom sveučilištu Dubrovnik. Ja sam, međutim, imao druge planove. Cio život sam po Europi istraživao hrvatsku kulturnu i vjersku povijest, pa sam plod tih istraživanja želio staviti na papir. No popustio sam. Istina, u međuvremenu sam objavio nekoliko znanstvenih rasprava i tri knjige, a dvije knjige izlaze prije kraja mjeseca siječnja.

Knjige se pišu da ih netko pročita. Možete li nam reći o kojim se knjigama radi?

Navest ću Vam samo njihove naslove: 1. Zdravstvena kultura i nekadašnja ljekarna dominikanskog samostana u Dubrovniku / Health care and the old pharmacy in the Dominican Monastery in Dubrovnik, Dubrovnik, Matica hrvatska – ogranak Dubrovnik, 2010 (hrvatski i engleski). 2. Samostan sv. Dominika u Dubrovniku. Povijesno-umjetnički prikaz. Zagreb, 2010. / El convento de Santo Domingo de Dubrovnik. Perspectiva histórico-artística, Zagreb, 2010. (hrvatski i španjolski, a u pripremi je i izdanje na francuskomu). 3. Počelo je u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskoga jezika u XVII. stoljeću, Dubrovnik, Matica hrvatska, 2009. Ovih dana izlaze iz tiska druge dvije: 1. The International Scope of the National Laguage. Croatian as one of six World Languages, Dubrovnik, Matica hrvatska, 2011. i 2. moj prijevod s talijanskoga knjige Serafino Razzi, Povijest Dubrovnika, za koju sam napisao komentar i uvodnu raspravu o životu i radu autora.

Kažete da ste se vratili iz Rima. Gdje ste sve bili, što ste radili i koliko ste godina tu proveli?

Od 1973. do 2008. predavao sam povijest i metodologiju znanstvenog rada na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu na kojemu je – između ostalih – studirao i blagopokojni, uskoro blaženi, papa Ivan Pavao II. Ujedno sam obavljao mnoge druge službe: prefekta (glavnog ravnatelja) sveučilišne knjižnice i glavnog urednika časopisa Angelicum istoga sveučilišta, znanstvenog savjetnika Kongregacije za proglašenje svetih u Vatikanu, bio predsjednik Hrvatskoga povijesnog instituta, zatim član Povijesnog instituta Dominikanskog reda, znanstveni suradnik talijanske “Accademia Nazionale delle Scienze detta dei XL” (Brera – Milano) za izdavanje Opera omnia Ruđera Boškovića (2002.-), dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i dr.

Posla Vam, očito, nije nedostajalo.

Bilo ga je i previše. No kad je čovjek zdrav i kad voli raditi, sve može nekako stići. Ja se držim one narodne da se bolje istrošiti radeći, nego zahrđati ležeći. Od ležanja nema ništa.

Od svih vaših knjiga čini se da je najvažnija ona zadnja: Počelo je u Rimu.

Možda je ta knjiga Vama najzanimljivija, ali je teško reći je li ona i najvažnija. Meni su sve moje knjige jednako drage, kao i jednoj majci njezina djeca. Za sve sam se morao uznojiti, za sve je trebalo truda, vremena i novca. Samo se na taj način može nešto napraviti.

No tom ste knjigom otvorili nove vizure hrvatskog jezika i nacionalnog identiteta.

Bilo je i drugih knjiga kojima sam otvarao „nove vizure“ hrvatske povijesti. Dopustite da navedem samo veliku monografiju od tisuću stranica Generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru 1396.-1807. ili Universitas Jadertina (Zadar, 1996.), a postojanje najstarijeg hrvatskog sveučilišta pomaknuvši u prošlost, u odnosu na ono što se dotle znalo, odnosno početke hrvatskoga visokog školstva za gotovo puna tri stoljeća. No pustimo to sada po strani i vratimo se Vašem pitanju o knjizi „Počelo je u Rimu“.

Naslov Vaše knjige „Počelo je u Rimu“ zvuči jednostavno i privlačno, ali i pomalo zagonetno. Što je to ustvari “počelo” u Rimu?


Počelo je normiranje hrvatskog jezika, tj. donošenje svih onih pravila koja jedan jezik čine onim što jest i bez kojih ne bi bio ono što jest. Po tim se misli na izradu njegove gramatike, rječnika, pravopisa, odabir jednog narječja za normativni ili književni jezik. Time je hrvatski od običnog sredstva za komuniciranje među pripadnicima jednoga naroda postao predmet stručnog proučavanja. Bio je to rođendan hrvatskoga jezikoslovlja, jedan od najvažnijih datuma u njegovoj kulturnoj povijesti!

Zvuči doista nevjerojatno da je već krajem XVI. i početkom XVII. st. hrvatski jezik bio normiran. No, u svim školskim udžbenicima stoji da se to dogodilo tek u vrijeme Narodnoga (Ilirskoga) preporoda u XIX. stoljeću.

Jedan jezik postaje normiranim, standardnim ili književnim u onom trenutku kada neka kompetentna ustanova ili vlast izradi njegova temeljna pravila i odredi da se na njemu imaju tiskati knjige za cijelo nacionalno područje. To se u našem slučaju, stjecajem posebnih povijesnih okolnosti, dogodilo upravo u Rimu krajem XVI. i početkom XVII. stoljeća. Tada su pape hrvatski jezik normirali i odredili da se na njemu izdaju knjige za cijelo hrvatsko nacionalno područje.

Takva pravila i zakone može donositi samo jedna vrhovna nacionalna ustanova ili vlast. Papa nije bio ni jedno, ni drugo.

Točno! Naši su krajevi u XVI. i XVII. st. bili raskomadani na barem četiri različite i međusobno suprotstavljene države: na dva carstva: Austrijsko i Osmansko, i na dvije republike: Mletačku i Dubrovačku. U takvim okolnostima ne samo da nije postojala nikakva domovinska vrhovna i jedinstvena vlast koja je mogla normirati jezik, nego nije ni mogla postojati. No, na našu sreću, postojala je jedna druga, nadnacionalna vlast koja je taj posao za nas odradila. To je bila Sveta Stolica. Pape su kao vrhovni vjerski poglavari mnogo bolje od drugih poznavali naše prilike i sve ono što se događalo u Europi nakon izbijanja vjerske revolucije u Njemačkoj (protestantizam) koja se brzo proširila na mnoge druge krajeve u srednjoj i sjevernoj Europi. Martinu Lutheru i njegovim sljedbenicima najviše je smetala papinska vlast u Crkvi, pa su je pošto-poto htjeli srušiti. U njihovoj protucrkvenoj i protukatoličkoj promidžbi došlo im je kao naručeno mlado tiskarsko umijeće. Tiskali su mnoštvo knjiga, poglavito na narodnim jezicima, da ih svi ljudi lakše razumiju. Na hrvatskomu su u samo četiri godine (1561.–1565.) tiskali čak 25 različitih knjiga. Jezik na kojemu su one bile tiskane bila je čakavsko narječje Istre i Primorja odakle su potjecali njihovi priređivači. Bili su to vrlo teški trenuci kako za Katoličku crkvu, tako i za hrvatski narod. Hrvatski su se krajevi našli između protestantskog „malja“ s sjeverozapada i turskog „nakovnja“ s jugoistoka. Postojala je ozbiljna opasnost da, uz rat s Turcima, izbije i građanski vjerski rat s protestantima, kao što se to dogodilo u samoj Njemačkoj i nekim drugim europskim zemljama. To se, na našu sreću, ipak nije dogodilo i to isključivo zahvaljujući katoličkoj obnovi proklamiranoj na Tridentskom saboru (1545.-1563.).

Što se dogodilo na Tridentskom saboru?

Protestantska je vjerska promidžba poslužila kao katalizator svestrane duhovne i kulturne obnove koja je bila odlučena na saboru. Zamišljena je kao obnova ne samo vjerskoga, nego i kulturnoga, pa čak i umjetničkog života. Uključivala je i izdavanje knjiga na narodnom jeziku. Budući da u to vrijeme, zbog navedenih (ne)prilika u nas nikomu nije ni padalo na pamet da se bavi jezičnim pitanjima, pape su odlučili nešto sami napraviti. Poduzeli su sve potrebno da se hrvatski jezik normira i da se na njemu objavljuju knjige.

Jesu li na tako normiranom jeziku objavljivane knjige ili je to ostalo samo na papiru kao popis „pobožnih želja“?

Za Hrvate je samo je u Rimu bilo tiskano preko stotinu knjiga najrazličitijeg sadržaja. Ako se tomu broju dodaju knjige koje su bile tiskane u drugim središtima u okviru katoličke obnove nakon Tridentskog sabora (1545.-1563.), dolazi se do barem dvostruko većeg broja.

Koju su ulogu odigrale te knjige u nacionalnom životu?

Jezik je bitna odrednica identiteta svakog naroda. Bez jezika nema ni naroda, a bez knjige nema ni jezika. Spomenute knjige su upotrebljavane na cijelom nacionalnom području između Jadrana i Drave neovisno o državnoj podjeli prevladavajući dijalektalno šarenilo, smanjujući jezične razlike, stvarajući jedinstven jezik, a time i nacionalno jedinstvo. Bez te svijesti ne bi bilo ni Narodnog preporoda u XIX. st., a još manje današnje nacionalne države.

No Vi u svojoj knjizi tvrdite da su pape hrvatski čak izabrale za jezik na kojemu su se trebale tiskati knjige za sve slavenske narode, odnosno za jednu vrstu „sveslavenskog“ jezika.

U prošlosti je ne toliko u narodu koliko među jezikoslovcima bilo rašireno uvjerenje da svi Slaveni govore jednim jezikom koji da se amo dijalektalno razlikuje od naroda do naroda. Za to imamo mnoštvo primjera. Takvih jezikoslovaca je bilo i u XIX. st. Dovoljno se sjetiti poznatog slovačkog učenjaka Jána Kollára (1793 – 1854). Ako stvari tako stoje – rezonirali su pape – dovoljno je uzeti najrašireniji i najljepši takav „dijalekt“ i na njemu za sve druge slavenske narode tiskati knjige. Budući da je njihovo tiskanje bilo vrlo skupo, na taj se način moglo uštedjeti mnogo novca. Napravljeno je jedno ispitivanje među kompetentnim jezikoslovcima o tomu koji bi to bio “dijalekt“. Većina ispitanih se odlučila za hrvatski ne samo kao najrašireniji, nego i kao najstariji i najljepši od svih slavenskih jezika.

Hrvatski je, drugim riječima, trebao biti „općeslavenski“ jezik.

Ja bih Vas nadopunio: i jezik svjetske kulture. Pape su 1622. I 1623. posebnim dekretima naredili da se taj jezik – skupa s latinskim, grčkim, hebrejskim, kaldejskim i arapskim - najmanje dvije godine mora učiti na svim važnijim sveučilištima u zapadnoj Europi. Izričito su spomenuta sveučilišta: Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Löven, Pariz, Toulouse, Valencija, Salamanca i Alcalà de Henares (Madrid). Time je hrvatski bio izjednačen s „biblijskim“ jezicima (grčkim, hebrejskim i latinskim) i učinili jezikom svjetske kulture kao što su to bili arapski i kaldejski. Bila je to prava „apoteoza“ ili „trenuci slave“ hrvatskoga kakve nikad prije bije doživio, niti su se oni ikada kasnije ponovili. Nije pretjerano reći da mu je time, iako na posredan način, bio priznat nasljednikom staroslavenskoga kao općeg crkvenog jezika slavenskih naroda. Nije mi poznat slučaj da je jezik jednog tako malog naroda doživio takvu međunarodnu afirmaciju.

To zvuči doista ne samo senzacionalno nego i revolucionarno u odnosu na ono što smo do sada o tomu znali. No kako to da za tako bitne stvari nacionalne kulture do sada nitko prije Vas nije znao?

Hrvatski je jezik u prošlosti mnogo više proučavan u inozemstvu nego u samoj zemlji. Koliko god to može zvučati paradoksalno, istina je. Naši su ga povjesničari i jezikoslovci proučavali na temelju domaćih izvora ne sluteći da u inozemstvu, konkretno u Rimu, za to postoje dokumenti čija se autentičnost ne može dovesti u sumnju.

Sada nam objasnite jednu činjenicu: odakle papama tolika sklonost prema Hrvatima?


Uvjeren sam da neću reći ništa novo ako kažem da su nam pape kroz čitavu povijest bili najbolji prijatelji i najvjerniji saveznici. Pomagali su nam, štitili i branili u najpresudnijim trenucima kad nam je bilo najteže. Za to bih mogao navesti bezbroj primjera. Podsjetit ću samo na dva takva slučaja. Dva puta se u gotovo 14 stoljeća hrvatske povijesti stvarala slobodna i neovisna hrvatska država: 879. Branimirova Hrvatska i 1990. moderna Hrvatska. Oba puta su pape bili prvi koji su je priznali. Prvi put je to učinio Ivan VIII., a drugi je to učinio njegov nasljednik Ivan Pavao II. U ovom zadnjem slučaju čak se radilo o povijesnom presedanu: od Westfallskog mira (1648.) do 1991. Sv. Stolica nikada nije prva priznavala neovisnost jedne novonastale države.

Zvuči doista deplasirano da i danas neki Hrvati s omalovažavanjem, pa čak s neistinama i uvredama pišu o papama. Što Vi na to kažete?

„Oprosti im, Gospodine, jer ne znaju što čine“.

Prijeđimo sada na našu Bosnu i Hercegovinu. Kao jedan od rijetkih Vatikan se ustrajno zalagao za jednakopravan položaj svih naroda u BiH, napose Hrvata katolika čija su se prava stalno gazila. Zašto je tako dugo trebalo RH da zauzme stajalište kakvo su nedavno zauzeli predsjednik dr. Ivo Josipović i premijerka gospođa jadranka Kosor?

Vjerojatno mislite na bivšeg predsjednika RH. On je ne samo u tom pogledu priča za sebe. Mislim da sadašnji predsjednik i gospođa premijerka imaju mnogo jasnije ideje i mnogo više političke volje da zaštite vitalne interese hrvatskog naroda u BiH. To im je, uostalom, i ustavna obveza.

Iako niste političar, zanima me kako gledate na ukupne odnose RH i BiH, napose na činjenicu da Hrvati u dvije države sami sebi grade dodatne barijere umjesto da grade svekolike mostove političke, kulturne i gospodarske suradnje?


Potpuno se slažem s Vama da toga ne bi smjelo biti. Hrvati su jedan jedini narod u danas dvije neovisne države. Jedni o drugima ovise kao spojene posude. Jednima ne može biti dobro ako je drugima slab. I obratno. Sjetimo se samo njihove sloge u Domovinskom ratu! Ona se ne bi smjela očitovati samo u ratu nego i u miru. Uvijek!

Kako gledate na aktualna zbivanja u BiH, napose na pokušaja nekih stranaka brojnijeg naroda – tu, prije svega, mislim na SDP BiH - da eliminiraju najveće hrvatske stranke iz vlasti za koje je glasovalo 90 posto Hrvata?

Nadam se da tako ne misle sve bošnjačke stranke. Bila bi to velika pogreška. BiH može postojati samo kao demokratska zajednica triju jednakih i jednakopravnih naroda koji u njoj žive. Može li tronožac stajati na nogama ako mu otpilite jednu nožicu? Onaj tko se zalaže za prevlast jednoga naroda nad drugim, on tomu „tronošcu“ svjesno pili jednu nožicu bez koje on ne može stajati na nogama. Sjetimo se samo što se zbog takve politike dogodilo s Titovom Jugoslavijom. BiH je „Jugoslavija u malom“. Ne bude li u njoj demokracije, jednakosti i jednakopravnosti na svim područjima, nitko se za nju neće zalagati. A što se tiče SDP-a BiH i njezina predsjednika koji tvrdi – kako prenose novine - da se RH prema BiH ponaša gore od Amerike u Iraku, on time samo otkriva svoje političke karte i dobro je o tomu voditi računa. On, očito, u vlasti ne želi „prave“ Hrvate - kako se ovih dana izrazio jedan politički analitičar – nego „svoje“ Hrvate. Bilo bi dobro da ne izigrava Miloševića i ne ponavlja njegove pogreške. To što uz pomoć jedne male stranke želi vladati Hrvatima ignorirajući volju goleme većine naroda, to je samo „smokvin list“ njegove „demokracije“ i proziran pokušaj instrumentalizacije njegovom voljom i, na kraju krajeva, njegovom sudbinom po dobro poznatom načelu „podijeli pa vladaj“!

Krivnju za to snosi i međunarodna zajednica, zar ne?


U svakom slučaju. Tko je, ako ne ona, nagradio agresora s polovinom teritorija BiH i gotovo neovisnom republikom? Tko je podijelio BiH i njezina tri konstitutivna naroda na dva entiteta? Tko normalan može razumjeti tu „kvadraturu kruga“? Tko normalan može prihvatiti da Hrvati nemaju svoj entitet koji bi im jamčio ravnopravnost, nego da ih u svim važnim pitanjima „demokratski“ nadglasavanju predstavnici većeg entiteta?! Čini se da nekima u bijelom „demokratskom“ svijetu koji nas „uči“ demokraciji, odgovara da BiH ne samo sama bude trajno nestabilna, nego i izvor međunarodne nestabilnosti. Zar to nije traženje alibija da se mogu trajno miješati u njezine unutarnje poslove? Kako drukčije razumjeti njihovu politiku prema BiH? Kako razumjeti „zakone“ koje donose? Zar u Sarajevu, Tuzli, Zenici ili nekom drugom gradu s bošnjačkom većinom mogu biti na snazi jedni zakoni koji idu u prilog većinskom narodu, a u Mostaru, jedinom većem gradu u kojemu Hrvati mogu imati svoju demokratsku većinu, sasvim drugi? Ispada kao da je većinski narod, koji ima svu, ili gotovo svu vlast, ugrožen od manjinskoga. Zar to ne podsjeća na onu Ezopovu basnu u kojoj vuk optužuje janje, koje je nizvodno od njega pilo, da mu „muti“ vodu? Da nije tragično, bilo bi doista smiješno! Ako je to „demokracija“, neka je gospoda iz međunarodne zajednice primijene u svojim zemljama! „Tragedija je modernih demokracija što nisu uspjele ostvariti demokraciju” (J. Maritain).

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.