Kardinal Carlo Maria Martini (85) odbacio je „nasilnu terapiju“ što su neki protumačili kao eutanaziju. Isto kao što je i papa Ivan Pavao II. na samrti odbio da ga se uz pomoć medicinskih aparata drži na životu, tako je sada i kardinal Martini odbio „liječničko nasilje“ nad svojim tijelom već umornim od Parkinsonove bolesti. Martini, kao ni papa Wojtyla, nije bio za eutanaziju, ali nije osuđivao osobe koje, kako je rekao, "počine takvu gestu". Umro je u petak poslijepodne, a od subote je njegov lijes izložen u Duomu u Milanu, gradu u kojem je bio nadbiskupom 23 godine (od 1979. do 2002.), gdje će, u ponedjeljak poslijepodne, biti sahranjen.
Duomo je prepun ljudi koji žele odati počast velikom misliocu, teologu, izučavatelju Biblije. Oko 6000 ljudi svakog sata prođe pokraj njegova lijesa. A, Martini, koji je unutar Katoličke crkve smatran progresistom, je i u svome posljednjem razgovoru za novine, za milanski Corriere della Sera, oštro upozorio: "Crkva zaostaje 200 godina u odnosu na društvo".
Martini poziva Crkvu na obnovu i priznanje grešaka koje je počinila prije svega vezanih za pedofiliju, zatim glede seksologije, rastave braka i poziva na shvaćanje ljudskih nemira i strahova današnjice. Jezuit Carlo Maria Martini bio je utemeljitelj Katedre onih koji ne vjeruju. Ta razmjena mišljenja između crkvenih osoba i onih koji ne vjeruju trajala je od 1987. do 2002. godine, jer je Martini prije svega smatrao kako se dijalogom mogu sučeljavati sva pitanja, bez nametanja rješenja.
U svome posljednjem intervuju u listu Corriere della Sera, Carlo Maria Martini, kaže kako je Crkva ostala 200 godina iza današnjice, jer se plašila promjena, "imali smo strah umjesto hrabrosti".
– Moramo se pitati slušaju li ljudi još savjete Crkve iz seksualnog gradiva. O tome kako ćemo se držati prema tzv. proširenim obiteljima ovisit će buduće držanje mladih prema Crkvi – kazao je Martini i objasnio na primjeru. Zašto ženu s troje djece, koju napusti muž, i spoji se s drugim muškarcem koji joj pomaže uzdignuti djecu, koji ju voli i s kojim pronađe sklad koji nije imala s prvim suprugom, Crkva ne želi prihvatiti i kako će se onda ta djeca odnositi prema Crkvi. Jer, “ako takvu obitelj Crkva diskriminira, onda i djeca ostaju izvan i tako Crkva gubi cijelu generaciju”, upozorio je Martini i naglasio da i se sa sakramentima mora priteći u pomoći onima koji imaju kompleksnu obiteljsku situaciju. Za eutanaziju, Marini je, u razgovoru za tjednik Espresso 2006. godine, kazao kako je “potrebno dobro razlikovati čine koji prouzrokuju život od čina koji prouzrokuju smrt. Oni koji prouzrokuju smrt ne mogu nikada biti prihvaćeni. Ali ne mogu osuditi one koji u teškom fizičkom i psihičkom stanju zatraže smrt“.
U svezi upotrebe prezervativa, Martini, koji je sadašnjem papi Josepu Ratzingeru bio glavnim konkurentom na konklavi 2005. godine koja je birala nasljednika Ivanu Pavlu II., ima „suvremenije“ razmišljanje. U istom razgovoru za Espresso Martini je kazao kako je za suzbijanje širenja zaraze od side manje zlo upotreba prezervativa. Suprug zaražen sidom ima obvezu zaštititi svoga bračnog partnera, koji se također mora zaštititi. Manje zlo od širenja zaraze je upotreba prezervativa.
Martini je bio i za mogućnost da i jedna osoba, dakle ne samo bračni par, može usvojiti dijete. Dakle, bio je u svim tim pitanjima današnjice različitih pogleda od „službenog“ stajališta Crkve. Nije htio biti izabran za papu zbog bolesti. Na konklavi je zamolio kolege da ne glasaju za njega. Da je postao papom možda bi i neke stvari promijenio. Talijanska glasila spominju i druge detalje iz njegova života. Corriere della Sera iznosi i da je Martini otišao u Beograd, da je imao ekumenske veze s patrijarhom Pavlom i pomogao pravoslavnom fakultetu i njegovoj biblioteci. Hrvatskim je isusovcima davao duhovne vježbe, a pomogao je novčano i pri uređenju krova crkve u Opatiji.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
