Dopustit ćemo ženama da rade i studiraju, žene će biti aktivne, u okvirima islamskog šerijata, kazao je glasnogovornik talibana Zabihullah Mujahid. I na taj je način najavio da će položaj žena biti isti kao u vrijeme talibanske vladavine od 1996. do 2001., kada su ženama bila oduzeta osnovna prava, uključujući zabrane studiranja i rada te ograničen pristup medicinskoj njezi.
Sasvim je sigurno da će povratak talibana na vlast najviše pogoditi žensku populaciju, zbog čega su žene drugi dan nakon ulaska talibana u Kabul prosvjedovale i unatoč tome što se u njih pucalo. Mnoge žene danas kažu da je bolje umrijeti nego živjeti kako su živjele njihove majke i bake tijekom vladavine talibana.
Ženska populacija u Afganistanu te udruge za zaštitu ljudskih i ženskih prava u velikom su strahu da će talibani nakon što su se ponovno vratili na vlast ponovno uspostaviti islamske šerijatske zakone, prema kojima bi žene bile najbrutalnije zlostavljane kao nikada u povijesti islama. U Afganistanu, zemlji s više od 38 milijuna stanovnika, u kojoj su dvije trećine stanovništva nepismene, iako je situacija teška za sve, najteža je za žene. Još za islamskog fundamentalizma koji su nametnuli talibani sredinom 90-ih godina žene su stavljene u izuzetno nepovoljan položaj. Osim što su bile zlostavljane, bilo im je zabranjeno pohađati škole. Samo jedno od strogih pravila bilo je nošenje burki pa su žene koje su se usudile kršiti zakone u većini slučajeva osuđene na smrt, a kao upozorenje drugima kazna se izvršavala na javnim mjestima, u većini slučajeva na stadionima. Žene čak nisu smjele same hodati po cesti, osim ako je uz njih bilo muško dijete, koje je imalo veća prava od njih. Najčešći problemi žena su tradicije konzervativne religije i plemenskih vođa koje zabranjuju ženama da se zaposle ili napuste dom bez dopuštenja muških članova obitelji. U jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta najčešći problemi žena vezani su za obiteljsko nasilje. Ako progovaraju o obiteljskom nasilju, žene se optužuje da sramote obitelj.
Njihovi životi postaju bezvrijedni
Isto tako, dogovoreni i prisilni brakovi nisu rijetkost, ali ono što je još gore, nisu ni brakovi s djevojčicama. Godine 2009. usvojen je zakon koji predviđa zatvorske kazne za one koji se žene maloljetnicama. Nažalost, žene su u većini slučajeva potpuno ovisne o svojim muževima. Kada ostanu bez njih, njihovi životi postaju još ugroženiji. Udovice slove kao nositeljice nesreće i mnogi Afganistanci izbjegavaju bilo kakav kontakt. Žene se osjećaju bezvrijedno, gube identitet i socijalnu zaštitu, nemaju šansu za novi brak i ne vide perspektivu, a mnoge se nakon smrti supruga odlučuju na samoubojstvo. Rat je Afganistan učinio zemljom udovica. Samo u glavnom gradu Afganistana broj žena koje su izgubile supruga procjenjuje se na 80 tisuća, a u cijeloj zemlji živi više od tri milijuna udovica.
Siromaštvo, rana udaja te nedostatak školovanih učiteljica i škola samo za djevojke samo su neki od problema s kojima se suočavaju djevojčice i djevojke. Situacija se ipak promijenila proteklih godina i bilo je mnogo projekata usmjerenih na žene. Danas su žene sve upućenije u svoja prava i spremnije su se zalagati za sebe. Da će se sve što se tiče ženskih prava vratiti na ono što je to bilo prije 2001., upozorila je i dobitnica Nobelove nagrade za mir Malala Yousafzai, koja je duboko zabrinuta zbog situacije u Afganistanu, posebno zbog sigurnosti žena i djevojaka, te je pozvala svjetske čelnike da poduzmu hitne mjere.
Malala, danas 23-godišnjakinja koja živi u Engleskoj, gdje se liječila, a prošle je godine diplomirala filozofiju, politiku i ekonomiju na Sveučilištu Oxford. Preživjela je nakon što joj je pakistanski talibanski napadač pucao u glavu 2012. zbog njezine kampanje protiv uskraćivanja obrazovanja ženama. Postala je poznata kao 11-godišnjakinja i pisala je blog za BBC o životu pod vlašću pakistanskih talibana. Malala je izjavila da američki predsjednik Joseph Biden “ima mnogo posla” i mora “poduzeti hrabar korak” kako bi zaštitio afganistanski narod te dodala da je pokušavala doći do nekoliko svjetskih lidera. Kao i Malala, i Lailume Sadid, novinarka afganistanskih korijena koja radi za bruxelleske novine Morning Newspaper, zabrinuta je za prava žena i pita se kako je došlo do takvog razvoja situacije i preokreta. “Htjela bih postaviti pitanje o ulozi NATO-a u Afganistanu. NATO nije samo Amerika, ne mislite li da je odluka koju ste vi i NATO donijeli pogrešna? Koliko će još propalih politika uslijediti prije nego što se nađe rješenje? Vidjeli smo kakva je situacija. Jer kao žena iz Afganistana... jasno je da je situacija jako teška. Postoje tisuće žena u Afganistanu koje ne znaju što im nosi budućnost, što se događa... Molim vas, nemojte priznati talibane bez ikakvih uvjeta, kao što je napravio Donald Trump kad je potpisao dogovor s njima”, kazala je novinarka Lailume Sadid.
“Nikoga nije briga za nas”
Još dok talibani nisu bili osvojili Kabul, na Twitteru se proširila snimka djevojke koja je plakala zbog svoje neizvjesne budućnosti. “Mi nismo bitni jer smo rođeni u Afganistanu. Nikoga nije briga za nas. Umirat ćemo polako u povijesti. Nije li to smiješno?” kazala je kroz suze 23-godišnja djevojka koja je postala simbol uništene budućnosti pod talibanskom vlašću i s kojom je novinarka i politička aktivistica Masih Alinejad snimila intervju. “Imam 23 godine. Da talibani vide ženu poput mene, odmah bi me prisilno udali za nekog od svojih boraca. To bi bilo silovanje pod krinkom braka. To je njihova verzija Kurana. Smatraju da smo mi žene ratni plijen. Otkuda sam? Iz Afganistana. Gdje sam rođena? U Iranu. Gdje sada živim? To ne želim reći. Oni smatraju da su osobe poput mene, iz Afganistana, bez identiteta. Moja sreća, moja tuga, moje brige – to sve njima nije bitno jer sam iz Afganistana. Kada govorim o ovoj situaciji, optužuju me da kritiziram islam. Baš me briga. Nastavljat ću raditi to što radim jer time ukazujem na probleme svih žena”, dodala je. Prema izvještajima, žene koje rade u državnim institucijama i civilnim organizacijama u Afganistanu izašle su na prosvjede pozivajući talibane da ne zanemaruju napredak postignut u pravima žena u posljednjih 20 godina te da ih ne vraćaju u kameno doba. Od novinarki koje brišu datoteke na računalima do kozmetičarki koje uklanjaju plakate iz svojih salona, brojne afganistanske žene ne žele riskirati kada su posrijedi novi talibanski čelnici u zemlji, unatoč njihovim obećanjima da mogu nastaviti i dalje nesmetano raditi, no neke među njima ovih su se dana odvažile na drukčije ponašanje, zbog čega im se mnogi dive. Nakon što su talibani munjevitom brzinom zauzeli Kabul, na ulicama je malo žena. Neke među njima odlučile su izbrisati svoje račune na društvenim mrežama, a druge zatvaraju tvrtke i radnje te nose burke da ih se na otvorenom ne bi prepoznalo.
U Kabulu su vlasnice manjih tvrtki uklonile sve fotografije žena iz kozmetičkih salona i krojačkih radnji u strahu od odmazde. Vlasnica jednoga velikog kabulskog frizerskog salona rekla je da se nijedna njena zaposlenica nije usudila vratiti na posao. “Od rada u ovom salonu živjele su najmanje 24 obitelji, a zaradu su kući nosile ovdje zaposlene žene i djevojke. Pretpostavljam da će to odsad biti prošlost. Nijedna od mojih radnica nije spremna vratiti se i raditi u salonu zbog straha od talibana”, rekla je. Wazhma Frogh, istaknuta aktivistica za ženska prava koja u Kabulu vodi Organizaciju za ženske i mirovne studije, rekla je da su talibani dosad bili suzdržani, no da bi to mogla biti posljedica međunarodne usredotočenosti na Afganistan. Frogh je u izbjeglištvu zbog talibanskih prijetnja smrću. Ipak, smatra da se društvo u zadnjih 20 godina promijenilo i vjeruje da talibani ne mogu baš u potpunosti vratiti sat unatrag. Unatoč strahu od moguće talibanske reakcije na prava žena, Frogh je rekla da “više neće moći tek tako potjerati žene s ulica”. “U Afganistanu živi 18 milijuna žena… ne možete ih tek tako natjerati da nestanu ili da ostanu zatvorene iza vrata svojih domova, a ne mogu ni ubiti svih 18 milijuna”, kazala je afganistanska aktivistica Wazhma Frogh. – Brigadir Stanislav Linić bio je tada zapovjednik 11. Nacionalnog kontingenta HV-a u Afganistanu 2008. kada sam posjetila Afganistan kao potpredsjednica Vlade – kazala je Đurđa Adlešič, čiji je posjet tada bio okvalificiran kao posjet jednog od najvećih svjetskih dužnosnika.
Ipak, društvo se promijenilo
– Provela sam određeno vrijeme u kampu, smještena s našom vojskom, noćila u kontejneru, svjedočila izvršenju preuzetih obveza u skladu s poslovima koje sam obavljala u Vladi RH (unutarnja politika u koju su bile uključene i vojne misije), ali ono što me posebno zanimalo je odnos vojnika i lokalnog stanovništva (položaj žena i djece, ali bez odobrenja da ih posjetim u njihovim domovima, što mi je iskreno žao), a 11. kontinent bio je jedan od brojnijih, bilo je tu više od 200 vojnika, časnika i dočasnika, sjajno pripremljenih. Mislim da je tada u kontingentu bilo šest žena. Osim visokog ugleda koji su uživali naši vojnici u međunarodnom zapovjedništvu, posebno mi se svidjelo kako se odnose prema lokalnom stanovništvu, kako im pomažu da im život bude bar malo kvalitetniji – kazala je Đurđa Adlešič, koju su odmah po slijetanju u Kabul odvezli da otvori vrtić koji su za djecu uredili naši vojnici. – Vozeći se kroz srušeni grad, moglo se vidjeti kako lokalci i djeca mašu našoj zastavi. Ne svim zastavama. Naši su dijelili vodu, donosili igračke, lopte, čokolade, imali ljudsko lice, drukčije od mnogih drugih koji su samo “radili svoj posao”. Takvi nikome neće nedostajati – kazala je Đurđa Adlešič, koju je u predsjedničkoj palači primio i predsjednik Hamid Karzaj. – Bio je to dulji razgovor. I on je hvalio naše vojnike i časnike. Na pitanje o ženskim pravima bio je manje razgovorljiv. Kao i njihova ministrica “za ženska pitanja”. Teško je mijenjati tamo gdje je pravilo da se promjene ne čine. Ipak, imala sam nadu da su promjene moguće. A sad korak unazad. Kad sam se vratila u Zagreb i izvijestila nadležne o viđenom i učinjenom, odlučila sam napisati pismo vjerojatno najmoćnijoj ženi svijeta, Hillary Clinton, vjerujući da ona želi i može napraviti jači iskorak. Dobila sam odgovor. Zahvalila je na sugestijama i pomoći. I to je sve! Na žalost. Naši vojnici većeg srca, s iskustvom Domovinskog rata, odradili su puno više od birokracije i ljudi koji vole kamere. Pokazali su da su ljudi, da poštuju razlike, uvažavaju ih, žele pomoći, pomažu. Sigurno je važnu ulogu imao i Mešihat Islamske zajednice koji ih je adekvatno pripremao da poštuju običaje, vjeru, navike, da lakše i kvalitetnije komuniciraju. Njima sigurno nije lako gledati što se događa u Afganistanu. Vrijeme će sigurno otkriti tko sve stoji iza ovih događanja i kome je to u interesu – zaključila je Đurđa Adlešič.
