Kao djevojčica pročitala sam da stanovnici ruskog poluotoka Kola mogu čuti krikove ljudi koji dolaze iz samog središta Zemlje. U sklopu novinskog članka u kojem sam naišla na tu informaciju nalazila se fotografija divovske rupe čije dno se uopće nije moglo vidjeti. “Vrata pakla” glasila je kratka egida kojom je novinar opisao taj bezdan. Bezdan dubok točno 12.262 metra. Bila je to onda, početkom devedesetih godina, a i danas je, najdublja rupa koju su ljudi ikada iskopali. Tada sam samoj sebi rekla da ću jednog dana otkriti kakvi su to zvukovi koji dolaze iz Zemljine utrobe – dio je govora kojim se sada već poodmakle 2013. godine nizozemska umjetnica Lotte Geeven obratila prisutnim geolozima i znanstvenicima koji su joj omogućili da u Zemljinu dubinu spusti specijalizirane instrumente uz pomoć kojih je trebala snimiti zvukove “disanja” našeg planeta.
Mohorovičićev diskontinuitet
Istini za volju, s obzirom na to da se od daljnjeg rada na Superdubokoj bušotini na Koli, kako i službeno glasi njezin naziv, potpuno odustalo još 1995. godine, kada je projekt obustavljen, a ista je deset godina poslije i potpuno zapečaćena ogromnim metalnim poklopcem, Lotte je svoje instrumente odlučila spustiti u najdublju još uvijek otvorenu bušotinu – onu koju su Njemački geolozi u svojevrsnoj utrci sa Sovjetima iskopali još 1990. godine. Iako možda u usporedbi s Kolom ne zvuči toliko impresivno, pothvat snimanja u 9101 metar dubokom ponoru za sve je predstavljao veliki izazov s tehničke strane, ali je nakon opsežnih višetjednih priprema urodio plodom.
– Kada sam prvi put čula taj zvuk, mislim da mi se nakostriješila svaka dlaka na tijelu. Teško ga je opisati riječima, zvuči poput neke pravilne, uravnotežene tutnjave, ali kako on nastaje i što je u biti to što smo snimili, znanstvenici još uvijek nisu uspjeli objasniti. Riječ je o potpunoj misteriji, o zvuku kojem ne znamo porijeklo – govorila je Lotte prije nekoliko godina, a tajna tih zvukova potpuno je jednaka sada kao što je bila i onda.
A upravo u potrazi za odgovorima na brojna pitanja koja nas muče još i danas, a čija rješenja nam se, doslovno, nalaze pod nogama, još sredinom prošlog stoljeća krenula je svojevrsna utrka između SSSR-a i SAD-a koja je u jednu ruku podsjećala na onu svemirsku, samo što u njoj cilj nije bio doći što više, nego što dublje.
Razlog zbog kojeg ova podzemna utrka nije dobila ni izbliza toliko pozornosti kao ona svemirska možda se krije i u činjenici da su Amerikanci od nje relativno brzo odustali, pa su na kraju Rusi izašli kao pobjednici, ali krenimo redom. Naš planet sastoji se od više slojeva, a osnovna podjela je na jezgru, koja se nalazi u samoj unutrašnjosti, plašt koji je u sredini, i koru koja se nalazi na vrhu. Kora našeg planeta u odnosu na druga dva sloja daleko je najtanja, a prosječna debljina joj je oko 35 kilometara na kontinentima i oko 7 kilometara ispod oceanskog dna.
Cilj podzemne utrke bio je probiti koru i doći do granične zone koja se nalazi između kore i plašta, a koja se naziva Mohorovičićevim diskontinuitetom zato što ju je prije nešto više od jednog stoljeća otkrio naš znanstvenik Andrija Mohorovičić. Upravo se u tom području kriju mnoge tajne seizmoloških aktivnosti Zemlje, pa bi prikupljanjem uzoraka iz tog sloja dobili odgovore na brojna pitanja vezana uz potrese, možda ih čak naučili i predvidjeti.
– Rusi su se otpočetka fokusirali na bušenje kontinentalnog dijela kore, koji je mnogo dublji, ali tehnički i mnogo manje zahtjevan za izvedbu od podvodnog bušenja. Tada uopće nije postojala tehnologija kojom bi mogli krenuti u takav pothvat, pa su njihovi inženjeri sve morali smišljati od nule, baš kao što su to činili i Amerikanci, koji su se odlučili izbušiti rupu do plašta kroz dno oceana. Taj pothvat nazvali su Projekt Mohole (op. a. nazvan opet prema Andriji Mohorovičiću) i kasnih 1950-ih krenuli su s njegovom realizacijom – pojašnjava početke ove utrke njemački geolog dr. Ulrich Harms.
I dok su Rusi tek proučavali gdje bi uopće bilo idealno mjesto za bušenje kroz koru i radili na nacrtima za strojeve koji će ne samo bušiti rupu već i podmazivati bušilice i provoditi mjerenja na tolikim dubinama, Amerikanci su se već bili bacili na praktični rad. U travnju 1961. godine krenuli su bušiti morsko tlo na mjestu gdje je ocean bio dubok oko 3500 metara. Uspjeli su probušiti 183 metra duboku rupu, ali po cijeni koja je, preračunato u današnje cifre, iznosila oko 400 milijuna dolara.
Međutim, iz tla nisu uspjeli izvući ništa što bi opravdalo taj vrtoglavo skupi iznos, zbog čega su bili suočeni s brojnim kritičkim medijskim natpisima, ali unatoč tome 1964. godine odobren im je novi projekt vrijedan više od milijarde dolara. Bušotina kroz koju su namjeravali doseći najmanje kilometar dubine trebala je nastati blizu Havaja, ali se naposljetku zbog negativnog publiciteta od svega ipak odustalo 1967. godine. Sovjeti su tri godine poslije, ponajviše potaknuti izgubljenom bitkom za Mjesec, krenuli u kopanje supermasivne bušotine, na čemu su neprestano radili iduća dva desetljeća.
Iako je “Kola” proglašena uspjehom, Rusi na kraju nisu bili sasvim zadovoljni svojim pothvatom. Naime, njihov je cilj bio izbušiti rupu od čak 15 kilometara do kraja 1993. godine. No, spriječile su ih paklene temperature. Na dubini od 12 kilometara znanstvenici su očekivali temperaturu od stotinu Celzijevih stupnjeva, a ona je bila za osamdeset stupnjeva viša.
Bunari, špilje i veliki rudnici
– Danas su Japanci jedini koji još uvijek pokušavaju probiti Zemljinu koru, ali oni to rade uz pomoć instrumenata i strojeva koji se nalaze na njihovu specijaliziranom brodu Chikyju. Ta mrcina teška 58 tisuća tona porinuta je u more 2007. godine i do sada su s njim uspjeli probušiti više kilometarskih rupa u morskom dnu, a rekord im je 3250 metara. Njihovi znanstvenici su izračunali da je kora na mjestu na kojem buše široka oko 5500 metara, tako da su uspjeli doći tek do otprilike dvije trećine puta. Ipak, čak i ako im to uspije, što bi bio povijesni uspjeh za čovječanstvo, Kola će i dalje ostati najdubljom rupom na svijetu. U biti, prema svemu sudeći, ostat će to još desetljećima – kazao je dr. Ulrich Hams, koji je pojasnio kako se na internetu mogu pronaći brojni podaci o bušotinama naftnih kompanija koje su dugačke i po petnaestak kilometara, ali one ne idu vertikalno pod Zemlju, nego su zakrivljene, pa prosječno završavaju na dubinama od tri ili četiri kilometra.
Ipak, sve ovo o čemu smo do sada pisali ljudi su postigli svojom pameću, ali ne i mišićima. Najdublja rupa koju je čovjek iskopao svojim rukama bunar je u Woodingdeanu u Velikoj Britaniji koji doseže 390 metara ispod tla. Usporedbe radi, poznate pariške katakombe koje su jedna od atrakcija francuske prijestolnice nalaze se 20 metara ispod površine Zemlje, dok je drevni grad Derinkuyu, čudo podzemnog kompleksa smještenog u turskoj Kapadokiji u kojem je moglo živjeti i 20 tisuća ljudi, smješten na dubini od 85 metara. Najdublja točka do koje je čovjek ikada došao istražujući neki kompleks špilja nalazi se u Gruziji, na čak 2197 metara ispod Zemlje.
