David Rompf za The New York Times napisao je priču o svom ocu i voćnom kolaču koji mu je on slao za svaki Božić, sve dok nije preminuo. 24sata.hr donose njegovu ispovijest:
Moj je otac podsjećao na voćni kolač. Jedne mi je godine čak jedan poslao. Nikad nije stigao.
Prije nekoliko godina, otac mi je poslao voćni kolač poštom na Božić. Iako sam imao dobar posao i posjedovao stan na Manhattanu, bojao se da bi moji ormari i hladnjak mogli biti prazni. Nedavno sam se preselio iz Kalifornije, gdje su moji roditelji još uvijek živjeli u svom prigradskom bungalovu već 50 godina, u kući u kojoj sam odrastao.
Želio je da imam poseban voćni kolač. Napravljen u Teksasu, bio je poznat među ljubiteljima voćnih kolača - ili, barem, među ljudima koji su voćne kolače davali onima za koje se pretpostavljalo da ih vole.
- Podsjeća me na onaj moje majke. Njezin je bio stvarno vlažan, s puno grožđica - rekao mi je u telefonskom pozivu.
Kasnije sam shvatio da je verzija moje bake, koju nikada nisam imao priliku kušati, vjerojatno depresijska torta, napravljena bez mlijeka, šećera, maslaca ili jaja, sa oskudnim namirnicama dok je bio dijete.
Rođen 1932. godine, tata je odrastao tijekom Velike depresije na gornjem poluotoku Michigana. Na većinu Božića primio je dva poklona: par domaćih čarapa i malu vreću naranči.
- Moja je majka isplela čarape. A te su naranče imale tako dobar okus - rekao je.
Naručivanje voćne torte bio je njegov način da se brine o meni izdaleka, u eri koja bi, po njegovom mišljenju, svakog trenutka mogla postati ekonomski opasna. Bez obzira što sam bio srednjih godina, još uvijek sam bio njegov sin.
- Trebao bi stići prvog tjedna u prosincu. Čim ga dobijete, javite mi što mislite - rekao je.
Išao bih u Kaliforniju za Božić, kao i svake godine, i veselio sam se njegovu daru i isprobavanju okusa koji su ga prenijeli u djetinjstvo.
Prvi tjedan u prosincu protekao je bez njegove voćne torte. Pretpostavljao sam da je pošiljka zapela u pošti tijekom blagdanske gužve.
Znao sam da će se u Kaliforniji dosta jesti. Pored majčinih kolačića, slatkiša i ostalih poslastica, otac je mojoj sestri i meni uvijek davao veliku vrećicu s poslasticama koju je nazvao, sasvim jednostavno, "Vrećica s hranom". Vadio ih je s nekog tajnog mjesta tek nakon što su svi ostali pokloni otvoreni. Jedne sam godine zapisao sadržaj svoje vrećice s hranom u bilježnicu. Pretpostavljam da sam želio uspomenu za sebe, za dan kada za Božić možda neću dobiti vrećicu s hranom. Te godine u mojoj se vrećici nalazila limenka luksuznih miješanih orašastih plodova, kutija krekera od cjelovite pšenice, belgijska pločica čokolade, štapić pureće kobasice, vreća kalifornijskih crvenih pistacija od pola kilograma, engleski čaj, i mnogi drugi predmeti, uključujući i "Oh Deer Super Dooper Reindeer Pooper Jelly Bean Dispenser" napunjen žele bombonima.
Imao sam 44 godine kad mi je otac dao tu vrećicu s hranom, on je imao 72 godine.
Te vrećice su imale neobično, ali neporecivo srodstvo s voćnim kolačima, koji su sadržavali svega po malo s intrigantnim rezultatima. Bile su toliko pretrpane da sam često većinu hrane morao staviti u kutiju i poslati kući. Jedne godine uzeo sam nekoliko zdravijih predmeta - srdele, raženi čips, suhe marelice - i na putu do zračne luke sve donirao lokalnoj crkvi.
Voćni kolač polarizirajući je pojam. Ljudi ga vole ili mrze i vole raspravljati je li to uopće kolač. Lik mog oca na neki je način podsjećao na voćni kolač: smetenost i malo ludosti pomiješane sa slatkim temeljem.
Kad smo bili djeca i išli u lokalni šoping centar, volio se prskati ženskim parfemom - svima njima. To je bilo prije nego što su muške kolonjske vode stajale na polici. Kada se i to pojavilo, pretvorio bi se u panseksualni buket egzotičnih mirisa. Kad smo se vozili kući, majka bi mu rekla: "Smrdiš! Što si stavio ovaj put?"
Dok je radio kao mesar u trgovinama, suradnici su ga zvali Ludi Charlie, a bio je poznat po podvalama na radnom mjestu, poput pretvaranja da nekoga zaključava u zamrzivač za meso. No izdavao je i upute kupcima koji nisu znali peći janjetinu ili praviti nadjev. Kad se vratio kući iz kasnih smjena, ostavio je bombone ispod naših jastuka, misleći da bismo se mogli probuditi u želji za grickalicom.
Moj je otac vjerovao da su svi uvijek gladni i da trebaju jesti. Kad bismo ga posjetili u bolnici tijekom tromjesečnog boravka - borio se s opakom infekcijom nakon operacije srca - pitao bi jesmo li jeli i nikada nas nije zaboravio podsjetiti da će se kafeterija uskoro zatvoriti.
- Barem uzmi šalicu kave. Ne brini za mene - rekao bi.
Voćni kolač je u njegovim mislima bio savršen božićni poklon. Kulinarska zbrka voća nalik draguljima sugerirala je ekstravaganciju koja je bila u suprotnosti s njegovom praktičnosti. Voćna torta može vam napuniti trbuh i ima dug rok trajanja. U 2017. otkriveno je da je voćna torta za koju se smatra da je donesena na ekspediciju Roberta Scotta na Antarktiku prije više od 100 godina bila u 'izvrsnom stanju'.
Dan prije mog leta za Kaliforniju, voćna torta još uvijek nije stigla. Kad me otac nazvao da mi poželi sigurno putovanje, rekao je: "Jesi li ga primio?"
"Još ne", rekao sam. "Vjerojatno kasni s prazničnom poštom."
"Možda će biti tamo danas." Duboko se uzrujao zbog te izgubljene voćne torte.
Kad sam stigao u kuću svojih roditelja, rekao je: "Jesi li dobio voćnu tortu?"
"Ne, ali siguran sam da će biti tamo kad odem kući."
Čim mi je riječ napustila usne, shvatio sam da je dom za njih vrsta pokretačke riječi. Jer nije li ovo bio dom? Zar nisam bio sada kod kuće, s roditeljima koji me pozdravljaju, pitajući jesam li gladan nakon dugog leta?
U dnevnoj sobi je božićno drvce stajalo iznad gomila poklona u svjetlucavom papiru, a u rezervnoj spavaćoj sobi moj je otac, znao sam, sakrio naše vrećice s hranom skrivene pod velikim ručnicima.
I dalje se nadao da će voćni kolač doći do novogodišnje noći.
Siječanj, veljača i ožujak dolazili su i odlazili bez voćne torte. Iako je moj otac nastavio pitati o tome, niti jednom nisam pomislila da lažem i kažem mu da, voćna je torta napokon stigla i bila je ukusna. Umjesto toga rekao sam: "Taj kolač kruži oko zemlje i prije ili kasnije će sletjeti."
"Ta ti je dobra!" On je rekao.
Njegov smisao za humor nikad se nije pokolebao, a kako bi vrijeme prolazilo, često se šalio na račun putujućeg kolača.
"Pitam se gdje je to sada", rekao bi.
"Krenuo je na obilazak do Plutona."
Ta ideja mu se svidjela.
"Želite li da naručim drugi, u slučaju da nikad ne dođe", pitao me.
"U redu je, tata", rekao sam. “Pričekat ću ovaj. Okusit će još bolji okus nakon obilaska svemira."
Početkom prošlog prosinca, gotovo godinu dana nakon što mi je otac umro od zatajenja srca, nazvao me portir moje stambene zgrade.
"Imate paket", rekao je.
Sišao sam dolje po njega. Smeđa kutija imala je FedExovu naljepnicu s povratnom adresom u Teksasu.
