Broj zaraženih snažno je porastao što je, zbog prirode omikrona, dovelo do razmišljanja koja su ponekad i suprotna. Treba li mjere pooštravati ili to nema smisla ako ćemo se svi zaraziti? Koliko će tih novozaraženih završiti u bolnicama? Prof. dr. sc. Luku Čičin-Šaina, voditelja Odjela za virusnu imunologiju u Helmholtz centru za infektivna istraživanja u Braunschweigu, pitali smo kako se postaviti u ovoj situaciji rekordnih brojki soja za koji se tvrdi da izaziva blažu kliničku sliku.
Koliko se zaista treba bojati omikrona?
Ako je omikron doista toliko zarazan, a izgleda da jest, istina je da će se prije ili kasnije svi zaraziti. Ali, i ovo je jako bitno, uopće nije svejedno hoće li to biti prije ili kasnije. U Izraelu računaju kako će se do kraja siječnja zaraziti četiri milijuna stanovnika od ukupno devet koliko ondje živi. Uzmimo jednostavnu matematiku pa izračunajmo da se u četiri tjedna u Hrvatskoj zarazi dva milijuna ljudi.
Ako uzmemo da je kod omikrona četiri puta manje hospitalizacija nego kod delte i da samo svaki 40. zatraži bolničko liječenje, umjesto svakog desetog kao kod delte – to je 50.000 ljudi u četiri tjedna.
Je li moguće zamisliti kakva je to katastrofa za bolnice?
Prije ili kasnije svi ćemo se zaraziti, ali nije svejedno kada. Ako usporimo tempo zaraze, dajemo više vremena liječnicima da zbrinu plimni val bolesnika koji im se sprema jer nije nimalo svejedno u kom razdoblju se zarazi pola države. Isto bi to bilo kao da razmišljate da je svejedno zaustavljate li auto kočenjem ili zabijanjem u zid. Mogu razumjeti da su ljudi nestrpljivi i da im je već svega dosta, no i vlada je već posegnula za promjenama u epideiološkim mjerama kada su vidjeli rekordan broj zaraženih. A i tu treba reći kako je broj narasao jer je podignut broj testiranih s 14.000 na 18.000 pa na 20.000. Što bi bilo da se testiralo 30.000? Točno ne znamo zapravo koliki je broj novozaraženih po danu. No, znamo da imamo već dva mjeseca preko 30 posto pozitivnih u uzorku. Kolika je prava brojka onda nitko ne može znati.
Blaža klinička slika, prema tome, nema puno veze?
Ta blaža klinička slika primijećena je u zemljama koje su visokoprokužene, poput Južne Afrike ili su visokoprocijepljene poput Velike Britanije. Ali u Hrvatskoj i dalje imamo oko 25 posto ljudi koji nisu ni jedno ni drugo. Tako da je malo nejasno kako će oni reagirati na omikron. U Južnoj Africi je broj hospitaliziranih oko četiri puta manji nego što je slučaj kod delte, tako da je ranija matematika o kojoj smo govorili, koja pretpostavlja da će biti hospitaliziran svaki 40. bolesnik, optimističan scenarij. Sve i da tih 25 posto necijepljenih ne igra nikakvu ulogu. Ponovo, nije isto treba li 50.000 ljudi doći u bolnicu unutar četiri tjedna ili unutar šest mjeseci.
Treba li onda razmišljati o četvrtoj dozi kao u Izraelu?
O tome ne bih uopće sada razmišljao, za Hrvatsku je to sekundarno pitanje jer ima još jako puno ljudi koji se nećkaju oko prve doze ili oko boostera. To je skupina oko koje još možemo nešto napraviti jer, ako cjepni punktovi budu zaposleniji, onda će veći postotak građana spremnije dočekati omikron s imunim sustavom koji će biti bolje naoružan. Nije važno jeste li dobili drugu dozu prije tri ili osam mjeseci – booster doza će vam pomoći, a može je se dobiti nakon tri mjeseca od druge doze. Sada znamo da titar antitijela pada kroz vrijeme, da je nakon tri mjeseca već dosta pao, a za omikron treba visoki titar.
Slično vrijedi i za ljude koji su tek krenuli s cijepljenjem ili će to sada učiniti. Međutim, rizik od cjepiva je tisućama puta manji od rizika od teške bolesti po infekciji, uključivo omikronom. Po drugoj dozi cjepiva, ljudi koji su se nedavno cijepili, npr. oko Nove godine, imat će visok titar nekoliko mjeseci, onakav kakav se dobije nakon boostera. Dakle, nije kasno, treba se ići cijepiti, a u međuvremenu se čuvati kontakata. Ako ste drugu dozu dobili u listopadu ili ranije, sada ste u roku za treću dozu.
Mjere bi također trebalo pooštravati?
Pa u Hrvatskoj i ne postoje mjere. Ljudi se žale kako je ovdje grozno, a onda po društvenim mrežama gledate prizore punih sala na proslavama Nove godine, pjeva se i pleše bez maske. A onda se furiozno tipka kako im se tim nacizmom ne dozvoljava sloboda te ih se ugnjetava pa su deprimirani. Vlada mora imati snage da pooštri mjere jer je to u interesu njezinih građana, a onda i ispravno komunicirati kako bi građani mogli pratiti potrebne mjere.
Đoković?
Pa kod njega će se vidjeti materijalni učinak takvog ponašanja. Jer, njemu je sasvim sigurno važno da po deveti put ovoji Grand Slam, a sada to neće moći. Ako mu je zaista tako važno da se ne cijepi, onda će tu mogućnost svjesno propustiti i drugdje. A isto to gledaju i Nadal, Medvedev pa će iskoristiti to što je on odlučio da praktično više ne bude tenisač, cijepiti se i uzeti te turnire. Ili će se Đoković predomisliti i ipak cijepiti da bi se mogao neometano baviti tenisom. U svakom slučaju, njegovo iskustvo je korisno za društvo, jer služi kao poticaj da se ljudi ponašaju na odgovoran način.
Onda će i Macron uspjeti ovom svojom novom prijetnjom?
Ne znam na koji način razmišlja francuski predsjednik i zašto se prijeti u javnosti. No, u osnovi postoje tri mogućnosti. Ili doneseš odluku o obaveznom cijepljenju jer je to u interesu javnog zdravstva, što će onda prolaziti kroz očekivane cikluse tužbi i sudskih odluka, da se vidi jesu li odluke utemeljene i u skladu s ustavom. Druga je mogućnost reći da nećeš poduzimati ništa i prepustiti ljudima tu odluku pri čemu su uspjesi jako ovisni o edukaciji stanovništva. Kod nas to baš i nije bilo djelotvorno, kod Bugara i Ukrajinaca još gore, ali je kod Španjolaca i Portugalaca dalo dobre rezultate. Treća je mogućnost srednji put koji koriste razne vlade u Europi, a to pretpostavljam radi i Macron. Ako podigneš letvicu očekivanja, bez obaveze cijepljenja za svakodnevne osnovne potrebe, ali uz ograničenje neesencijalnih službi necijepljenim osobama, onda time možeš potaknuti ljude da se cijepe kako bi mogli ići u restorane, frizeraje, teretane ili kafiće. To se sada događa u Njemačkoj. Ništa od tih službi nije od životne važnosti, no ipak navodi ljude da se odluče koliko im je važno da se ne žele cijepiti, jer se zbog toga odriču nekog luksuza. Pri tome je važno da država, ako ozbiljno misli, onda i redovito kontrolira da se mjere provode, na primjer uz povremene kontrole restorana, gdje vlasnici moraju predočiti inspekciji dokaz o cijepnom statusu gostiju u restoranu. U Njemačkoj policija ne stoji na ulazu u svaki restoran, ali svako toliko vrši kontrolu, a kazne su dovoljna motivacija vlasnicima da se ponašaju odgovorno i da to traže i od svojih gostiju.
