Ha, mogao bih baš i napisati memoare, kaže – što nama, što sebi – Peter Galbraith u zagrebačkom hotelu iz kojeg je koji sat potom krenuo na mimohod u povodu 20. godišnjice Oluje. Priča prvog američkog veleposlanika u Hrvatskoj otkriva da je dobrano izlazio iz okvira "običnog" diplomata, da nije slušao odluke Washingtona i da ga dandanas muči dvojba je li trebao zaustaviti Hrvatsku vojsku pred Banjom Lukom. U Zagrebu je bio na poziv Ministarstva obrane, no u Knin jučer nije išao, već se vratio u Tursku na odmor.
Oluja je u kolektivnoj svijesti hrvatski pandan ubojstvu Kennedyja. Gdje ste bili prije točno 20 godina?
Znao sam što će se dogoditi i bio sam u rezidenciji na Tuškancu u Zagrebu.
Znali ste datum?
Naravno. Jasno vam je da se ništa ne bi dogodilo bez State Departmenta.
Objavili smo vaš dokument u kojem 22. srpnja još ne znate datum operacije.
Tog dana nisu znali ni Tuđman ni Šušak. Tuđmanu sam na Brijunima 31. srpnja predao demarš, poruku State Departmenta. Sadržavala je dvije točke: "Cijenimo hrvatsku spremnost da poduzme vojnu akciju da pomogne Bihaću" i "Rat je sam po sebi rizičan i, upadnete li u nevolje, ne trčite nama po pomoć". Treću sam dodao: Dvije stvari su neprihvatljive: napad na UN-ove postrojbe i osoblje te civile. Tuđman je čuo samo prvi dio koji je značio: Nemamo primjedbi. Krenite.
Je li riječ o prešutnom dopuštenju ili o zelenom svjetlu?
Sad se bavimo semantikom. Znalo se jako dobro što takva poruka znači u diplomatskom žargonu.
Da se SAD protivio Oluji, bi li Tuđman odustao?
Siguran sam da bi.
Kako su tekli dani prije akcije?
Čuo sam se s Milanom Babićem, htio je da se nađemo. Ponudio sam da dođem u Knin, no on je kazao da me Martić neće pustiti i predložio Beograd i kraj tog tjedna. Tuđman mi je rekao: Idite, ali ja ne bih čekao kraj tjedna. Znao sam da je akcija blizu.
Zašto ste išli u Beograd?
Morao sam pokušati. Babiću sam 2. kolovoza prenio Tuđmanove uvjete: otvaranje željeznice, cesta, plinovoda. Ali morali su pristati na reintegraciju, i to pod hrvatskim uvjetima. Imali bi neka prava, ali vrijeme plana Z3 i autonomije je prošlo. Kazao je da se treba razgovarati s Miloševićem. Dao sam mu rok – drugi dan mora sazvati konferenciju za novinare i reći da pristaje na sve uvjete. Babić je bio ozbiljan. I tad je rekao: "Razumijem zašto će Hrvati napasti nas, ali ne razumijem zašto mi napadamo Bihać." Sljedećeg dana, 3. kolovoza, održana je još jedna runda pregovora u Ženevi. Babić je pak konferenciju za novinare odgađao i sazvao tek u 15 sati. Nešto je obećao, ali ne ono sve što su tražili. Ujutro je State Department podržavao mirovni plan. Do poslijepodne više nije i takva je depeša stigla. S Tuđmanom sam se sreo u 17.45. Nisam prenio upute Washingtona. Tražio sam da pričeka još dan-dva. Znao sam da neće. Odmah u 18 sati počeo je sastanak Nacionalnog vijeća za sigurnost. Poslije sam doznao da je Tuđman bio iznerviran zahtjevom. No tad mu je Miomir Žužul rekao: "A ne, to nisu moje informacije iz Washingtona." I bio je u pravu. Nisu bile.
Što mislite o Tuđmanu?
Bio je učinkovit lider i imao stratešku viziju. Loše je što je ta vizija uključivala vjerovanje da je teritorij ključ uspješne države. Bio je spreman za zamjenu teritorija. Stalno je ispitivao: Da dam Prevlaku? Da dam? Ja sam mu odgovarao: Ne, ne i ne! Neskromno kažem da je zbog mene Prevlaka hrvatska. Mislio je da se protivim jer je Prevlaka od strateškog značenja. Ali to je netočno. Nismo željeli dopustiti promjene granica. Vizija je uključivala pola BiH i tvrdnju da je Banja Luka orijentirana prema Zagrebu.
Je li to bio razlog zašto ste zaustavili Hrvatsku vojsku pred Banjom Lukom?
Točno to. Bojali smo se da je nikad neće vratiti. A i zbog humanitarne krize koja bi uslijedila.
Je li to bila greška?
Ništa me u karijeri nije poslije mučilo više od te odluke. Ne znam. Gledano iz današnje perspektive, da su Hrvati zauzeli Banju Luku, situacija u BiH bila bi puno bolja. Tuđman je umro... Upute su bile da Holbrook i ja kažemo Tuđmanu da stane. Ali mi smo mu u četiri oka rekli da Hrvatska može zauzeti Prijedor i Kozarac, što nije učinila. Rekli smo da mogu zauzeti Ključ. To su napravili. Nakon sastanka s Tuđmanom spustili smo se na sastanak s većim timom. Bio je tamo i američki general Wesley Clarke. Kad je došao red na njega da govori, počeo je nabrajati što ne smije. Tuđman nas je gledao u čudu. Tad sam gurnuo Clarkea i šapnuo mu: Gledaj, Wes, kamere. Pazi, snimaju. Neposredno prije toga imao je problema jer su ga snimili kako razmjenjuje kapu s Mladićem pa je bio na oprezu. I odmah zašutio.
Dosta toga radili ste na svoju ruku. Koliko vam je Washington dao slobode?
Jako puno. Dok je u BiH Washington upravljao svakom sitnicom, Hrvatskoj je poklanjao malo, gotovo ništa pozornosti. Znate li koje sam upute dobio prije dolaska u Hrvatsku? Nikakve!
U Hrvatskoj ste možda najpoznatiji po vožnji na traktoru sa Srbima.
Traktorska diplomacija, tako je taj potez nazvao Tuđman. Gledao sam izvještaj: kamen bačen u automobil, žena u rukama ima dijete. Poludio sam i otišao Tuđmanu: u svakoj civiliziranoj državi ministar vanjskih poslova bi ili bio najuren ili dao otkaz. Ako vi nećete zaštititi te ljude, ja ću. Idem s njima u koloni pa ćete vidjeti što će biti ako napadnu američkog veleposlanika. I izjurio sam. Naravno, htio sam ići u blindiranom autu s američkim zastavicama. Nisam glup. Ali tamo sam opazio nekog veseljaka. Vozio je traktor s namrgođenom ženom i dvoje preslatke djece. Pozvao me da krenem s njima i ja sam se popeo. Prije rata radio je kao smetlar u Karlovcu. Masa je zviždala. No kad su me opazili, vikali su: "Gle, Peter! Peter!" Mnogi su mi u Hrvatskoj zamjerili taj potez. Ali to sam napravio da zaista zaštitim te ljude. Ta odlaze, sami odlaze, što ćete dobiti ako ih sad napadnete. Ali i Hrvatsku. Pa koliko su krađe i zločini nakon Oluje koštali Hrvatsku i zaustavili je u putu u NATO i EU. Ali uza sve, Tuđman je i nakon toga prema meni ostao korektan.
Tko je odgovoran za odlazak Srba?
Milošević i Martić.
Je li Miloševića bilo briga za Srbe u Hrvatskoj?
Sumnjam. Bili su izmanipulirani. Evo primjera. U Daytonu je američki državni tajnik Warren Christopher sazvao sastanak u 16 sati – Tuđman i Milošević s timovima. Miloševića nema. Dolazi nakon 35 minuta! Otišao je u kantinu na ručak i zapio se. Napokon dolazi i traži crno vino. I pije. Bocu i pol. I kaže Tuđmanu: "Znam da ste vi dobar čovjek, ali vas generali tjeraju na loše stvari." Šušak je skočio: "Ovo nije odluka generala, nego predsjednika." A Milošević mu se unese u lice i pita: "A 'ko si ti? Jedan od tih generala?" Vjerujem da je alkohol imao utjecaja u tom razgovoru. Ostao sam razgovarati s njim o istočnoj Slavoniji, nije ga zanimalo ništa. Na kraju me pogledao i pitao: "A što ne biste s obitelji otišli u Dubrovnik, da se malo opustite?" Mislio sam u sebi: I on odlučuje o sudbini države.
Hrvati slave Oluju, Srbi je osuđuju. Koji je vaš stav?
Hrvatska je iskoristila legitimno pravo da povrati teritorij. I to je pobjeda. Tri se godine pregovaralo, čak i Tuđman koji je to mrzio. Srbi, pod naredbama Miloševića, odbijali su sve. I ne zaboravimo, Oluja je izravna posljedica Srebrenice. Da, žao mi je stradalih i prognanih, ali koja bi to bila tragedija, nova Srebrenica, da su Srbi zauzeli Bihać. U dopisu Washingtonu nazvao sam to "hijerarhijom zla". A Bihać – nova Srebrenica – bio je na vrhu te hijerarhije.
Ovdje ste se sreli i srdačno izljubili s Matom Granićem. Jeste li u kontaktu s drugim hrvatskim političarima? Konkretno, s Vesnom Pusić. I savjetujete li je o kandidaturi za šeficu UN-a?
Vesna je prijateljica i razgovarali smo o tome. Mislim da bi bila izvrsna glavna tajnica, da ima najbolju biografiju. Rad na ljudskim pravima, uvođenje Hrvatske u EU, inicijativa za BiH, pomirba sa Srbijom. Referencije su to koje drugi kandidati iz istočne Europe nemaju, osim možda Bugarske. Hrvatski kandidat je prihvatljiv i SAD-u i Rusiji. Usto, Vesna Pusić razumije probleme i dobro se ophodi s ljudima na osobnom nivou te ima liderske kvalitete. Uz sve to, moja joj pomoć i ne treba.
