U svijetu u kojem je informacija zbog razvoja tehnologije sve jeftinija, a pisani tekst sve dostupniji pa time i manje vrijedan, autoru je postati simbol bilo čega izrazito teško. No Milanu Ivkošiću to je pošlo za rukom. On je bio i ostao simbol konzervativnoga kolumnista, drugi pojam za "desničara" u medijima – ne samo u novinama već i u televizijskim emisijama. U Hrvatskoj su mnogi konzervativni građani – koji odlaze nedjeljom na misu, koji smatraju da ih krimen NDH ne definira, koji su išli na bojište 1991. godine – vjerovali da nemaju prave predstavnike u medijima, i zato ih je prisutnost Milana Ivkošića napajala samopouzdanjem. To je golema snaga koju može imati kolumnist, za mnoge Hrvate – "naš kolumnist".
"Jesi vidio što je opet napisao?"
Ivkošić je preminuo u nedjelju, 27. srpnja, četiri dana nakon svog 78. rođendana. Večernjak je povodom smrti svojeg možda i najpoznatijeg autora objavio tekst. "Ipak, Milan Ivkošić ostat će ponajprije upamćen kao kolumnist čiji se tekstovi nisu samo čitali, već su se iščekivali, prepričavali i analizirali. Njegova najpoznatija kolumna, 'Rodoljubna zanovijetanja', koju je 1992. iz Globusa preselio u Večernji list, postala je sinonim za izravan, konzervativan i često provokativan komentar hrvatske zbilje", napisao je Večernjakov urednik Dario Markas. Osim po svojem svjetonazorski nabijenom komentaru, Ivkošić je ostao upamćen i po majstorskoj rečenici koja ga je izdvajala među kolegama. Večernjakovi novinari dobro znaju da Ivkošića nisu čitali samo drugi novinari i intelektualci već i naši vjerni čitatelji među "običnim ljudima", koji su nas redovito ispitivali o njemu. Bio je brend.
Ivkošić je bio čovjek koji nikog nije ostavljao ravnodušnim, mnogi su ga voljeli, ali mnogi i nisu. Dosegnuo je status "teme" – predmeta razgovora na subotnjim kavama: "Jesi vidio što je opet napisao?" pitao bi netko svojeg prijatelja i zatim se nasmijao. U tomu kakav je bio ton tog smijeha moglo se nazreti voli li Ivkošića ili ne. U Večernjakovoj digitalnoj arhivi mogu se pronaći i njegovi komentari koje je tijekom više desetljeća pisao u ovim novinama, a iza sebe ostavio je i nekoliko knjiga sabranih kolumni. Posebno je zanimljiva knjiga "Rodoljubna zanovijetanja" koju je objavio 1992. godine. Već na početku, u jednoj od prvih kolumni "Veseli sluge režima" sjajno se ocrtava njegova rečenica: "Do jučer su bili članovi Saveza komunista Hrvatske, i to ne obični. Kao i svi karijeristi, bdjeli su nad nacionalizmom i nacionalistima.
Uklanjali ih ili onemogućavali s istom marljivošću, pedantnošću i hladnokrvnošću s kojom su se ujutro brijali, vezali kravate i laštili cipele. Ili: nacionalizmom obilježeni ljudi bili su za njih potrošno sredstvo, poput benzina za automobil. Nisu ih mrzili jer mržnja opterećuje dušu i u njoj uvijek ostavlja neki moralni trag. Oni su ih od političke prigode – optužbama, zabranama i kaznama – upotrebljavali kao stvar. Kad čovjeka pretvorite u stvar, rasterećeni ste odgovornosti za njegovu sudbinu; što god mu se dogodi, vaša savjest ostaje netaknuta." Rijetko je tko mogao bolje od njega opisati svu moralnu trulež komunističkog režima. Ivkošić je dio one generacije hrvatskih rodoljuba, kako je sam sebe u imenu kolumne nazivao, koji su u srednjim godinama dočekali demokraciju, hrvatsku neovisnost i raspad Jugoslavije. Kada je pao Berlinski zid, imao je 42 godine.
Kada je rođena Hrvatska, imao je 44. Nema sumnje da je svoj politički i kolumnistički habitus dijelio na prije i poslije tih godina – prije i poslije nastanka Hrvatske, prije i poslije medijskih sloboda, na period kada je bio "samo" lektor i poslije, kada je postao Milan Ivkošić, politički brend. Iako ga se pamti kao novinara koji je branio politike Franje Tuđmana, na početku 1990-ih žestoko ga je prozivao. U Globusu je kritizirao "superraskošnu monografiju 'Franjo Tuđman'": "Sve svoje vojne, znanstvene i političke titule Franjo Tuđman je stekao u političkom miljeu snažno obilježenom kultom Titove ličnosti. Vjerojatno ni njegova obrazovanost i znanstvena superiornost nikad nisu bili jači od identifikacije s Brozom, a kako u svakoj identifikaciji želimo biti ono s čime se poistovjećujemo, uzroke pojave ove knjige nije teško odgonetnuti", pisao je Ivkošić.
U studenom 1992. u kolumni u Večernjaku pisao je o toj knjizi sabranih kolumni, rekavši da u njoj "nema ni jednog jedinoga (teksta, op. a.) u kojem se nisam bar 'očešao' o hrvatsku vlast, da ne govorim o onima u kojima sam je, kako se to znalo reći, i 'rušio', u ponekima i kao 'borac za slobodu javne riječi'". Tada je stigao rat, prokleta stvar za svaku naciju, pa težak ton dobivaju i Ivkošićeve kolumne, objavljene u Slobodnom tjedniku, Globusu, Hrvatskom pravu, Večernjaku, a skupljene u knjizi "Rodoljubna zanovijetanja". Nose naslove: "'Ruši srpski da te ceo svet razume'", "Mrak jučer, mrak danas", "Laka žena Hrvatska", "Ime i prezime smrti", "Kad se kvislinzi smiju"... Kao i mnogo puta u karijeri, i u ratu je objavljivao kontroverzne teme. Jedna se kolumna objavljena u Globusu zove "Nevini ustaše", u kojoj izražava koliko mu je dosta da se Hrvatska opravdava za zločine NDH, posebno pred zapadnim nacijama koje "sjede na nuklearnom oružju" i u čijim temeljima kulture leže "uništeni cijeli narodni identiteti i civilizacije".
"Nevolja je Hrvatske što su je u demokraciju poveli ljudi opterećeni i pobjedom i zlom učinjenim nad njom. Njima je represija 'u krvi' kao što je bila 'u krvi' dijelu ustaša. Hrvatsku uspješno mogu voditi samo novi Hrvati, demokrati, inače će uvijek upadati u stare stupice", zaključuje u toj kolumni čiji naslov i dio sadržaja može izazvati glasno negodovanje kod Ivkošićevih neistomišljenika, kojih u Hrvatskoj nema malo. No, kao što se vidi u reakcijama na nedavni koncert Marka Perkovića Thompsona, o sličnim temama Hrvatska raspravlja više od 30 godina nakon Ivkošićevih kolumni iz ratnog doba.
"Podanici s Griča i Pantovčaka"
Ako je knjiga Ivkošićevih komentara iz 1992. važna jer je napisana u ključno doba za Hrvatsku, njegova knjiga "Podanici s Griča i Pantovčaka", u kojoj je Večernjak sabrao njegove kolumne objavljene od 2000. do 2013., pokazuje mnogo dulji Ivkošićev pogled na svijet. Već u prvom komentaru iz 2000. piše o Tuđmanu kao velikom političaru koji je riskirao. "Vrijeme će pokazati koliko je Tuđman griješio, ali u riziku s kojim je branio nacionalnu čast on je uspostavio samostalnu Hrvatsku i pobijedio u ratu!" Znao je Ivkošić biti razočaran, pa je 2001. pisao da lijeve i desne hrvatske političare povezuje "strast za vlašću i pohlepa za novcem".
Deset godina poslije pisao je kolumnu još jednog provokativnog naslova "Hrvatsku vode narkomani", u kojoj je zaključio kako je "u Hrvatskoj ovisnost o politici mnogo važnija od politike kao brige za zajednicu". Zanimala ga je i ekonomija: "Profit strancu, dug Hrvatu", pisao je 2011. u skladu sa svojim svjetonazorom. Ivkošić je svoje prve tekstove objavio u novinama 1967. godine, a surađivao je s nizom novina, najdulje s Večernjim listom. U vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. bio je zamjenik glavnog urednika Tjednog lista omladine. Posljednje tekstove u Večernjaku objavio je prije dvije godine.
Otvori KEKS Pay
