Naslovnica Svijet

"Mislila sam da je prehlada, a imala sam smrtonosnu bolest"

07. ožujka 2018. u 08:29 0 komentara 424 prikaza
Foto: FACEBOOK/CLAIRE PERROTT

Claire i Mike Perrott iz Hovena, imali su odličan plan. Bio je početak svibnja i u nedjelju su planirali iznenaditi svoje troje djece jednotjednim izletom u pariški Disneyland.  

- Radila sam večer prije, a kad sam se ujutro probudila osjetila sam mučninu, a onda je krenula visoka temperatura uz proljev i povraćanje, prisjeća se 45-godišnja Claire događaja od prije tri godine.  

Bio je petak i pred sobom je imala vikend, pa je mislila da će do nedjelje, kad su trebali krenuti na put, sve biti u redu. Ali, osjećala se sve lošije, pa je počela piti tablete protiv vrućice i protiv dehidracije, piše Express.hr. 

I subotu je provela cijeli dan u krevetu, vjerujući da će do sutra, kad su trebali krenuti na put, ozdraviti. No, došla je i nedjelja i bilo je sasvim jasno da će Mike s djecom otići na put bez nje. No, kad ju je Mike nazvao u ponedjeljak, šokirao se kad joj je čuo glas.  

- Kasnije mi je rekao da sam zvučala potpuno iznemoglo i kao da ne mogu disati, kaže Claire. Mikeova majka, koja živi u njihovom susjedstvu, došla je provjeriti što se događa s Claire, a kad ju je vidjela, odmah je nazvala liječnike i tražila da joj dođu u kućnu posjetu. 

- Rekli su mi da će biti brže ako odmah sjednemo u auto i odemo u dežurnu ambulantu koja je oko 45 minuta vožnje od moje kuće, no nisam mogla ustati iz kreveta, pa sam rekla da ću radije čekati kućnu posjetu, pa makar trajalo satima, priča Claire.  

Uskoro su joj u posjet došle majka i sestra koje više nisu željele čekati i pozvale su hitnu pomoć.  

Što ste dovraga, čekali? 

- Sjećam se da je jedna od njih rekla da imam sve simptome sepse, ali nisam imala pojma što je to. Osim toga, već sam naizmjence počela gubiti svijest i vraćati se, govori Claire. Kad je konačno stigla hitna, liječnici su bili izbezumljeni. Sjećam se da je jedan iz ekipe pitao moju sestru: - Pa zašto ste, dovraga, čekali tako dugo? 

Nisam bila svjesna da su moji vitalni organi počeli otkazivati, a vene su bile tako neprotočne da su se liječnici mučili kako da mi intravenozno ubrizgaju antibiotike i toliko potrebnu infuziju. Bilo je to baš nekako u vrijeme epidemije Ebole, pa su me čak pitali jesam li bila u Africi i jesam li se kupala u jezeru?

Odmah su ju smjestili na odjel intenzivne liječničke skrbi, gdje je ostala idućih devet dana i gdje je počela borba za njezin život. Imala sam tako visoku temperaturu da sam na kraju svog kreveta vidjela polja maka, prisjeća se Claire. Kad je suprug saznao što se dogodilo, odmah je s djecom krenuo iz Pariza kući i stigli su u bolnicu usred noći.  

- Kasnije mi je rekao da nije mogao dopustiti da ju djeca ne vide posljednji put. Mislili su da neću preživjeti.

Tek kad joj se stanje malo stabiliziralo, liječnik joj je priznao da je baš bila na rubu života i smrti. 

- Bila sam šokirana. Nisam imala pojma koliko sam zapravo bila teško bolesna, govori majka triju kćeri. 

Claire su dijagnosticirali streptokoknu bakterijsku infekciju Grupe A, koja može uzrokovati razne druge zdravstvene tegobe poput pneumonije ili crvenog vjetra.  

Nikad nije saznala kako? 

Iako su joj napravili sve moguće pretrage, skeniranja i rendgenske snimke, doktori nisu uspjeli utvrditi kako je dobila infekciju. 

- To mi je zvučalo zastrašujuće jer nisam imala pojma kako da to izbjegnem da mi se ne dogodi i drugi put. Iz odjela intenzivnog liječenja odveli su me na redovni odjel gdje sam ostala još mjesec dana. Tamo su joj intenzivno pratili rad bubrega.  

- Naglo sam izgubila na težini, a na rukama i nogama počela mi se ljuštiti koža, što je vjerojatno bila reakcija na lijekove. Čak i nakon što su ju u srpnju poslali kući, nije prestala živjeti u strahu od embolije u desnom plućnom krilu, koje je kolabiralo. Krvni ugrušak je isključen, ali Claire se osjećala doista nesigurno iako je znala da je ovaj put imala mnogo sreće.  

Sepsa izaziva brojne komplikacije i one mogu biti vrlo ozbiljne - od disfunkcije organa, dugotrajnog umora, kroničnih bolova, pa čak i amputacija ako tkivo ekstremiteta postane gangrenozno. 

Oni koji prežive, razviju PTSP, a Claire kaže da ga sigurno ima, jer osjeća tzv. 'krivnju preživjelih':

-  Što sam više čitala o sepsi, to mi je teže bilo shvatiti kako sam se uspjela izvući. Nisam mogla prihvatiti činjenicu da sam imala neizmjernu sreću.   

- Nisam imala nikakvih fizičkih posljedica, osim kroničnog umora i strahova. Mjesecima sam se u mislima vraćala u bolničku sobu i zamišljala što bi se dogodilo da sestre nisu došle na vrijeme izmjeriti mi temperaturu ili da nisu redovito provjeravali monitor.   

Šest mjeseci kasnije, dobila je poziv iz bolnice da se vrati u istu sobu u kojoj je ležala, kako bi tamo razgovarala s psihoterapeutom.

- Bila sam potpuno opčinjena prostorom. Nisam ga tako vidjela kad sam tamo ležala. Otkrila sam da sam mnogo toga propustila vidjeti i to mi je puno pomoglo na psihičkom planu, govori Claire, koja je zahvalna obitelji i prijateljima što su bili neprekidno uz nju. 

- Ponosna sam što je moju kćer Emily toliko potresla moja bolest da ju je to potaknulo da se upiše u školu za medicinske tehničare. Sve je završilo sretno, a sad, tri godine kasnije, živim s mnogo manje strahova, ispričala je Claire za telegraph.co.uk. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.